Najveći problemi Hrvatske ostaju u njenom dvorištu

Hrvatska, EU, Evropska unija, Europska unija, Zastave
Je li se Hrvatska dobro pripremila za izazove predsjedanja i koji su joj kapaciteti svladavanja zahtjevnih zadaća tek će se vidjeti (EPA)

Kao svaka druga članica Europske unije, i Hrvatska vodi svoje zasebne unutarnje i vanjskopolitičke bitke. Nedavno je tako jedina glasovala protiv reforme europskog sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova jer bi to štetilo njezinim interesima, a tu su, primjerice, i inicijativa Tri mora, neratificirana Istanbulska konvencija, sporovi sa susjedima, debakl s kandidaturom Zagreba za sjedište Europske agencije za lijekove (EMA), BDP, koji je treći najniži u EU-u nakon Rumunjske i Bugarske, unutarnji ideološki sukobi…

Ipak, sugovornici Al Jazeere smatraju Hrvatsku članicom koja ima svojih problema i poteza koji Bruxellesu nisu dragi, no koji ga ne muče dok stvari ne zaprijete ozbiljnom štetom.

Puno su veći problemi, kažu, razina unutarnje političke i gospodarske uređenosti, (ne)uspješnost obrane vlastitih interesa u politikama EU-a i neiskorišteni potencijali regionalnog liderstva.

Čerepinko: ‘Urediti prvo samu sebe’

Politički analitičar Darijo Čerepinko ističe da hrvatska vanjska politika u biti nije različita od one niza drugih članica srednje i istočne Europe. U nekim je segmentima sukladna onoj “velikih” članica, a negdje se veže za druga središta moći, prije svega SAD.

“S obzirom da zajednička vanjska politika EU-a u praksi ne postoji, to ne treba previše čuditi. S obzirom na zajedničku sudbinu, bilo bi logično da zemlje EU-a imaju zajednički stav o različitim pitanjima, ali to nije slučaj u praksi. Pravo pitanje jest ostvaruje li Hrvatska svojim ponašanjem određene interese ili ne. I u ovom slučaju odgovor je višedimenzionalan. Ponekad je taj pristup bio uspješan, ponekad se obio o glavu”, kaže Čerepinko.

Očekivanja Brisela i skepse u regiji

Hrvatska, među ostalim, ističe Knezović, mora kvalitetno obavljati zadatke u okviru EU-a i NATO-a, biti konzistentan, pouzdan i predvidljiv partner koji daje pametne prijedloge umjesto da samo slijedi “velike” aktere, igrati ulogu stabilizatora u regiji – za što su potrebni i stabilniji bilateralni odnosi – te imati kvalitetnu diplomaciju, vojne i civilne stručnjake koji mogu sudjelovati u međunarodnim naporima za stabilizaciju regije.

U Bruxellesu se, kaže, sigurno cijene određeni napori Hrvatske u regiji, ali se i očekuje mnogo više, i to ne samo zato što Hrvatska realno može puno više ako harmonizira odnose u regiji i jasno “posloži” svoju regionalnu politiku u širem okviru napora EU-a nego i zato što Bruxelles ima sve manje interesa za proširenje u regiji s obzirom na “teške” kandidate i geostrateško preslagivanje u kojem Rusija, Kina i Turska imaju veliku ulogu.

Istodobno, zemlje regije, ovisno o prirodi bilateralnih odnosa, gledaju na ulogu Hrvatske u regiji s manje ili više skepse – one s kojima ima bilateralne sporove skeptičnije su, nego, primjerice, Albanija i Makedonija, koje otvorenije prihvaćaju novu ulogu Hrvatske u regiji jer ne postoje “repovi” iz prošlosti i rivalstvo.

Što se tiče očekivanja Bruxellesa, ističe da je Hrvatska imala odličnu priliku postati uzor ostatku zapadnog Balkana. No, iz niza razloga nije se pokazala uspješnom i kooperativnom prema susjedima koliko se očekivalo.

“To je, prije svega, velika šteta za Hrvatsku jer propušta postati svojevrsni mentor drugim državama bivše Jugoslavije te i na taj način proširiti svoju sferu utjecaja u regiji. S obzirom na iskustva s drugim članicama EU-a (Italija prema Sloveniji, Mađarska, Poljska itd.), vjerujem da u Bruxellesu nisu previše iznenađeni. Za razliku od, primjerice, Njemačke.”

U trenucima kad je glavni fokus Bruxellesa na skretanju dijela novih članica s liberalno-demokratskog kursa, prije svega kroz urušavanje zajedničkih pravnih standarda i pitanje utjecaja vanjskih centara moći, poput SAD-a, Rusije i Kine na članice, Hrvatska, kaže, prvo mora urediti samu sebe zbog sebe, bez pritisaka izvana.

“Za to bi ideja uspostave Druge republike bila odličan korak, koji bi omogućio strukturne promjene bez potrebe bilo kakvih revolucija, nemira ili nasilja u bilo kojem obliku. Uređena i posložena iznutra, mogla bi postati uzor drugim državama regije i glas koji bi mogao postati europski, a u nekim slučajevima i globalno relevantan. No, do toga je još dug i zahtjevan put”, kaže Čerepinko.

Knezović: ‘Deficitarna, ali ipak uzor i model’

Sandro Knezović s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) podsjeća da je Hrvatska mlada, postsocijalistička i postkonfliktna članica EU-a i NATO-a. Smatra to ozbiljnim teretom prošlosti te je velika stvar što je završila te procese pridruživanja, ali nije uspjela najadekvatnije maksimizirati korist od tih postignuća.

“Sve na početku navedene pojedinosti predstavljaju primjere ograničene konzistentnosti, koja izravno i neizravno utječe na međunarodni ugled i relevantnost zemlje. Ipak, kad nabrajamo hrvatske deficite koji su ‘isplivali’ u postintegracijskoj fazi – kad više ne postoji mehanizam kriterija za otvaranje i zatvaranje poglavlja – ne smijemo zaboraviti da su oko nas još gori primjeri – sve zemlje Višegradske skupine, pogotovo Mađarska i Poljska, a ni zapadne zemlje nisu više imune na populizam i slično”, kaže Knezović.

Unatoč svemu, ističe da je ona ipak daleko ispred ostalih zemalja regije te još ima ulogu određenog uzora ili modela za te zemlje.

No, napeti odnosi ugrožavaju ideju da postane “vrata prema Zapadu” – česte su unutarregionalne tenzije, nepovjerenje, uzajamno optuživanje u slučaju kriza, poput one izbjegličke, i težnja da političke elite kapitaliziraju regionalne animozitete za dnevnopolitičke potrebe.

Hrvatska bi, smatra, trebala “inteligentnije” tražiti partnere unutar EU-a s kojima će podržavati ideju daljnjeg proširenja, jer je regija mjesto gdje može pokazati kapacitete za tzv. aktivno članstvo.

“Za ostalo nemamo kapacitete, niti geostrateške (vojne), niti financijske, niti političke. Drugim riječima, od nas će se očekivati puno više u regionalnoj konsolidaciji jugoistočne Europe, jer je realna procjena da drugdje baš puno ne možemo napraviti.”

Problem zaštite vlastitih interesa

Tako mala zemlja, navodi, jedino pametnim pozicioniranjem unutar EU-a i NATO-a, kroz klubove ili regionalne organizacije, može istaći svoje prednosti.

“Za to je potrebna jasna vizija o tome što želimo i kako ćemo do toga doći, pametno pregovaranje i lobiranje te izbjegavanje sukoba, pogotovo sa susjedima iz EU-a. Za sada ne izgleda baš da smo u tome dobri.”

Eurozastupnik Jozo Radoš ističe da Bruxelles u pogledu ukupnih politika od Hrvatske očekuje uglavnom da poštuje temeljna načela na kojima počiva EU.

“Tamo gdje se nešto konkretno očekuje to je pozitivan pristup prostoru jugoistočne Europe, odnosno zapadnog Balkana, gdje se od Hrvatske očekuje da igra pozitivnu, afirmativnu ulogu, da daje potporu tim zemljama na putu u EU i Hrvatska to deklarativno zapravo uglavnom čini, tako da Hrvatska na neki način nije problem, nije tema”, kaže Radoš.

Ključni je problem, kaže, ono što se Bruxellesa manje tiče – to što ne čini dovoljno za razvoj svojih institucija i politika, što kontekst članstva nije iskoristila u tom smjeru.

Nije, primjerice, problem što je izgubila u pokušaju da Zagreb bude sjedište EMA-e, već što se kompromitirala lošom aplikacijom ili što je jedina bila protiv u vezi sa stakleničkim plinovima, već što u fazi pregovora o tome nije uspjela zaštititi svoje interese.

Ni ‘liste’ ni afirmacije

Europska unija, kaže Radoš, ne miješa se u bilateralne probleme i neriješene odnose sa susjedima, koji i nisu hrvatska posebnost. Tu se od Hrvatske očekuje samo da ne zaoštrava odnose, pogotovo u smislu nekakvih blokada. Slično je i s unutarnjim pitanjima, poput spornih ideoloških simbola ili neratificiranja Istanbulske konvencije, ali i vanjskopolitičkih, poput inicijative Tri mora.

Hrvatska je vanjska politika, ističe, vrlo nedefinirana, no ta je inicijativa dio politike koju zagovaraju i neke druge članice, pa ni to pitanje Hrvatsku ne stavlja na neku posebnu “listu”.

“Ta različitost politika koju vodi jedna zemlja, pogotovo što je inicijativa Tri mora de facto usmjerena prema cijepanju, razbijanju EU-a, to se sigurno u jednom dijelu zemalja koje ne zagovaraju tu politiku i koje imaju neku drugu viziju europske vanjske politike sigurno dobro ne prima. Ali, kako jedan dio zemalja EU-a vodi takvu politiku, onda to nije tema, ali sigurno nas ne afirmira, recimo, u očima Njemačke ili Francuske, koje sigurno ne podržavaju politiku Tri mora.”

“Mislim da je taj poremećaj, nesposobnost Hrvatske da definira i osigura zaštitu svojih interesa u postupku donošenja odluka unutar EU-a, ozbiljno pitanje.”

Hrvatska, smatra, nije dovoljno organizirana da unutar kompliciranih mehanizama donošenja odluka u EU-u precizno definira svoje ciljeve i na njima predano radi.

Brkić: ‘Najveći problemi u vlastitom dvorištu’

“Administracija očito nije dovoljno sposobna. To nema toliko veze s EU-om koliko s odgovornošću za vođenje države. Naše administracije u posljednja dva mandata, da ne idemo dublje, nisu udovoljile tim zahtjevima. Mi se bavimo efemernim pitanjima, iscrpljujemo se u ideološkim sukobima, nemamo snage donositi ozbiljne reformske odluke, strukturne reforme.”

Luka Brkić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti kaže da su s gospodarske strane stvari kvalitetnije postavljene od ulaska u EU jer se radi o integraciji u kojoj vrijede određena pravila – nametnut je referentni okvir u kojem se treba kretati, otvorilo se tržište, olakšani su trgovina i izvoz.

No, mnogo je problema koji se slabo i sporo rješavaju, čak nikako, pri čemu se često ističe da Bruxelles naređuje i ograničava, da je stvar previše centralizirana i da briselska administracija koči neka djelovanja i procese.

“Naravno da postoji briselska administracija, da postoje pritisci i s te strane, taj okvir koji definira i pozicionira neke institucije u zemlji drugačije u odnosu na ono što je bilo prije. Međutim, po mom skromnom sudu, najveći problemi ove zemlje, razvojni problemi, ostaju i dalje u našem dvorištu, našim glavama i vještinama ili nevještinama, našem znanju ili neznanju, našoj domaćoj, endemskoj korupciji i klijentelizmu ili čemu već hoćete. To je ponajmanje povezano s EU-om u smislu nekakvog preteškog okvira koji se nama postavio, pa ne možemo od toga dalje.”

Razvojne politike svake članice, kaže, u rukama su njezinih političkih “elita”, pri čemu ne treba ni sve što dolazi iz Bruxellesa shvaćati neupitnim i efikasnim.

Dok se ne provode nužne reforme, drugi, kaže, rastu brže i povećava se jaz u odnosu na one razvijenije od Hrvatske, a sustižu je oni koji su bili slabije razvijeni.

‘Rješenja nije moguće prekopirati’

Rast na razini od približno tri posto, ističe, ne zadovoljava, pogotovo ako se uzme u obzir da za to nisu zaslužne nove državne politike, rješenja ili institucionalni aranžmani.

“Pitanje energenata koji su posljednjih nekoliko godina bili na niskim razinama, jeftinoga novca zbog politika središnjih banaka, prije svega Europske središnje banke, geostrateških odnosa koji su povukli turizam, oporavak naših vanjskotrgovinskih partnera – puno veći, brži i raniji od nas, pa su povukli i dio naše potražnje itd.”

Rumunjska i Bugarska te neki drugi, poput Mađarske ili baltičkih zemalja, uspjeli su pronaći putove i rješenja pod sličnim uvjetima te rastu brže.

“Rješenja nije moguće prekopirati – netko je uspio, vodeći računa o nizu parametara koji ga karakteriziraju, poboljšati njegov gospodarski sustav i njegovu gospodarsku politiku kako bi odgovorili na izazove. Kod nas to, nažalost, ne ide dobro, ne uspijevamo pronaći te fundamentalne odgovore”, zaključuje Brkić.

Izvor: Al Jazeera