Težak put djece od doma do posla

Piše: Tomislav Šoštarić

Željka ima 26 godina. Rođena je u Zagrebu, a trenutačno sa suprugom živi u Koprivnici. Tamo je završila srednju prehrambenu školu i sada završava Tekstilni fakultet u Karlovcu. Nakon povratka sa studija dvije i pol godine bila je nezaposlena, a sada radi kao prodavačica u pekarnici.

Reklo bi se, naoko, da se radi o jednoj više-manje uobičajenoj životnoj priči. No, Željkin put nije bio nimalo uobičajen – odrasla je u udomiteljskoj obitelji, a potom je morala izaći iz sustava alternativne skrbi i snaći se u društvu, pronaći posao.

Udruga Mreža mladih Hrvatske kroz projekt “Garancija za sve mlade” nedavno je upozorila na manjkavosti u sustavu zapošljavanja svih mladih, a pogotovo onih 100 do 200 koji svake godine s navršenom 21 godinom, izlaze iz sustava alternativne skrbi.

Ističu probleme u provedbi, pa time i učinkovitosti mjera za aktivno zapošljavanje mladih, neinformiranost njih i poslodavaca po tom pitanju, potrebu većeg razumijevanja problema s kojima se suočavaju, problem predrasuda i stigmatizacije što se tiče njihove situacije, odgoja, sposobnosti i sl.

Očekivala predrasude

Željka pri traženju posla nije skrivala činjenicu da je odrasla u udomiteljskoj obitelji. Kaže kako se sa stigmatizacijom osobno nikada nije susrela, ali ju je kod trenutačnog poslodavca uporno očekivala.

“Ne toliko zbog njega kao osobe, već zbog činjenice što mi je prvi poslodavac, a znam da se mnogo mladih susreće sa stigmatizacijom, a ja još nisam pa uvijek čekam spremna za uzvratiti”, kaže Željka, koja ne zna osobno za konkretne takve slučajeve. 

Rano savjetovanje

Pekica naglašava da mladi koji izađu iz alternativne skrbi često nemaju mogućnosti i resurse da šalju molbe i životopise te im treba izaći u susret.

Također, ponekada zbog čestog seljenja za vrijeme školovanja promijene više škola i bilježe lošije rezultate pa treba razviti sustav koji će takvu djecu rano uključiti u procese karijernog savjetovanja.

U HZZ-u kažu da to već provode. 

“Kroz različite oblike naših usluga profesionalnog usmjeravanja, da ih se informira o daljnjem školovanju, to je ciljano na mlade koji su u sedmim i odmim razredima osnovne škole i koji su na završetku srednje škole, treći i četvrti razredi, da ako planiraju daljnje školovanje da si što bolje izaberu zvanje”.

“Ali znam da vrlo često kruže priče kako ne žele ili ne znaju raditi. Kako se poslodavci boje da će kasniti i sl. Ali to se po mom mišljenju vrlo često događa jer mnogi ljudi zapravo ne znaju što je udomiteljstvo, a ako i znaju, ne znaju što to točno znači”.

Petra Pekica, voditeljica projekta Garancija za sve mlade Mreže mladih Hrvatske (MMH), kaže kako su česti i primjeri sumnje u sposobnost tih mladih ljudi.

“Nekad se stigmatizacija odvija na način da se od tih mladih ljudi u početku odmah očekuje nešto manje, misli se da nisu sposobni za te neke stvari i onda se njima tu odmah ‘ubije’ motivacija, daju im se neki jednostavniji poslovi i tu se ti mladi nemaju priliku dalje razvijati”, kaže Pekica.

No, prisutna je i pozitivna stigmatizacija, točnije pozitivna diskriminacija, gdje poslodavac zaposli osobu iz sažaljenja, što se odrazi tako da ona misli da je poslodavac zapravo ne smatra sposobnom i nema veća očekivanja, što također utječe na motivaciju.

Pekica smatra da je to još jedan doprinos efektu ‘staklenog zvona’ kojem su podložni mladi iz tog sustava. Kako kaže, mladi koji su odrasli u dječjim domovima često ne posjeduju razvijene radne navike, odnosno nemaju se priliku susresti svakodnevno s nekim tko će se požaliti na naporan radni dan, zahtjevnog šefa i slično.

“Događa se da ti mladi i djeca koji uspiju dobiti posao po izlasku, ponekad ga relativno brzo gube zbog toga što se nekad nisu spremni nositi sa svim tim zahtjevima koji ih očekuju na tržištu rada. Dakle, oni izlaze recimo još nespremniji na tržište rada od općenite populacije”, kaže Pekica.

Isključeni iz sistema

No, svi ti i slični poblemi nastaju tek kada se takva mlada osoba zaposli. Mnogo veći problem je osobama iz domova, udomiteljskih obitelji ili raznih odgojno-obrazovnih ustanova uopće pronaći posao, a to je ono na što je Udruga u svom istraživanju bila primarno fokusirana.

Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) na preporuku Ministarstva rada i socijalne skrbi i Europske komisije provodi program mjera za zapošljavanje pod nazivom “Garancija za mlade”.

Cilj je da se svakoj mladoj osobi omogući da, u roku od četiri mjeseca nakon što završi obrazovanje ili ga napusti, dobije novu priliku za obrazovanje ili posao. Program HZZ-a sadrži niz mjera – od stimulacija za poslodavce, stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa do obrazovanja i prekvalifikacija.

Ali, napominje Pekica, većina mjera realno nije dostupna mladima iz alternativne skrbi jer za vrijeme edukacije ili usavršavanja ne primaju sredstva kojima bi pokrili osnovne životne potrebe.

“Zapravo, mladi iz alternativne skrbi mogu koristiti neku mjeru ako ona njima osigurava pokrivanje njihovih osnovnih životnih troškova. Ostale mjere, koje njima ne pokrivaju životne troškove, znači ako se mjera fokusira na to da ti plati netko obrazovanje, ali ti ne daje novac kojim ti sebi možeš pokriti smještaj, hranu, odjeću, ti mladi si ne mogu priuštiti da se u to uključuju”.

A trebali bi, kažu, dobivati sredstva jer istraživanje pokazuje da ti mladi zbog toga u velikoj većini biraju mjeru javnog rada, za koji su plaćeni. No, to je kratkotrajno zapošljavanje i, ističe Pekica, osobe koje se na to odlučuju financijski su zbrinute samo u kratkom periodu, a nakon toga nisu konkurentniji na tržištu.

“Uglavnom se radi o mjeri kroz koju oni dolaze na neke pomoćne poslove na kojima ne iskorištavaju čak ni one potencijale koje već imaju”, kaže Pekica.

Ipak, Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica zagrebačkog Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, smatra da situacija sa zapošljavanjem mladih koji izlaze iz tog sustava već niz godina funkcionira sve bolje. 

Prema njezinim riječima, preokret je krenuo prije 18 godina, kada su pokrenuli projekt osamostaljivanja kroz smještaj mladih u stambene zajednice nakon završene srednje škole.

Raspoloženje u društvu i nadležnim institucijama unazad deset godina, kaže, pozitivno je što se tiče rješavanja ovog problema te posebno ističe pozitivnu diskriminaciju u HZZ-u, gdje pri uključivanju u te programe, kaže, ovi mladi imaju prednost.

Stres i promjena

Također, mjeru javnih radova, čije troškove, odnosno plaću, u potpunosti financira HZZ, smatra dobrodošlom – ne samo zato što omogućava zaradu, već smatra da tim mladim ljudima može pomoći u razvijanju nedostataka, koje spominju i u Mreži mladih Hrvatske, kao što su radne navike i komunikacijske vještine.

Prema njezinim riječima, ulazak na tržište rada je stres i promjena u kojoj se neki možda neće najbolje snaći pa je javni rad neka vrsta dobre pripreme za to. I oni nekoliko mladih zapošljavaju tako.

“Da ih na neki način mentoriramo i pomažemo im da uđu u taj svijet rada i da u njemu funkcioniraju. Isto tako kad ih zapošljavamo negdje putem naše socijalne mreže pomagača, odnosno putem poduzetnika koji će ih zaposliti, uvijek zamolimo da se posebno brine o našem djetetu, da mu bude određena osoba koja će mu biti na određen način mentor u toj radnoj sredini, nekako pri ruci i da ga prihvati ne samo kao radnika, nego i kao osobu”, kaže Kelava.

Okrugli stolovi

Dio ispitanih poslodavaca, napominju u Mreži mladih Hrvatske, žali se na slabu informiranost u vezi mjera zapošljavanja mladih iz alternativne skrbi i ističu da svi dionici ovog procesa trebaju biti konzultirani u traženju rješenja, kako bi se iznašla najkvalitetnija.

U HZZ-u, pak, kažu da kada donose godišnje planove o mjerama, organiziraju okrugle stolove za poslodavce i poziv ide svima.

 

U HZZ-u naglašavaju da je njihov cilj i želja da svi, a pogotovo ovi mladi ljudi, što prije steknu nekakvo radno iskustvo i pripreme se za dugotrajno zaposlenje, a to javni rad omogućava te je i plaćen. Postoje još neke mjere u kojima HZZ sudjeluje i sufinanciranjem, a sudjeluju i praktičnim savjetima poput informacija o tome kako napisati životopis.

Također, podršku pružaju i tako da njihovi djelatnici posjećuju domove i sudjelovanjem u osmišljavanju programa javnih radova, koje onda domovi koriste.

“Imamo osmišljene ciljane posjete domovima za mlade i to radimo od 2012., da pomažemo domovima da i sami koriste javne radove i stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa kao dvije mjere koje domovi mogu koristiti”, kaže Aleksandra Štengl iz HZZ-a.

No, Pekica kaže kako je njihovo istraživanje pokazalo da postoji i problem nedovoljne informiranosti u vezi mjera HZZ-a i kod mladih i kod poslodavaca, ali i u samom Zavodu.

“Događalo se čak i da mlada osoba dođe na HZZ i kaže da je čula da to i to postoji pa savjetnik na HZZ-u, primjerice u nekom manjem mjestu, nije znao toj osobi pomoći, nije bio upućen u to o čemu ona govori”. 

Štengl kaže da ne znaju za ta iskustva te da su su njihovi savjetnici upoznati s mjerama i svakodnevni posao im je da znaju što mogu ponuditi nezaposlenoj osobi, pružiti podršku i informirati ih o mjerama i kako se u njih uključiti.

Ističe da su u 2014. godini imali 110 mladih iz alternativne skrbi koji su se zaposlili iz njihove evidencije, od toga 55 kroz mjere poticajnog zapošljavanja.

Izvor: Al Jazeera