Ne, Trump nije fašista, nego hiperkapitalista i jednako je opasan

Otkako je preuzeo dužnost u januaru, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump donio je niz politika koje su šokirale Amerikance i svijet. Od obračuna s imigracijom i progona legalnih rezidenata koji suosjećaju s palestinskim narodom, do demontiranja programa diverziteta i inkluzije, napada na visoko obrazovanje i slobodu govora, Trump je u potpunosti prigrlio krajnje desničarske agende. Njegovi kritičari u zemlji i inozemstvu spremno su ga nazvali fašistom.

Međutim, fašizam nije ideologija kojom se rukovodi američki predsjednik. Fašistički pokreti su varirali u svojim pristupima političkim i ekonomskim pitanjima, ali su imali nekoliko zajedničkih elemenata. Dobrobit nacije uzdiže se iznad svega, a država igra dominantnu ulogu u društvu i ekonomiji.

Drugim riječima, fašizam je bio pokušaj da se preformuliše socijalistički ideal u snažan nacionalistički okvir. Kao historijska reakcija na komunizam i liberalizam, fašizam ostaje izgnan u 20. stoljeće, u „doba ekstrema“, kako ga je britanski historičar Eric Hobsbawm slavno nazvao.

Za dobrobit najbogatijih

Trump možda govori o „Americi na prvom mjestu“, ali „dobrobit nacije“ njemu zapravo nije primarna – on se bori za dobrobit jedan posto najbogatijih.

Trump i njegove pristalice žele otići dalje od neoliberalizma, koji tvrdi da je minimalni upliv države idealan za ekonomski prosperitet, i uspostaviti hiperkapitalizam tako što će ukinuti bilo kakve kontrole koje država ima nad gomilanjem bogatstva ekstremno bogatih.

Njima je jasno da živimo u vremenima kada nije lako izvući profit iz društva, pa žele osloboditi kapitalizam od prepreka demokratije i zahtjeva ljudi da njihova prava – politička, socijalna i ljudska – budu zaštićena zakonom i državom.

Tehnološki moguli kojima je Trump okružen umotali su ovaj hiperkapitalizam u tehnološki omotač, tvrdeći da tehnologija može riješiti sve probleme, a neograničeni rast – čitaj: neograničeni profit za bogate – jedini je put ka napretku.

To je jasno predstavljeno u tekstovima autora Marca Andreessena, milijardera iz Silikonske doline, koji je napisao Tehno-optimistički manifest godinu prije nego što je Trump izabran na predsjedničku poziciju po drugi put. Sa gotovo religioznim poimanjem tehnologije i tržišta, napisao je: „Tehno-optimisti vjeruju da društva, poput ajkula, rastu ili umiru […] Mi vjerujemo u ambiciju, agresiju, upornost, nemilosrdnost – snagu […] Mi vjerujemo u djelovanje, u individualizam […] Vjerujemo da ne postoji materijalni problem – bilo da ga je stvorila priroda ili tehnologija – koji se ne može riješiti s većom količinom tehnologije“.

Ovaj pogled kombinuje neograničeni kapitalizam s transhumanizmom, uvjerenjem da ljudi trebaju koristiti tehnologiju kako bi unaprijedili svoje sposobnosti, i individualističkom interpretacijom Darwinove teorije opstanka najjačih. Lako je vidjeti da je ova oštra individualistička vizija suprotna historijskom fašizmu, koji daje prioritet naciji i zajednici nad pojedincem.

Iznuđivanje ustupaka za veliki kapital

Neki bi mogli ukazati na Trumpovu politiku carina kao dokaz da ima sklonosti prema državnom intervencionizmu. Međutim, ako zagrebete ispod površine, uočit ćete da trgovinski rat koji vodi američki predsjednik nije zapravo o „vraćanju radnih mjesta“, „odbrani nacionalnih interesa“ ili poništavanju globalizacije.

Trump koristi carine kao sredstvo prisile da natjera različite države na pregovore s njim. Kada je najavio 90-dnevnu privremenu obustavu za neke carine, sam se pohvalio da je 75 vlada stupilo u kontakt s njegovom administracijom. Mnogo je vjerovatnije da će se ti bilateralni razgovori iskoristiti za iznuđivanje ustupaka koji će pogodovati velikom kapitalu blisko povezanom s Trumpovom administracijom nego za odbranu prava američkih radnika i stvaranje uslova za povratak proizvodnih radnih mjesta u SAD.

Istina je da je Trump privukao podršku postfašističkih političara u Evropi i da koristi fašistički jezik i alate, ali to nije dovoljno da ga se označi „fašistom“. Evropski postfašisti, poput italijanske premijerke Giorgie Meloni, udaljili su se od fašističkih koncepcija države i ekonomije. Meloni i drugi spremno su prigrlili „slobodnotržišne“ politike smanjenja poreza za bogate i ukidanja socijalnih davanja za siromašne. Njeni ekonomski stavovi se malo razlikuju od Trumpovih.

Predsjednik SAD-a u potpunosti je prigrlio ksenofobni i rasistički jezik koji podsjeća na fašističku retoriku, te pokrenuo žestoku kampanju protiv imigranata. To čini ne samo kako bi zastrašio i pridobio marginalizirane dijelove društva, nego i da bi preusmjerio njihovo rastuće nezadovoljstvo prema rasno obojenom „drugom“, umjesto prema bogatima.

Šampion interesa velikog kapitala

Ova strategija funkcioniše ne samo zbog rastućeg ogorčenja prema liberalnim elitama koje se gomila kod siromašne većine, nego i zato što ljevica nije djelovala.

Ljevičarski i progresivni političari osudili su sami sebe na jalovo ponavljanje starih desnih i lijevih klišea, upuštajući se u tirade o „Trumpovom fašizmu“ i rasprave o nacističkim ili rimskim pozdravima njegovih saradnika. Uključivanje u takvu retoriku je beskorisno i predstavlja traćenje vremena i energije.

Umjesto toga, ljevica bi se trebala fokusirati na razvijanje konkretnih strategija za suprotstavljanje Trumpovoj popularnosti i hiperkapitalističkom zamahu. Trebala bi se vratiti korijenima problema s kojima se obični ljudi suočavaju u svojim životima: poslovima, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i sve dubljem cinizmu prema politici.

Potrebno je ne samo razotkriti Trumpa – šampiona interesa velikog kapitala – nego i ponuditi čvrstu, realnu alternativu.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.