Zavisi koga pitate: Srbija i napreduje i nazaduje

Kako je moguće da Srbija napreduje velikom brzinom ako to pitanje postavite vlastima, ali i da istovremeno nazaduje, ako na to isto pitanje odgovara neko iz proevropske, a bogami i proruske opozicije.

Ključni argument je statistika za koju je veliki američki novinar i pisac Mark Twaine, kada su ga kolege pitale da nabroji tri najveće državne laži ne bez razloga odgovorio “statistika, statistika i statistika”.

Sa Twaineom se zasigurno ne bi složili današnji predstavnici vlasti u Srbiji, kojima su selektivni statistički podaci, naravno oni koji im idu u prilog, srž njihovih politika. Oni drugi se prosto prešućuju jer uveliko kvare uljepšanu sliku i za domaću i za stranu javnost, a najvještiji korisnik statistike u političkoj praksi je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Plate rastu, ali ne prate cijene

Vučiću neće biti mrsko hiljadu puta ponoviti kako su prosječne plate prije desetak godina bile 360 eura, a danas su dosegle gotovo 1000 euro novčanica, te ponoviti isto toliko puta skoro svakog dana kako je plan da do 2027. mjesečne zarade stignu do 1.400, a prosječne penzije 640 eura.

Pritom će vješto izbjegavati da govori o činjenici kako je medijalna zarada, dakle ona za koju radi polovina zaposlenih daleko ispod tog prosjeka koji podižu “eksperti”, sa ili bez navodnika, sasvim svejedno koji ubiru po nekoliko i više hiljada eura mjesečno.

Istovremeno će izbjegavati pučanstvu saopštiti ključnu stvar koju vidi svaki građanin koji odmah po ulasku u prodavnicu ili dolasku na pijacu vidi kako su cijene gotovo svih proizvoda otišle na gore. I tome ne vide kraj.

Kojom brzinom cijene kao najbolji pokazatelj ekonomskih prilika zapravo jedu zarade (i penzije), ni vođa ni njegovi podanici neće ga ni pitati iz straha ili strahopoštovanja, ali će kad dođu kući ili docnije u kafanu, u potaji psovati trgovce i njihove lance zbog sve nepodnošljivijih cijena kojima ni “black Friday” i slične akcije ne mogu ništa.

Padu cijena malo pomažu državni pritisci na trgovinske kartele, kratkoročne akcije sniženja tipa označavanja artikala sa sniženom cijenom ili televizijskog doručkovanja sada već čuvenog pilećeg parizera i vekne hljeba uz koje bez reklame bukvalno preživljavaju hiljade radničkih i staračkih porodica.

O čemu vlasti šute

Dakle, ključno pitanje o kojem vlasti naravno šute više nije količina eura u novčaniku koja, fakat, jest veća, nego šta se i koliko prije desetak godina moglo kupiti za mnogo manje evropskih novčanica. O tome što je posebno zanimljivo mnogo ne govori ni opozicija kojoj bi to trebalo biti posao, a ni sindikati odavno gurnuti u zapećak ma šta i ma o čemu govorili.

O tome koliko se moglo pazariti i ponijeti kući prije desetak godina podaci, ipak, postoje i mogu se lako pronaći u ekonomskim časopisima, ali ne i mainstream medijima.

Tako se u jednom uratku na portalu nova.rs precizno razotkriva prevara o 1.000 eura kao navodnom dokazu napretka i boljeg društvenog standarda.

Srpski političari koji uglavnom prate i razrađuju misli “velikog vođe”, naravno, dive se “uspjehu” i dostignuću velikog sna o plati od 1.000 eura i ne pomišljajući da istini pogledaju u oči, odnosno da ta suma nije ista kao prije desetinu i više godina.

Lažni san o 1.000 eura

Prosječan građanin zaista ne mora biti ekonomista pa da uvidi kako mu životni standard strmoglavo opada i da famoznih 1.000 eura odavno nije ono što je nekad bilo.

Prije deset godina građani su za 1.000 evra mogli da kupe više i hrane i goriva, kvadrat novogradnje bio je duplo jeftiniji, a ko je imao toliku platu mogao je da putuje više nego što može danas.

O tome, međutim, u vladajućim strukturama malo se govori, takoreći nikad.

Matematika koja je operisana od politike kaže kako su vozači za 1.000 evra 2013. mogli kupiti 748 litara dizela ili 753 benzina. Deset godina kasnije ista suma novca bila je dovoljna za 595 litara dizela ili 715 benzina.

Osim toga što su mogli više da se voze prije deset godina, te 2013. za 1.000 eura građani Srbije mogli su i više da jedu, daleko više od pilećeg parizera i jogurta.

Te godine moglo se za 1.000 eura kupiti 176 kilograma junetine, a sada kada je društveni standard navodno poboljšan svega 106. U istom razdoblju ovakvog “napretka” 2013. moglo se kupiti 220 kilograma svinjetine, a sada 156. Za 1.000 eura moglo se kupiti 326 kilograma šarana, a sada 167 kilograma.

Tako se za isti novac moglo kupiti 1.614 litara mlijeka, a sada 826 litara. Kada je u pitanju ulje, kupovna moć je pala sa 941 na 533 litra.

Građani koji se griju na drva mogli su kupiti 27 kubika, a sada samo 12 kubika drveta.

Navedene cifre na najbolji način svjedoče kako je Twaine debelo bio u pravu kada je govorio o statistici.

Slično misli i beogradski ekonomista i novinar Milan Ćulibrk.

„Standard je u protekloj deceniji za veliki broj ljudi opao. Sa 100 evra ste pre deset godina mogli da kupite gomilu stvari, sada to nije slučaj. Stvara se privid jer sve cene rastu, dok vrednost evra ostaje ista, a kada neko istupi i kaže kolike su plate u evrima, deluje da građani baš dobro žive, što je lažna slika koja u realnosti nije toliko ružičasta koliko nam se predstavlja.“

Cifre mnogo govore, ali i kriju

Političke igre sa ciframa, odnosno statističkim podacima malo se ili nikako ne analiziraju u nacionalnim medijima, što je njihov veliki grijeh.

Jer, ništa nije logičnije da se i penzioneri kao dio populacije koji većinski podržava autokratski Vučićev sistem jednom zapita kako je uprkos stalnoj priči i procentima povećanja njihovih primanja, uglavnom desetak odsto godišnje došlo do toga da su penzije sa 60 odsto prosječne plate pale na svega 40 odsto.

Ili, ko će i kada potvrditi ili demantovati proračune da je dug Srbije prema stranim povjeriocima narastao na 60 milijardi dolara dok Vučić ponavlja kako su dugovanja među najmanjim u Evropi, odnosno ispod 50 procenata BDP-a.

Ili, kada predsjednik Srbije tvrdi kako je Srbija lider na Zapadnom Balkanu uz pomoć cifara koje su vjerovatno tačne, onih o najvećem prilivu stranih investicija ili rastu BDP-a.

Ili, kada se različitim računicama stigne do podatka kako je stopa nezaposlenosti sa 26 procenata spuštena na jednocifrene brojeve.

Moglo bi se nabrajati unedogled, ali se osjećaj prosječnog građanina kako u posljednjoj deceniji njegov standard značajno opada neće bitno promijeniti. Sve do onog trenutka kada uđe u prodavnicu ili ode na pijacu i ugleda sada nezamislivi prizor kako cijene idu na dolje, a ne na gore.

Tom našem prosječnom građaninu mnoge stvari nisu jasne, pa ni one koje se tiču strateškog političkog i ekonomskog cilja – ulaska u Evropsku uniju. Odakle stalno stižu upozorenja kako Srbija ne ispunjava svoje obaveze na evropskom putu.

Da li Srbija napreduje “u svakom pogledu”, kao u priči rahmetli Avde Sidrana, ili nazaduje, kako to mnogi vide običnim odlaskom u prodavnicu, ne može se objektivno odgovoriti. Sve zavisi od toga kome postavljate takvo pitanje. U međuvremenu, magla je sve gušća.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.