Nalozi ICC-a za hapšenje: Netanyahu je zasigurno zločinac, ali…

Međunarodni krivični sud (ICC) je u četvrtak izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta, „za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjenje od najranije 8. oktobra 2023. do najranije 20. maja 2024.“, kako stoji u saopštenju ICC-a.

Izdat je i nalog za hapšenje vojnog komandanta Hamasa Mohammeda Deifa, iako će ovaj detalj izraelski establišment i dalje u potpunosti ignorisati, birajući da ostane bijesan zbog svoje navodne jedinstvene viktimizacije. U očima Izraela, odluka ICC-a predstavlja zastrašujući prikaz antisemitizma, pa čak i podršku „terorizmu“.

Među optužbama za ratne zločine protiv Netanyahua i Gallanta su i da „su obojica namjerno i svjesno lišila civilno stanovništvo u Gazi predmeta koji su neophodni za njihovo preživljavanje, uključujući hranu, vodu, lijekove i medicinske potrepštine, kao i gorivo i struju, od najranije 8. oktobra 2023. do 20. maja 2024.“. Posljednji datum se odnosi na dan kada je tužitelj ICC-a podnio zahtjeve za naloge za hapšenje i očigledno ne znači da su izraelski ratni zločini u Pojasu Gaze prestali u proteklih šest mjeseci.

Prema zvaničnim podacima, izraelska vojska je ubila gotovo 45.000 Palestinaca u Gazi od oktobra 2023. godine, iako je stvarni broj poginulih nesumnjivo mnogo veći. Premda je komitet Ujedinjenih nacija nedavno utvrdio da su izraelske metode ratovanja u Pojasu Gaze „dosljedne genocidu“, ICC nije otišao toliko daleko da optuži Izrael po tom pitanju, navodeći da sud „nije mogao utvrditi da su svi elementi zločina istrebljenja, koji je zločin protiv čovječnosti, ispunjeni“.

Kriminalno ponašanje Izraela

Naravno, svako međunarodno priznanje izraelskog kriminalnog ponašanja je moralno značajno s obzirom na modus operandi te države, prema kojem se međunarodno pravo treba kršiti – ali samo kada to čini Izrael. Nije slučajno što ni Izrael ni Sjedinjene Američke Države, glavni izraelski pomagač i trenutni saučesnik u genocidu, nisu članice ICC-a.

Da međunarodna „pravda“ nije potpuno selektivna i vođena nečuvenim dvostrukim standardima, SAD bi imao svoj vlastiti niz ratnih zločina za koje bi morao odgovarati, poput bezobzirnog ubijanja civila u Afganistanu i Iraku pod plaštom takozvanog „rata protiv terorizma“.

U međuvremenu, nije sasvim jasno zašto ICC nije nastavio otkrivati „sve elemente zločina istrebljenja, koji je zločin protiv čovječnosti“ u slučaju Netanyahua i Gallanta. Uostalom, namjerno lišavanje civilnog stanovništva svega „neophodnog za njihov opstanak“ čini se prilično sigurnim načinom da se postigne, šta drugo nego istrebljenje.

Takođe je prilično „nužno za opstanak“ da ne budete bombardovani do smrti dok vam ne sravne čitavu teritoriju sa zemljom. U tom smislu, možda je ICC „pronašao razumne osnove za vjerovanje“ da i Netanyahu i Gallant „snose krivičnu odgovornost kao civilni nadređeni za ratni zločin namjernog usmjeravanja napada protiv civilnog stanovništva“.

Ali, pripisivanje takve individualne krivice predstavlja tek kap u moru „pravde“. Na kraju krajeva, država Izrael kao cjelina snosi „krivičnu odgovornost“ za uzurpaciju palestinske zemlje i učestvovanje u 76,5 godina etničkog čišćenja, raseljavanja i krvoprolića (koji i dalje traju). Sve to dok tjeraju dio palestinskog stanovništva na oružani otpor i time ih pretvaraju u mete za nastavak izraelskog kriminaliteta.

Kršenje rezolucija UN-a

S obzirom na dugu historiju koju Izrael ima u kršenju rezolucija UN-a, pretpostavka države da treba biti imuna na odluke ICC-a nije iznenađujuća. Iako Izrael ne priznaje nadležnost ICC-a na svojoj teritoriji, Netanyahu i Gallant bi teoretski mogli biti uhapšeni ako otputuju u bilo koju od 124 države, članice suda. Podrazumijeva se da to nije mogućnost koju će podržavati vladajuća svjetska supersila.

Ipak, ovo nije prvi sukob Izraela sa ICC-om. Još 2019. godine, nakon gotovo pet godina „preliminarne istrage“, sud je objavio da je tadašnja tužiteljica Fatou Bensouda bila „zadovoljna“ da postoji „razumna osnova za pokretanje istrage o situaciji u Palestini“.

To, naravno, nije značilo da je spomenuta istraga trebala odmah početi – vječna birokratija i odugovlačenje su obilježja međunarodnog krivičnog prava. Umjesto toga, jednostavno je utvrđeno da postoji „razumna osnova za vjerovanje da su ratni zločini počinjeni ili se čine na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jerusalem i Pojas Gaze“.

Pa da. A ta „razumna osnova“ postoji već, pa, sedam decenija otprilike.

No, Bansoudina promišljanja su svejedno bila više nego što Izraelci mogu podnijeti. Na primjer, Jerusalem Post je objavio izvještaj izraelske advokatice Nitsane Darshan-Leitner pod naslovom „Odbijamo igrati palestinsku igru ICC-a“, kojem je autorica optužila sud da služi kao „skriveno oružje“ protiv Izraela.

Tvrdnjom da nema „ništa privlačnije za Bensoudu od izraelsko-palestinskog sukoba“, Darshan-Leitner je zaključila: „Znali smo da je Bensouda umorna od procesuiranja afričkih diktatora i brutalnih plemenskih vođa, te je željela pokazati da je ICC sud sa zaista međunarodnim dometom“.

Kada već govorimo o privlačenju, Al Jazeera je primijetila da je, kao rezultat Bensoudine stalne percipirane drskosti, izraelski šef obajveštajne službe Yossi Cohen „intenzivirao tajni rat protiv ovog suda, koji Izrael vodi od kada je Palestina pristupila ICC-u 2015. godine“. Mossad je presretao Bensoudine poruke, a ona je prijavila da je bila „lično ugrožena“. Povukla se s mjesta tužiteljice 2021. godine, iste godine kada je konačno započela „istraga o situaciji u Palestini“.

Sada ostaje da se vidi kakve trikove Izraelci imaju u rukavu u ovom najnovijem međunarodnom pravnom obračunu. Ali, dok se „situacija u Palestini“ nastavlja brzim tempom i genocid bjesni, postoji razumna osnova da se vjeruje kako pravda u konačnici nije opcija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.