Kakva je budućnost pred Izraelom: Haotična, katastrofalna ili konstruktivna?

Nova vlada Benjamina Netanyahua sačinjena od fašista i fanatika dovela je Izrael na historijsku raskrsnicu za svega 100 dana.

Benjamin Netanyahu suočen je sa neviđenim protivljenjem javnosti i sedmicama rastućeg pritiska na ulici (AP)

Prošlo je 100 dana otkako je premijer Benjamin Netanyahu ponovo na vlasti obilježenih potpunom katastrofom. Premijer je doveo Izrael na histroijsku raskrsnicu i otvorio put za niz budućih scenarija, od haotičnog do katastrofalnog.

Otkad je najavio svoju novu vladu sastavljenu od fašista i fanatika krajem 2022, samozadovoljni izraelski vođa doživio je pad popularnosti, raspad svog plana i programa, i rasulo svojih politika.

On koji se dugo hvalio da je donio Izraelu prosperitet i sigurnost isprovocirao je vojne i poslovne vođe u državi da se pobune protiv njegove vlade, zajedno sa ogromnim sektorima medija i akademske zajednice.

I izraelski saveznici su se okrenuli protiv njega. Američki predsjednik Joe Biden javno ga je prekorio, a njegovi novi regionalni prijatelji odbili su se sastati s njim. Čak je i saudijsko vodstvo, koje je u početku dalo neka obećanja, na kraju odlučilo normalizovati odnose s Iranom umjesto s Izraelom, na štetu Netanyahuove regionalne agende; one koja ima za cilj popraviti izraelske odnose s Arapima nauštrb prava Palestinaca.

Slabljenje Netanyahuovog stiska

Sve ovo, zajedno sa neviđenim protivljenjem javnosti i sedmicama rastućeg pritiska na ulici, oslabilo je Netanyahuov stisak na vlasti i prislilo ga je da odgodi svoj temelj zakonodavne reforme; potez koji je razočarao njegove koalicione partnere, a da nije zadovoljio njegove političke kritičare koji insistiraju da Netanyahu u potpunosti odustane od svojih neliberalnih „reformi“.

U tom procesu, Netanyahu je otuđio svog ministra odbrane Yoava Gallanta, koga je na neki način otpustio (a potom opet vratio na poziciju) jer je govorio protiv „reforme“, i naljutio svog ministra pravde Yariva Levina, koji je glavni idejni tvorac nove pravosudne reforme, a osnažio svoje fanatične i fašističke ministre finansija i nacionalne sigurnosti, Bezalela Smotricha i Itamara Ben-Gvira.

Ben-Gvir i Smotrich su iskoristili krizu da izvuku ustupke od premijera, uključujući formiranje „nacionalne straže“ da služi kao njihova privatna milicija fašističkih entuzijasta protiv palestinske manjine u Izraelu, koju smatraju unutrašnjim neprijateljem. Također su se zalagali za dalje širenje ilegalnih naselja na okupiranim palestinskim teritorijama i oštrije mjere protiv Palestinaca u Jerusalemu i šire, što je sve dovelo do većeg pogoršanja sigurnosne situacije.

Netanyahuovo loše postupanje s reformom pravosuđa uznemirilo je i izraelskog državnog tužioca Galija Baharav-Miaraa, koji je izjavio da Netanyahu „krši zakon“ ignorisanjem jasnog sukoba interesa u vezi njegovog suđenja za korupciju koje je u toku i direktnog uključivanja u plan svoje vlade za reformu pravosuđa.

Ali upravo to je poenta Netanyahuove reforme pravosuđa – staviti svoju ličnost i interese iznad zakona; staviti svoju vladu i njen program iznad Vrhovnog suda; stvoriti uslove za sebe da vlada kao suvereni predsjednik ili kao moćni autokrata u stilu Putina. Drugim riječima, njegova budućnost od toga zavisi.

Nade ili iluzije o miru u Palestini

Dakle, ne očekujte da će Netanyahu odustati ili popustiti; ne kada ga njegova politička baza smatra „kraljem“, vodstvo njegove stranke vjeruje da je neophodan za njihov uspjeh i njegovi dvolični koalicioni partneri ga trebaju kako bi ostali na vlasti.

Naprotiv. Iako ostaje otvoren za minimalni kompromis uz posredovanje predsjednika kako bi svom širem programu dao veći legitimitet, najvjerovatniji scenarij kratkoročno je da Netanyahu užurbano prođe kroz veći dio svog zakonodavnog plana nedugo nakon što se Knesset vrati s odmora. To je ono što on i njegovi koalicioni partneri trebaju i žele kako bi implementirali svoje ekstremističke socijalne, političke i vjerske agende.

Takva arogancija i ravnodušnost spram želja javnosti mogli bi se pokazati nesmotrenim, omogućivši daljnju političku eskalaciju na ulicama Izraela, dok podstiču dodatnu krizu na okupiranim palestinskim teritorijama.

Takva nesmotrenost bi nagnala vojnu i ekonomsku elitu koje podržava SAD da se pobune protiv vlade i poremete svakodnevni život i mogla bi se pokazati krajnje destabilizirajućom za Izrael. Takva nestabilnost mogla bi gurnuti zemlju ka novim izborima, posebno ako neki članovi Likuda, kao što je Gallant, odluče staviti državu ispred stranke, uskrativši vladi parlamentarnu većinu.

Ako „mađioničar“ Netanyahu pobijedi na još jednim izborima i oformi novu, dodatno osnaženu vladu fanatika i fašista, Izrael bi se mogao pretvoriti u mješavinu autokratije i teokratije, dokrajčivši sve nade ili iluzije o miru u Palestini i utirući put za apokalipsu.

Ali, ako je suditi po današnjim anketama, novi krug izbora ne bi bio dobar za Netanyahua i njegovu koalicionu vladu. S obzirom da mu popularnost pada, mogao bi postati više rizik nego potencijal za svoju stranku i možda bi čak mogao biti smijenjen u stranci. Iako je takav scenarij još manje vjerovatan, postao je vjerovatniji u proteklih 100 dana.

Ali opet, Netanyahuov pad ne znači da će demokratija procvjetati i mir prevladati. Nakon decenija okupacije i ugnjetavanja, izraelsko društvo i političko uređenje su tako strašno pod dominacijom nasilnih desničarskih i ultradesničarskih stranaka da je bilo koja buduća konstelacija vladajuće koalicije osuđena da bude ekstremistička, bilo da je manje ili više religiozna, bilo da je vodi Benjamin Netanyahu ili general Benny Gantz.

De Gaulle ili De Klerk

Još gore, koalicija sekularnih desničarskih stranaka bi sigurno vodila istu ugnjetavačku politiku u okupiranoj Palestini dok bi također bila slobodna od domaćeg i stranog pritiska koji ograničava trenutnu vladu. Takva koalicija bi, u međuvremenu, samo pojačala začarane krugove militarizacije i fašizma, okupacije i fanatizma, jer se oni konstantno međusobno hrane.

Jedini način da se prekine ovaj začarani krug ekstremizma i nestabilnosti, fanatizma i nasilja je da Izrael proizvede svog De Gaullea sposobnog okončati izraelsku okupaciju Palestine, kao što su Francuzi napravili u Alžiru, ili svog De Klerka, dovoljno hrabrog da okonča aparthejd, kao što je to učinila Južna Afrika.

Takva izraelska volja i hrabrost mogli bi se ostvariti samo ako treći scenarij prolongirane i neuredne krize potkopa i izoluje Izrael i natjera elite da se oslobode svojih iluzija da su demokratske, liberalne, i prosvijetljene u aparthejdnoj državi, i da se počnu baviti uzrokom trenutnog previranja (ili haosa i fašizma).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada