Turska i Irak nakon ‘Orlove kandže 2’

Način na koji je okončana operacija turske armije označio je početak nove faze u strategiji borbe protiv Radničke partije Kurdistana unutar iračkih teritorija.

Nedavne akcije u sjevernom Iraku vjerovatno su pripreme za predstojeću operaciju, piše autor (Reuters)

Ministarstvo odbrane Turske proglasilo je 14. februara kraj akcije ”Orlova kandža 2” u sjevernom Iraku, samo četiri dana nakon njenog pokretanja. Izvori iz Ministarstva potvrdili su da su turske oružane snage, u saradnji s obavještajnom službom, uništile desetke položaja i centara organizacije Radničke partije Kurdistana (PKK) te neutralizirale desetke njenih pripadnika.

Turski ministar odbrane Hulusi Akar saopćio je da je posljednjeg dana operacije pogubljeno 13 talaca – 12 Turaka i jedan Iračanin – koji su godinama bili zatočeni u jednoj od pećina koje su koristili pripadnici PKK-a u regiji Gara, neposredno prije ulaska Specijalnih snaga kako bi ih spasili.

PKK je osnovan 1978. godine, a vojne aktivnosti protiv Turske počinje provoditi u nastojanju da ostvari nezavisnost kurdske nacionalne države 1984. godine. Od te godine Turska počinje borbu protiv ove stranke i sučeljavanja s njom u zemlji i van nje.

Borbe do sada odnijele 30.000 života

Izvan granica Turske, sjeverni Irak je bio uporište PKK-a, koji je svrstan u red terorističkih organizacija. PKK je iskoristio slabu kontrolu centralne vlade i uspostavljanje regije Irački Kurdistan nakon drugog Zaljevskog rata 1990. godine, a zatim i invaziju na Irak 2003. godine. Tokom proteklih desetljeća Ankara je izgradila strategiju za borbu protiv PKK-a i ograničavanje njegovih operacija unutar svojih teritorija, kao i infiltracije preko njenih granica. U tu svrhu je postigla više dogovora s iračkom stranom, što joj pruža mogućnost “žestokih potjera” za pripadnicima PKK-a unutar iračkih teritorija.

Turskoj je vremenom postalo jasno da je ta strategija nedovoljna, jer je suočavanje s PKK-om, prema nekim neslužbenim izvještajima, odnijelo živote više od 30.000 njenih građana i koštalo državnu blagajnu stotine milijardi dolara. Pored toga, tu su i političke i socijalne implikacije te prilika koju je ovo pitanje pružilo drugim zemljama i stranama da se miješaju i vrše pritisak na Tursku – direktno i indirektno.

U posljednjih nekoliko godina Turska je unaprijedila strategiju u odnosu na raniju koja je proaktivnija i bliža konceptu preventivnog ratovanja ili “napadu na terorizam u njegovim uporištima prije nego što dođe do nas”, prema turskom službenom narativu.

U tom kontekstu, Turska je u maju 2019. godine izvela operaciju “Kandža”, nakon čega su slijedile “Kandža 2”, “Kandža 3”, zatim “Orlova kandža” i “Tigrova kandža”, pa sve do posljednje akcije “Orlova kandža 2”. Ova strategija za cilj ima potkopati sposobnosti PKK-a i spriječiti ga da vrši mobilizaciju, naoružavanje, obuku i planiranje. Zatim se pokreću operacije protiv ove grupe, a to su postepene operacije, od kojih se svaka nadovezuje na prethodnu, zavisno od ciljeva i dubine iračkih teritorija na kojima se provode.

Značaj potencijalne operacije u Sinjaru

Način na koji je okončana operacija ”Orlova kandža 2” označio je početak nove faze u turskoj strategiji borbe protiv PKK-a unutar iračkih teritorija. Pogubljenje talaca na ovakav način izazvalo je ogroman bijes javnosti u Turskoj i izvršilo dodatni pritisak na Vladu da na to odgovori direktno, snažno i brzo. Također, kritike koje je opozicija uputila Vladi, među kojima je i nemogućnost zaštite života talaca ili provođenja neuspjele akcije koja je završila njihovom smrću, povećale su ove pritiske.

Stoga se Vlada pobrinula da obavi razgovore s opozicionim strankama, posebno s Republikanskom narodnom strankom (CHP) i Dobrom strankom (IYI), kako bi pojasnila detalje operacije i predočila fotografije i dokumente njihovim šefovima. Zatim je upoznala članove Parlamenta s tim preko ministara odbrane i unutrašnjih poslova. Iako se ovi koraci mogu razumjeti u kontekstu ublažavanja pritiska na Vladu, to je ujedno pokazatelj njenog zalaganja da pridobije što veću podršku za bilo koje buduće korake koje bi mogla poduzeti, od kojih je najvažnija potencijalna operacija u Sinjaru.

Turska ne propušta priliku nagovijestiti mogućnost vojne operacije s ciljem protjerivanja kurdskih pripadnika iz regije Sinjar, koja je u posljednjih pet godina postala drugo uporište, nakon Qandila, kako to navodi Ankara. Zapravo, nedavne operacije u sjevernom Iraku, uključujući posljednju, predstavljaju neki vid pripreme za predstojeću operaciju.

Međutim, operacija u Sinjaru radikalno se razlikuje od prethodnih operacija, kako na terenu, tako i u vojnom i političkom smislu. Područje je udaljeno oko 130 kilometara od turskih granica u dubini iračkog teritorija, a to znači da su pripreme za operaciju, vojni i logistički zahtjevi, kao i terenski izazovi s kojima se može suočiti, mnogo veći nego prije. Pored toga, operacija će biti teža jer ima za cilj okončati prisutnost terorističke organizacije u njenom velikom i važnom uporištu. Prema tome, postoje velike šanse da će trajati duže i da će zabilježiti veće gubitke.

Historijske nesuglasice i tradicionalni sukob

U skladu s tim, političke računice očekivane operacije postaju znatno složenije. Stav Bagdada će u ovom slučaju biti daleko važniji i utjecajniji, a očekuje se da će doći do većeg protivljenja zbog sramote koju bi operacija mogla predstavljati Vladi. Također, za operaciju ovih razmjera bit će potrebna koordinacija s vodstvom regije Irački Kurdistan na sjeveru, koju s PKK-om povezuju historijske nesuglasice i tradicionalni sukob. S treće strane, Ankara shvata da je stav Washingtona o takvoj operaciji vrlo važan, posebno u svjetlu trenutne napetosti sa SAD-om. Međutim, polaže nade u to da će američki stav biti drugačije u Iraku nego u Siriji, budući da je ovdje operacija usmjerena direktno protiv PKK-a i da nema američkih snaga na terenu.

S obzirom na sve navedeno, može se reći da je najpoželjnija opcija za Tursku nagovoriti centralnu vladu u Bagdadu da pokrene vojnu operaciju protiv PKK-a u Sinjaru, ili da izvrši pritisak na ovu organizaciju da napusti to područje, jednostrano ili u koordinaciji i saradnji s Erbilom. To je nešto na čemu Ankara još uvijek radi, s ciljem da uvjeri Bagdad u to, s tim da Irak ne pokazuje stvarne znakove prihvatanja i spremnosti da to uradi.

Prema tome, u praksi, Turska očito teži zajedničkoj operaciji s Bagdadom, a možda i Erbilom, kako bi se riješila zabrinutosti zbog vanjske intervencije i aspiracija na iračkoj teritoriji, te ublažila neugodnosti za iračku Vladu. To bi se, također, odrazilo i na šanse za uspjeh operacije i smanjilo njenu zahtjevnost, vrijeme trajanja, gubitke i učinke na Tursku.

Kada, kako, s kim i u kojim granicama?

Politički gledano, Ankara se počela pripremati za ovu operaciju još prije nedavne vojne akcije “Orlova kandža 2”, kroz sastanke turskih delegacija, sačinjenih od predstavnika ministarstava vanjskih poslova, odbrane i obavještajne službe, s političkim, vojnim i sigurnosnim čelnicima u Bagdadu i Erbilu, kao i uzvratnih posjeta iračkih delegacija Turskoj.

To znači da se pitanje vojne operacije u Sinjaru, koje se nalazi na stolu pred Turskom, pretvorilo iz “da li će” u “kada, kako, s kim i u kojim granicama”. To znači da će odluke biti donesene uz fleksibilnost u detaljima i kontinuirane pripreme i čekanje najboljeg trenutka i povoljnih uvjeta za ostvarivanje ciljeva operacije. U skladu s tim, kakve će biti refleksije ove potencijalne operacije na tursko-iračke odnose zavisi od same operacije, njenog oblika, granica i strana koje će u njoj sudjelovati, kao i detaljima koji se tiču vojnog aspekta, dešavanja na terenu i ostalog.

Vojna operacija bi mogla biti izvedena u vidu intenzivnog zračnog bombardiranja (što je, u osnovi, alternativa za operaciju, jer neće postići zacrtani cilj). To može biti ograničena i kratka ili duga i proširena operacija, a može je poduzeti Turska sama ili u saradnji s Bagdadom i/ili Erbilom. Svaki od ovih scenarija nosi sa sobom različite posljedice i efekte koji bi se mogli očekivati.

Trgovina i ekonomija prije svega

Međutim, općenito posmatrano i bez obzira na zvanični irački stav, može se primijetiti implicitno iračko “razumijevanje” turskih motiva u nedavnim operacijama. Pogotovo jer Bagdad nije u stanju obuzdati PKK i spriječiti njegove operacije protiv Turske sa svog teritorija. Štaviše, postoje naznake da je Bagdad dobio informacije tokom posljednjih operacija neposredno prije njihovog pokretanja, što uključuje intenzivne uzajamne posjete i učestalu komunikaciju prije operacija, kao i to da je akcija “Kandža 1” najavljena tokom posjete iračkog predsjednika Barhama Saliha Ankari u maju 2019. godine.

U skladu s tim, ne očekuje se da će potencijalna vojna operacija imati značajnije negativne efekte na odnose između Ankare i Bagdada, pogotovo jer dvije strane napokon nastoje razviti međusobne trgovinske i ekonomske odnose. Irak je prvi ekonomski partner Turske u arapskom svijetu, dok je Turska za Irak, i za regiju, prozor i put u vanjski svijet.

Pridodamo li tome saradnju dvije strane u suprotstavljanju referendumu o nezavisnosti Iračkog Kurdistana, kasniju saradnju u brojnim sigurnosnim i vojnim pitanjima te pozitivnu ulogu Turske u unutrašnjoj iračkoj jednadžbi i slabljenju jačine iračkog protivljenja turskim operacijama na sjeveru te zemlje u posljednje vrijeme, postaje jasno da su bilateralni odnosi dvije zemlje znatno otporniji na podrhtavanja i utjecaj operacije u Sinjaru ili negdje drugdje, posebno ako se one poduzimaju uz dogovor i koordinaciju, čemu Ankara i teži.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera