Vojni udar izveden 3. jula u Egiptu vratio je odnose dvije zemlje na početak, pa čak i u goru situaciju nego što su bili ranije.
Vodeća stranka u Turskoj ulazi u novu krizu, koja bi se mogla smatrati i najtežom na koju je naišla od preuzimanja vlasti 2002.
Ankara je svijesna da je Donald Trump donio ovu odluku protiv volje američkih institucija, što dokazuju kritike i ostavke.
Ankara mora balansirati između svojih želja i odnosa sa svjetskim silama u vezi s rješenjem sirijske krize.
Eskaliraju stavovi strana koje se protive održavanju referenduma, posebno vlada u Bagdadu, Teheranu i Ankari.
Slanjem trupa u vojnu bazu u Kataru, jača utjecaj Turske u Zaljevu, što predstavlja konkurenciju Americi u toj regiji.
Jedan broj pobornika vladajuće turske Stranke pravde i razvoja nije glasao za ustavne reforme.
Kad je Turska preuzela kontrolu nad Al-Babom, pažnja je odmah usmjerena na Manbij i Raqqu, što je dovelo do brzih pomaka na terenu.
Mnogo toga je napisano, a još više rečeno o razlozima za podnošenje ostavke prije njene obznane, a i kasnije.
Opcije koje stoje pred turskim centrima odlučivanja su složene i limitirane sa neizvjesnim posljedicama.