Oni barem kucaju na vrata!

Obzirom da naša zemlja nije destinacija imigrantima, vrlo lahko smo mogli ovaj problem izbjeći, smatra autor (EPA)

Prema globalnom izvještaju Ujedinjenih nacija iz 2017. u svijetu je broj imigranata dosegao 258 miliona i dalje raste. Primjerice, 2010. godine je iznosio 220 miliona, a 173 miliona 2000. Prema posljednjem UNHCR-ovom godišnjem izvještaju “rat, nasilje i progon su 2018. broj prisilno raseljenih  ljudi povećali na novi rekord.

Godišnji Global Trends Report UNHCR-a od 19. juna, 2019. pokazuje da je gotovo 70,8 miliona ljudi raseljeno na kraju 2018., što je nekih 13,6 miliona novih raseljenih samo u posljednjih godinu dana.

Problem i paradoks

Gallup je 2012. godine uradio istraživanje koje je ustanovilo da bi 640 miliona ljudi, kada bi imalo priliku imigriralo, a velika većina tih ljudi bi za svoje destinacije izabralo Sjedinjene Države i Europu.

Većina danas pokrenutih ljudi u svijetu, bilo da se radi o (ekonomskim) imigrantima ili izbjeglicama koje bježe od rata, dolaze iz tzv. zemalja u razvoju i hrle prema razvijenim zemljama.

Imigranti i izbjeglice su dakle svjetski problem i paradoks našeg vremena. Posljednje stoljeće, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, dominantna dogma neoliberalnog poretka u svijetu naučava slobodnu tržišnu ekonomiju, otvaranje granica i sprječavanje ratova, gladi i siromaštva, ali tih zala je sve više, brojke su sve veće!?

S obzirom da naša zemlja nije destinacija imigrantima, vrlo lahko smo mogli ovaj problem izbjeći. Dakako, morali smo ovu lekciju savladati već 2014. godine kada smo vidjeli da se otvorila tzv. Balkanska ruta, a ne dopuštati raznim svjetskim i europskim hohštaplerima da svoje probleme rješavaju u našim dvorištima.

Mi imigrantima u Bosni trebamo pomoći da prođu i idu tamo gdje su se zaputili.

To je humano i iz naše i iz njihove pozicije.

Duhovi kolonijalne prošlosti

Oni barem kucaju na vrata Europe i Amerike!

Na njihova vrata u njihovim domovinama niko nije ni to učinio!

Sada se cijeli Zapad – koji posljednje stoljeće bez zadaška otvara i zatvara konflikte tamo gdje to trka za zaradom i resursima nalažu – pita šta će učiniti sa svim tim milionima ljudi, tim duhovima kolonijalne prošlosti koji su došli na vrata i kucaju, da, barem kucaju!

Vidimo to sada i na ulicama naše zemlje koja nije destinacija imigranata, već samo tranzitna tačka u njihovom putu ka zapadnoj Europi. Na tom njihovom putu, samo na drugi način, a u suštini isti, posljednih godina sve je više građana BiH koji imigriraju i odlaze iz ove zemlje upravo zbog istih ekonomskih razloga – zbog kojih odlaze i ovi ljudi koje srećemo na ulicama naših gradova u grupama, samo što su drugačije boje kože.

Naši zemljaci odlaze u potrazi za boljim životom, za sigurnošću, za izvjesnošću, a poglavito bježe od društvene depresije i stalnih novih prijetnji ratom i mogućim ponavljanjem nasilja iz 1990-tih.

Paraliza humanosti

Ta sveukupna naša teška i pritiskajuća situacija stalnih političkih tenzija vladajućih oligarhija našu zemlju dodatno izlaže nesigurnosti, jer i ono što bismo mogli veoma lahko riješiti po pitanju imigracija ne rješavamo, već se u toj odioznoj politikanskoj borbi kriminalnih antibosanskih politika i iznutra Bosne i iz njenog susjedstva dovodimo u socijalnu i općenito u paralizu naše osnovne humanosti.

Primjera je na svakom koraku, a društvene mreže su pune svjedočanstava ponižavajućeg odnosa prema migrantima, na ulicama, u parkovima, vozovima…

Tamo gdje god ih ima u našim sve više internacionaliziranim gradovima!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera