Rijad strahuje od približavanja Katara Iranu
Piše: Osman Softić
Nemilosrdno višedecenijsko nadmetanje Irana i Saudijske Arabije za dominaciju nad Bliskim istokom, koje je intenzivirano u proteklih nekoliko godina, dinamičan je i fascinantan proces koji će imati presudan utjecaj na oblikovanje novih geopolitičkih odnosa u široj regiji Bliskog istoka. Zbog presudnog značaja zaljevskih energenata za neometani nastavak rasta globalne ekonomije, to se, dakako, neminovno reflektira i na stabilnost i ekonomski razvoj svijeta u cjelini.
Katar, iako minijaturna država – kako po veličini tako i po broju stanovnika – posljednjih nekoliko godina svoje je enormno bogatstvo uspio transformirati u izuzetan globalni medijski i diplomatski utjecaj, koji se prostire od Libije na zapadu do Nepala na Istoku, ali koji također seže u dubinu afričkog kontinenta. Pored “Al Jazeera efekta”, koji je znatno doprinio demokratskom buđenju naroda širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, Katar je istovremeno izgradio ozbiljnu reputaciju kao uspješan medijator u nekoliko složenih ratnih sukoba, poput onog u Libanu 2008. i Darfuru (regije na zapadu Sudana), uspjevši 2010. godine za isti sto dovesti zaraćene strane u ovom afričkom sukobu.
Katar je posljednjih nekoliko godina svoje enormno bogatstvo uspio transformirati u izuzetan globalni medijski i diplomatski utjecaj.
Značajna je, također, uloga te zemlje u pokušajima da pomogne u rješavanju palestinskog pitanja, budući da se nije libila bezrezervno podržati legitimne zahtjeve Palestinaca. Osim toga, Katar je i finansijski izdašno pomogao narodu Pojasa Gaze, koji je duže vrijeme izložen blokadi, pritiscima i teroru izraelskih okupacionih snaga. Uprkos bliskosti sa SAD-om, Vlada Katara javno je pružila podršku Hamasu, legitimnom pokretu otpora palestinskog naroda izraelskoj okupaciji.
Ono što je posebno interesantno je činjenica da je Katar, od svih članica Vijeća za zaljevsku saradnju, također uspio zadržati relativno dobre odnose s Iranom, i to uprkos činjenici da su politički i strateški interesi Irana i Katara u određenim situacijama – a to je najočitije u sirijskom konfliktu – dijametralno suprotni. Dok Iran svim raspoloživim sredstvima pomaže režim Bashara al-Assada, kako bi na taj način zaštitio svoje regionalne interese i geopolitički prostor koji povezuje Iran sa šiitskom milicijom Hezbollah u Libanu, koju Iran finansira i kontrolira, Katar je, zajedno s Turskom, otvoreno stao na stranu sirijske opozicije, koju izdašno diplomatski pomaže, sponzorirajući često susrete sirijske revolucionarne opozicije u Dohi.
Sporenja o Siriji
Katar je od početka građanskog rata u Siriji zagovarao vojni poraz alavitskog režima u Damasku, kao osnovni preduvjet za izgradnju mira i nove slobodne sirijske države. Iran, pak, čije se elitne jedinice Revolucionarne garde bore na strani sirijskog režima, zagovara dijametralno suprotno rješenje sukoba, zalažući se za podjednako pravo učešća u budućoj prelaznoj vladi Sirije za Assada i sirijsku opoziciju. Težnja Irana da ostane utjecajan faktor u Siriji konzistentna je politici iranskog režima, koji se želi vidjeti kao okosnica svojevrsne rezistance hegemonističkim ciljevima Izraela u regiji Bliskog istoka.
Zbog svoje relativno nezavisne vanjske politike, koja se dobrim djelom tiče i odnosa s Iranom, kao i zbog otvorene podrške Muslimanskoj braći u Egiptu, Tunisu i Siriji, Katar je došao na metu kritika Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji zbog toga na Katar gledaju s nepovjerenjem. Te dvije zemlje su poduzele niz mjera u okviru Vijeća za zaljevsku saradnju kako bi izvršile pritisak na Katar da odustane od nezavisne vanjske politike i da se povinuje željama “velikoga brata”, Saudije, koja, dodijelivši sebi ulogu hegemona u okviru Vijeća za zaljevsku saradnju, tu sigurnosnu multilateralnu regionalnu organizaciju želi transformirati u centraliziranu uniju koju će lakše moći kontrolirati.
Katar uspješno eksploatira dio plinskih polja Južni Pars, koji dijeli s Iranom, a koja se nalaze pod njegovom jurisdikcijom.
Katar pokušava voditi politiku ekvidistance u odnosu na SAD i Iran, što bi u konsekvenci moglo doprinijeti – a sve ukazuje na to da se stvari kreću u tom pravcu – pomirenju Irana i SAD-a. To bi, ako se doista desi, moglo dovesti do normalizacije i stabilizacije Arapskog zaljeva, ali i Bliskog istoka u širem smislu. Americi i Iranu, ali i Kataru, stalo je do normalizacije odnosa koji već više od tri decenije opterećuju tu turbulentnu regiju i usporavaju njen društveni i ekonomski progres. Opasnost od izbijanja sukoba širih razmjera dodatno podgrijavaju prijetnje od Izraela da će unilateralno napasti Iran ako ne odustane od nuklearnog programa, a za koji Iran tvrdi da ga provodi u mirne svrhe.
Dublje razloge nastojanja Katara da zadrži i unaprijedi dobre odnose s Iranom moguće je u potpunosti shvatiti tek ako se pažljivije analizira pitanje energetskih resursa, posebno prirodnog plina, kojim obiluju i jedna i druga zemlja. Zahvaljujući sofisticiranim tehnologijama globalnih korporacija, Katar uspješno eksploatira dio plinskih polja Južni Pars, koji dijeli s Iranom, a koja se nalaze pod njegovom jurisdikcijom. Upravo je eksploatacija tih plinskih polja Kataru omogućila fascinantan ekonomski razvoj i diplomatski utjecaj u svijetu.
Prelijevanje plina
Prema podacima Međunarodne agencije za energiju, ta plinska polja sadrže 51 milijardu kubnih metara prirodnog plina. Gotovo 6.000 kvadratnih kilometara polja je pod kontrolom Katara, a blizu 3.700 se nalazi u teritorijalnim vodama Irana. Iran nije bio u prilici dovoljno eksploatirati svoj plin, s obzirom na višedecenijske međunarodne sankcije nametnute od Ujedinjenih naroda. Iranu je stoga itekako stalo do podizanja sankcija, ali i do privlačenja investicija u taj ekonomski sektor. Ako bi uspio posredovati u uspostavi normalizacije odnosa između SAD-a i Irana, diplomatski status Katara bio bi dodatno osnažen.
Ipak, taj odnos nosi i veliki rizik, jer, prema mišljenju geologa, postoji mogućnost da se plin iz manje eksploatiranog prelije u više eksploatirano polje, što može izazvati optužbe na račun Katara da nezakonito eksploatira iranski plin. Poznato je da je takve optužbe bivši irački predsjednik Saddam Hussein iskoristio kao opravdanje i izvršio invaziju na Kuvajt. Stoga je uspostavljanje bliskih odnosa Katara i Irana posebno značajno, kako bi se izbjegao eventualni kuvajtski scenarij.
Nije bez osnove da je američka vojna baza smještena u Dohi kako bi se osujetile teritorijalne pretenzije Saudijske Arabije, a ne samo Irana.
Dugoročna strategija približavanja Katara i Irana puno više iritira vladajuću porodicu Saudijske Arabije od katarske podrške Muslimanskoj braći. Nezavisna i aktivistička katarska diplomatija u Rijadu izaziva veliku nervozu, budući da predstavlja preozbiljan izazov za saudijskog kolosa, koji Katar, i dan-danas, percipira kao svoju vazalsku državu, što je Saudija u nekoliko navrata potvrdila, bezuspješno se pokušavajući izravno uplitati u unutrašnja pitanja Katara. Stoga nije bez osnove da je američka vojna baza smještena baš u Dohi kako bi se osujetile teritorijalne pretenzije Saudijske Arabije, a ne samo Irana.
Približavanje Katara i Irana za Rijad je neprihvatljivo ne samo zbog toga što vlasti u Rijadu na Iran gledaju kao na najveću geopolitičku i vojnu prijetnju svojoj poziciji u regiji, već i kao na potencijalnog teološkog rivala, koji prijeti da umanji kredibilitet Saudijske Arabije u očima muslimanskih vjernika širom svijeta. Budući da je Iran, posebno nakon američke invazije na Irak, pipke svog utjecaja pružio duboko u arapski svijet, čak do te mjere da je Kasim Sulejmani, zapovjednik iranske Revolucionarne garde, igrao ključnu ulogu u instaliranju iračkog premijera Nourija al-Malikija na čelo Iraka, to unosi dodatni nemir u redove vladajuće saudijske pordice u Rijadu.
Dozlogrdilo nasilje i ekstremizam
Ako bi katarska diplomatija uspjela u nastojanjima da približi Ameriku i Iran, to bi je dodatno katapultiralo u sami vrh svjetske diplomatije. Analogno tome, utjecaj Saudije bio bi dodatno reduciran, što ta zemlja, čiji vladar je i nominalni titular i zaštitnik dvaju harema, svetih mjesta u Meki i Medini, to sebi nikako ne želi dopustiti. Na obilježavanju iranskog nacionalnog praznika u Dohi iranski ambasador Muhamed Asayesh je izjavio kako je “narodu Bliskog istoka dozlogrdilo nasilje i ekstremizam te da je nada za promjenama odnosa sve veća, čak nezaustavljiva”. Izjave iranskih diplomata, kao što je Asayeshova, i to u katarskoj prijestolnici Dohi, svakako da neće Rijad ostaviti skrštenih ruku.
Stoga se uveliko spekulira da je Saudijska Arabija, uslijed percipiranih prijetnji svom prestižu, uslijed približavanja Dohe i Teherana, a u nastojanju da ojača poziciju zemalja koje podržavaju status quo u regiji, pokrenula tajne pregovore s Izraelom, i to s ciljem pridobijanja lojalnog saveznika protiv sila rezistance. To je, kako navodi izraelski list Haaretz, potvrdio i izraelski šef diplomatije Avigdor Lieberman, izjavivši kako su, zbog zajedničke iranske prijetnje, u toku razgovori o uspostavi diplomatskih odnosa Izraela s arapskim zemljama koje nisu priznale Izrael.
Saudijski vladar je i nominalni titular i zaštitnik dvaju harema, svetih mjesta u Meki i Medini.
Privatna komunikacija autora ovog teksta s nekim izvorima koji su odlično upućeni u najnovije političke prilike u Zaljevu, posebno odnose Izraela i Saudijske Arabije, i frapantno saznanje o tome kako se u Saudiji, kako je izjavio moj sagovornik, “dešavaju procesi koji u ostatku svijeta ostaju uglavnom nezamijećeni”, dodatno ukazuju na vjerovatnoću da spomenuti tajni pregovori, ipak, ne spadaju u domen teorija zavjere.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera