Izrael nije uspio zaustaviti Pakistan: ‘Zašto ne islamska nuklearna bomba?’
Abdul Qadeer Khan, otac pakistanskog nuklearnog programa, vjerovao je da je izgradnjom nuklearne bombe spasio svoju zemlju od inostranih prijetnji.

Bivši direktor CIA-e George Tenet smatrao ga je “barem jednako opasnim kao Osama bin Laden”, a bivši šef Mossada Shabtai Shavit žalio je što ga nije ubio.
Ali za gotovo 250 miliona Pakistanaca, Abdul Qadeer Khan – otac pakistanskog nuklearnog programa – legenda je i nacionalni heroj, piše britanski portal Middle East Eye.
Nastavite čitati
list of 4 itemsGuardian: Velika Britanija 20 godina tražila ruskog dvostrukog agenta u MI6
Trump protiv obavještajnih službi: Iran je samo jedan primjer
Ko stoji iza humanitarne fondacije za Gazu GHF | Opservatorij
Taj nuklearni naučnik, koji je rođen 1936. a preminuo 2021, bio je odgovorniji od bilo koga drugog za razvoj nuklearne bombe u toj južnoazijskoj zemlji. Vodio je sofisticiranu i tajnu međunarodnu mrežu koja je pomagala Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji u njihovim nuklearnim programima.
Jedna od tih nacija, Sjeverna Koreja, na kraju je dobila status nuklearne sile.
Izrael – i sam nuklearna sila, iako to nikada nije priznao – navodno je atentatima i prijetnjama pokušao spriječiti Pakistan da postane nuklearna sila, piše dalje MEE u tekstu Imrana Mulle.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Izrael je čak osmislio plan bombardiranja pakistanskog nuklearnog postrojenja uz indijsku pomoć, no, indijska vlada se na kraju povukla.
AQ Khan, kako ga se obično sjećaju Pakistanci, vjerovao je da je izgradnjom nuklearne bombe spasio svoju zemlju od inostranih prijetnji, posebno od njenog nuklearno naoružanog susjeda Indije.
Danas se mnogi njegovi sugrađani slažu sa time.

„Zašto ne islamska bomba?“
Pakistan je odlučio izgraditi bombu nakon što je to učinio njegov veći susjed. Indija je 18. maja 1974. testirala svoje prvo nuklearno oružje, koje je nazvala Nasmiješeni Buda.
Pakistanski premijer Zulfikar Ali Bhutto odmah se zakleo da će razviti nuklearno oružje za svoju zemlju.
„Jest ćemo travu ili lišće, čak ćemo i gladovati, ali nabavit ćemo svoje nuklearno oružje“, rekao je.
Postoji, izjavio je, „kršćanska bomba, jevrejska bomba, a sada i hinduistička bomba.“
„Zašto ne i islamska bomba?“.
Rođen za vrijeme britanske vladavine Indijskim potkontinentom, Khan je završio studij na Univerzitetu u Karachiju 1960. godine, prije nego što je studirao metalurško inženjerstvo u Berlinu. Nastavio je studirati i u Nizozemskoj i Belgiji.
Do 1974. Khan je radio za podizvođača velike kompanije za nuklearno gorivo, Urenco, u Amsterdamu.
Kompanija je isporučivala obogaćeno uranijevo nuklearno gorivo za evropske nuklearne reaktore.
Khan je imao pristup strogo povjerljivim područjima postrojenja Urenco i nacrtima najboljih svjetskih centrifuga, koje su obogaćivale prirodni uranij i pretvarale ga u gorivo za bombe.
U januaru 1976. iznenada je, i misteriozno, napustio Nizozemsku, rekavši da je dobio “ponudu koju ne mogu odbiti u Pakistanu”.
Khan je kasnije optužen da je u Nizozemskoj ukrao nacrt za centrifuge uranija, koje mogu pretvoriti uran u gorivo za oružje.
U julu te godine osnovao je istraživački laboratorij u Rawalpindiju koji je proizvodio obogaćeni uranij za nuklearno oružje.
Nekoliko godina operacija se odvijala u tajnosti. Lažne kompanije uvozile su komponente koje su Khanu bile potrebne za izgradnju program obogaćivanja, a službena priča je da su one išle ka novoj fabrici tekstila.
Iako postoje značajni dokazi koji ukazuju na to da je pakistanski vojni establišment podržavao Khanov rad, civilne vlade uglavnom su držane u neznanju, sa izuzetkom premijera Zulfikara Alija Bhutta, koji je i predložio inicijativu.
Čak ni pokojnoj premijerki, Benazir Bhutto, kćeri Zulfikara Alija Bhutta, njeni generali nisu rekli niti riječi o programu razmjene nuklearne tehnologije s Iranom.
Saznala je za to tek 1989. slučajno – u Teheranu.
Pokušaji atentata i prijetnje
U junu 1979. operaciju je otkrio magazin 8 Days. Došlo je do međunarodne uzbune. Izrael je protestirao kod Nizozemaca, koji su naredili istragu.
Nizozemski sud je 1983. osudio Khana za pokušaj špijunaže (osuda je kasnije poništena zbog tehničkih razloga), no, rad na nuklearnom programu se nastavio.
Do 1986. Khan je bio uvjeren da Pakistan ima sposobnost proizvodnje nuklearnog oružja.
Njegova motivacija bila je velikim dijelom ideološka: „Želim dovesti u pitanje stav Amerikanaca i Britanaca da su sveti“, rekao je.
„Jesu li ti gadovi Bogom imenovani čuvari svijeta?“
Bilo je ozbiljnih pokušaja sabotiranja programa, uključujući niz pokušaja atentata za koje se općenito smatra da su djelo izraelske obavještajne agencije Mossad.
Na meti su se našli i direktori evropskih kompanije koje su poslovale sa Khanom. Jednom u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj poslano je pismo-bomba. Uspio je preživjeti.
Još jedan bombaški napad bio je usmjeren na višeg rukovodioca švicarske kompanije Cora Engineering, koja je radila na pakistanskom nuklearnom programu.
Historičari, uključujući Adriana Levyja, Catherine Scott-Clark i Adriana Hannija, tvrdili su da je Mossad koristio prijetnje i pokušaje atentata u neuspjeloj kampanji kako bi spriječio Pakistan da izgradi bombu.
Siegfried Schertler, vlasnik jedne kompanije, rekao je švicarskoj saveznoj policiji da su agenti Mossada više puta zvali njega i njegove prodavače.
Rekao je da mu se obratio uposlenik izraelske ambasade u Njemačkoj, čovjek po imenu David, koji mu je rekao da prestane s „ovim poslovima“ u vezi s nuklearnim oružjem.
Izraelci „nisu željeli da muslimanska zemlja ima bombu“, prema riječima Feroza Khana, bivšeg zvaničnika pakistanskog programa nuklearnog oružja.
Izraelski neuspješni plan bombardiranja
Početkom 1980-ih Izrael je predložio Indiji da sarađuju u bombardiranju i uništavanju pakistanskog nuklearnog postrojenja u pakistanskom okrugu Rawalpindi. Indijska premijerka Indira Gandhi odobrila je napad.
Razvijen je plan da izraelski avioni F-16 i F-15 polete iz zračne baze Jamnagar u indijskom Gujaratu i pokrenu napade na postrojenje.
No, Gandhi se kasnije povukla i plan je odbačen.
Godine 1987, kada je njezin sin Rajiv Gandhi bio premijer, načelnik indijske vojske, general-pukovnik Krishnaswami Sundarji, pokušao je početi rat s Pakistanom kako bi Indija mogla bombardirati nuklearno postrojenje u Kahuti.
Poslao je pola milona vojnika na pakistansku granicu na vojne vježbe, zajedno sa stotinama tenkova i oklopnih vozila – u velikoj provokacija.
No, ovaj pokušaj izazivanja neprijateljstava propao je nakon što je indijski premijer, koji nije bio pravilno informiran o Sundarjijevom planu, počeo deeskalaciju sa Pakistanom.

Uprkos indijskom i izraelskom protivljenju, i SAD i Kina potajno su pomagali Pakistanu. Kina je Pakistancima davala obogaćeni uranij, tricij, pa čak i usluge naučnika.
U međuvremenu, američka podrška došla je jer je Pakistan bio važan saveznik u Hladnom ratu.
Američki predsjednik Jimmy Carter smanjio je pomoć Pakistanu u prilu 1979. kao odgovor na otkrivanje pakistanskog programa, ali je nekoliko mjeseci kasnije poništio odluku kada je tadašnji SSSR napao Afganistan, jer, „Americi će trebati pomoć susjednog Pakistana“.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća SAD je potajno pružao pakistanskim nuklearnim naučnicima tehničku obuku i ignorirao njihov program.
Ali sve se promijenilo sa krajem Hladnog rata.
U oktobru 1990. SAD je zaustavio ekonomsku i vojnu pomoć Pakistanu u znak protesta protiv nuklearnog programa. Pakistan je tada objavio da će prestati razvijati nuklearno oružje.
AQ Khan je kasnije, međutim, otkrio da se proizvodnja visoko obogaćenog uranija potajno nastavila.
Sedma nuklearna sila
Dana 11. maja 1998. Indija je testirala svoje nuklearne bojeve glave. Pakistan je potom uspješno testirao sopstvene u pustinji Baludžistan, kasnije tog mjeseca. SAD je odgovorio sankcijama i Indiji i Pakistanu.
Pakistan je tada postao sedma nuklearna sila na svijetu.
A Khan je bio nacionalni heroj. Čuvali su ga vojni komandosi.
Ulice, škole i više kriket timova nazvani su po njemu.
Khan je također organizirao još jednu, posebno hrabru operaciju.
Od sredine 1980-ih nadalje, vodio je međunarodnu nuklearnu mrežu koja je slala tehnologiju i nacrte Iranu, Sjevernoj Koreji i Libiji.
Naručivao bi dvostruko više dijelova nego što je bilo potrebno za pakistanski nuklearni program, a zatim bi tajno prodavao višak.
Osamdesetih godina iranska vlada se uprkos protivljenju ajatolaha Alija Khomeinija proizvodnji bombe, s obrazloženjem da je zabranjena po islamu, obratila pakistanskom vojnom diktatoru, generalu Zia-ul-Haqu, za pomoć.
Između 1986. i 2001. Pakistan je Iranu dao ključne komponente potrebne za izradu bombe, iako su one uglavnom bile polovne. Khan je zadržao najnapredniju tehnologiju za Pakistan.
Mossad je pratio Khana dok je putovao po Bliskom istoku 1980-ih i 1990-ih, ali nije uspio shvatiti šta radi radi.
Tadašnji šef Mossada Shavit kasnije je rekao da bi, da je shvatio Khanove namjere, razmislio o tome da naredi njegovo ubistvo kako bi “promijenio tok historije”.
Oni koji su ga poznavali, rekli su da je Khan čvrsto vjerovao da je ono što je učinio ispravno.
Htio se suprotstaviti Zapadu i dati nuklearnu tehnologiju nezapadnim, posebno muslimanskim zemljama.
„Također je rekao da davanje tehnologije muslimanskoj zemlji nije zločin“, prisjetio se jedan anonimni poznanik.
Kada je Khan preminuo od posljedica COVID-19 2021. godine, tadašnji pakistanski premijer Imran Khan proglasio ga je „nacionalnom ikonom“.