Ako kamere na 27 lokacija, odnosno autobuskim (ponegdje istovremeno i trolejbuskim) stajalištima, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ne vrate saobraćajnu kulturu u Sarajevu te ako ova akcija ne poveća sigurnost u saobraćaju za sve učesnike – onda neće ništa, a Sarajlije će ostati, što se gradskog saobraćaja tiče, u prethodnom stoljeću.
„Nulti stepen tolerancije za nepropisno parkiranje! Kamere će automatski bilježiti vozila koja se nepropisno zaustavljaju na stajalištima, a kazne će biti izrečene bez izuzetaka”, poručio je, „strogo, ali pravedno“, kantonalni ministar unutrašnjih poslova Admir Katica.
Realno, treba i mora biti takav – „strog i pravedan“, jer kakav bi to bio ministar policije u kantonu koji je „važniji od svih ostalih devet kantona“ kada bi ga krasili blagost i nepravda. On mora biti primjer drugim „prvim pendrecima“ u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, pa čak i ministru unutrašnjih poslova drugog entiteta – Republike Srpske (koja je „oslobođena“ od kantona i mnogo čega drugog), mada je svaka usporedba sa Sinišom Karanom uvreda u startu za svakog ministra, pogotovo za policajca.
Je li moguće da neće biti povlaštenih?
Dakle, nema zaustavljanja automobila na autobuskim stajalištima nikome i nikada, jer tako propisuje Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, koji, također, u članovima 73. i 74. eksplicite (citiram ministra, koji samo radi svoj posao) ne dozvoljava kratkotrajno zaustavljanje vozila kako bi, primjerice, vozilo „primilo ili ispustilo putnike“. Tako je Katica (preko društvenih mreža, koje su postale osnovno sredstvo komuniciranja) odgovorio zabrinutim građanima i potvrdio da više neće biti saobraćajne (ne)kulture koja ugrožava građane.
„Strog i pravedan“ bio je i policijski komesar Uprave policije kantonalnog Ministarstva unutrašnjih poslova i generalni inspektor Fatmir Hajdarević, koji je rekao da neće biti povlaštenih, jer će „kamere bilježiti svaki prekršaj i neće biti tolerancije za vozila koja ne pripadaju kategoriji gradskog prijevoza i hitnim službama“.
A šta ako ipak bude „povlaštenih“, što je neporeciva karakteristika u svim segmentima ovog društva, ako kamera u kršenju zakona snimi „mene“, a ne zabilježi „njega“? Hoću li se „ja“, kao građanin i oštećeni, moći nekome požaliti ako ne bude kazne za „njega“, iako me je na autobuskom stajalištu „sačekao“, a potom i „ispratio“?
Društvene mreže kao poligon samohvale
Pitanja i nedoumica je mnogo, pa nije ni ova tehnološka prijetnja i potencijalni finansijski udar na građane, uz „nulti stepen tolerancije za nepropisno parkiranje“, bez osnova. Naprotiv. Zakoni se jednostavno moraju poštivati, inače slijede (opravdane) sankcije, no nije li logičnije (i poštenije) prvo napraviti ambijent (prostor da se izvrši „transfer običnih, automobilskih putnika“), pa tek onda „trenirati strogoću“?
Nije „bez soli“ (opravdana) ljutnja, pa i gnjev, građana što im se lokalni političari i dužnosnici sve češće preko društvenih mreža hvale uspješnim projektima i blistavim rezultatima. Općinski / opštinski i kantonalni zvaničnici tako postaju vrhunski eksperti i dobročinitelji, a bolji poznavatelji mreža zaklet će vam se da nikada nisu vidjeli ni riječ samokritike, promašenih rokova, prekoračenih budžeta, izvinjenja ili barem malo suvislog pojašnjenja zašto se nije nešto uradilo… a trebalo je.
Hoće li akcija „kamere na autobuskim stajalištima“ vratiti saobraćajnu kulturu i povećati sigurnost na cestama za sve učesnike – a ona je sada, blago rečeno, gotovo na dnu, jer nam luđaci, manijaci i ništarije za volanom ubijaju ljude, djecu – ili će rezultirati (samo) značajnijim prilivom novca od kazni u kantonalni budžet teško je prognozirati. No, može imati pozitivan efekt ako se bude provodila kontinuirano i bez privilegiranih.
Hajde stisni, pa ne primi punicu u automobil bilo gdje
Na kraju, prvo je trebalo „sondirati“ teren, pa tek onda donositi represivne zakone (uredbe, odluke, svejedno). Grad čine građani (dobro, njegovi stanovnici) i ako će oni ispaštati (ovaj put materijalno) zbog polovičnih, neizbalansiranih i nekvalitetnih zakona, onda smo svi – i zakonodavci, i ministri, i građani – u velikom problemu.
Ako vozač/ica ne može stati na desetak sekundi na proširenje (autobusko stajalište ili bilo koje drugo) da iz automobila izađe ili u njega uđe supruga (to je najteža situacija), muž, dijete, dedo, nana, punica (ona je najvažnija), jaran, komšija… onda napravite prostor ili traku gdje se taj brzi „transfer“ može obaviti.
Kamere i softveri koji ih „vode“ vrlo lako mogu selektirati one koji parkiraju automobil na nedozvoljenom mjestu, odu na bankomat, u kladionicu (tih je sve više), do trafike ili do ekskluzivnog butika da podignu već ranije (u)plaćenu garderobu. I onda ih „oderite“ s više od određenih 40 konvertibilnih maraka (dvadesetak eura), a ne kažnjavajte umorne i nervozne ljude zbog kilometarskih gužvi, koji su radili desetak sati (za mizerne plate) i onda moraju tražiti „sigurno“ mjesto kako bi „pokupili“ rođenu ženu.
A ona će mu „zvocati“ sve do kuće kako ovakve mjere ne postoje ni u Zanzibaru, da će poslati e-mail ministru i načelnici, da sutradan neće pješačiti dvije-tri stanice kako bi stigla do stajališta bez kamera, pa makar morala platiti tih 40 maraka. Jer Sarajliji, pa i svakom Bosancu i Hercegovcu, nema većeg meraka nego prekršiti ono što mu se naredi, pogotovo ako je naopako i poručiti:
„Snimaj, ne možeš mi ništa!“
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.