Posljednje sinove riječi progone Ghaliju Radwan.
„Oprosti mi, mama“, rekao je 24-godišnji Rifaat Radwan dok je umirao. Upucali su ga izraelski vojnici za vrijeme akcije spašavanja 23. marta, koju je snimao do posljednjeg daha.
Želio je njen oprost za bol koju će joj uzrokovati njegova smrt, svjestan da je brinula za njega svaki dan otkako je postao bolničar hitne pomoći.
„Opraštam ti, sine“, Ghalia je prošaputala nebrojeno puta od tada znajući da je Rifaat želio čistu savjest prije nego što je ubijen na jugu Gaze zajedno sa još 14 radnika hitnih službi.
Nada se da on zna da bi mu ona uvijek oprostila.
‘Kao da mi je bodež probo srce’
Ghalia se 22. marta probudila kasnije nego inače i požurila je da vidi Rifaata prije nego što ode na posao.
Međutim, on je već bio otišao i srce joj se ispunilo zebnjom.
„Iz nekog razloga stalno sam ga pogledala noć prije, dok je spavao“, priča ona.
Noć 21. marta bila je uobičajena. Rifaat je došao kući u vrijeme iftara (obrok kojim se prekida post), da prekine post s porodicom u šatoru u kojem žive otkako su raseljeni.
Nakon jednostavnog obroka, razgovarao je još malo s roditeljima i otišao na spavanje.
„Iako mi strašno nedostaje i uvijek sam se radovao njegovom dolasku da možemo pričati, vodili smo računa da ge ne umaramo razgovorom i da ga ne držimo dugo budnim“, ispričao je Rifaatov otac, 52-godišni Anwar Radwan.
Ghalia se složila: „Samo bih mu oprala odjeću i pripremila mjesto za spavanje, da bi mogao na posao ići odmoran.“
Nije sigurna, ali misli da se Rifaat probudio prije zore na sehur, obrok prije početka posta u ramazanu, i da su po njega došle kolege u 6 ujutro s kojima ide na posao. Nakon te smjene nije došao kući, proveo je noć u Centru za hitnu pomoć.
Dana 23. marta, porodici je rečeno da je Rifaat jedan od 15 članova Palestinskog društva Crvenog polumjeseca i Civilne odbrane koji su nestali i za koje se strahuje da su ih iz zasjede napali izraelski vojnici.
Nakon te vijesti, porodica je osam dana čekala u strahu, moleći se i nadajući se da će Rifaata pronaći živog.
„Koračala sam naprijed-nazad, plačući, moleći se, moleći Boga, neprestano zovući Crveni polumjesec“, priča Ghalia o periodu čekanja tokom kojeg su palestinske vlasti pokušavale dobiti saglasnost Izraela za operaciju potrage. „Svaki put kada bi nam rekli da su Izraelci odbili, onesvijestila bih se od čistog bola.“
Prvi dan Ramazanskog bajrama, ujutro, porodica je primila poziv od Crvenog polumjeseca s vijestima da je Izrael konačno dao dozvolu da timovi za spašavanje uđu u to područje.
„Nijednoj majci na svijetu ne bih poželjela da prolazi kroz takvu agoniju čekanja“, kaže Ghalia.
U porodičnom šatoru nema internet signala, pa je Anwar morao ići na mjesto u kampu na kojem ima da bi provjerio novosti.
Vratio se u šator s viješću da je Crveni polumjesec našao dva tijela, a potom ponovo brzo otišao, ostavivši Ghaliju da se očajnički moli da Rifaat nije među njima.
Kada se Anwar naredni put vratio, rekao je da su pronašli četiri tijela i potom brzo otišao nazad.
Kada se treći put vratio, došao je s viješću da su otkrili šest tijela, uključujući Rifaatovo.
„Bilo je kao da mi je bodež probo srce, ali prihvatila sam Božiju volju i otišli smo u bolnicu.“
U bolnici, porodice drugih bolničara čekale su da dovezu tijela njihovih voljenih.
„Svi smo potrčali prema sanitetima, plačući. Radnici Hitne pomoći gorko su jecali opraštajući se od svojih kolega.“
‘Oprosti mi’
Iako je čekanje vijesti bilo bolno, još bolnije je bilo gledati snimak njegovih posljednjih trenutaka koji je Rifaat snimio, a koji su našli nakon što su našli njegovo tijelo.
Na snimku koji traje nekih 20 minuta, Rifaat priča o zadatku na kojem su bili.
Hitna pomoć, koja je otišla u naselje Tal as-Sultan na jugu Gaze da spasi preživjele nakon izraelskog bombardovanja, nestala je oko 4 ujutro 23. marta.
Još jedno vozilo koje je krenulo u potragu radiovezom je javilo bazi da su nestale kolege izgleda upucane. Poslata su još dva sanitetska vozila da im pomognu. Rifaat je bio u jednom od njih.
Njegov snimak jasno pokazuje zabrinutost u vozilu hitne pomoći i činjenicu da su sva vozila hitne pomoći, uključujući i vatrogasno vozilo Civilne odbrane, bila jasno označena, sa upaljenim svjetlima, a ne ugašenima kako je Izrael prvobitno tvrdio kada je pokušao opravdati ubistvo 15 radnika hitnih službi, koje su potom zakopali zajedno s vozilima.
Ghalia je na snimku uspjela čuti sina koji je spazio tijela kolega i vidjela je kako su svi iz vozila požuruili da im pomognu jer su nosili jasno vidljive uniforme.
Potom je uslijedila paljba i Rifaat je pao na tlo, nakon čega nema više slike, samo se čuje njegov glas dok je ponavljao šehadet, islamsko svjedočenje vjere, i molio majku da mu opsroti.
„Oprosti mi, mama“, govorio je. „Želio sam pomoći ljudima. Oprosti mi.“
Obje izjave povezane su s Rifaatovom vjerom. Šehadet je najvažnije svjedočanstvo vjere i molitva koju izgovaraju muslimani. Ponavljaju je i na samrtnoj postelji da potvrde svoju vjeru.
Muslimani vjeruju da put do raja vodi preko roditelja i življenja života dobrih ljudi koji nikome ne nanose zlo. Rifaat je želio umrijeti znajući da će mu majka oprostiti nakon njegove smrti.
„Rifaat je znao koliko sam duboko bila vezana za njega i kako sam stalno brinula, pa su njegove zadnje riječi bile traženje mog oprosta jer je znao da će mi njegov gubitak slomiti srce“, ispričala je Ghalia Al Jazeeri dok su joj se oči punile suzama.
Dječak koji je postao bolničar
„Moj sin je bio prelijep i šarmantan. Silno sam ga voljela. Bio je zgodan, darežljiv i živio je bez ograničenja“, priča Ghalia.
Anwar se sjeća dječaka koji je uvijek trčao za vozilima hitne pomoći, vatrogasnim vozilima, buldožerima, bilo čim što ima bljeskajuće svjetlo i sirenu.
„[Rifaat] je volio spasilački posao i kada je završio srednju školu, izabrao je taj put.“
Ghalia je bila zabrinuta kada je Rifaat izabrao spasilački posao i pridružio se Palestinskom društvu Crvenog polumjeseca u oktobru 2023. kada je počao izraelski rat u Gazi, ali je prihvatila njegov izbor kada je Rifaat pokazao koliko je odlučan.
„Rekao mi je isto što je rekao u posljednjim trenucima: ‘Mama, želim pomagati ljudima.'“
Za vrijeme izraelskog rata, Ghalia je neprestano strahovala za Rifaatovu sigurnost, upozoravajući ga i moleći ga da se čuva.
Kada bi dođi s posla nakon teškog dana, Rifaat je pričao majci šta sve vidio dok je pokušavao spasiti ljude.
„Prala sam mu krvlju natopljenju uniformu dok se on izvinjavao i pričao mi kako su iskopavali ostatke djece, žena i muškaraca ispod ruševina“, priča ona.
„Često je bivao shrvan, ali nikada nije odustao.“
Rifaat je sanjao da nastavi školovanje vani, da nauči više o pružanju hitne pomoći i da se vrati u Gazu gdje će pomagati ljudima, kaže Ghalia.
„[Bio je i jedini] zaposleni u našoj porodici zbog očeve bolesti, dok jednog dana nije sasvim ispraznio svoj bankovni račun.“
„Rasplakala sam se, ali on me tješio i rekao da je sve u redu, da se ne trebam brinuti zbog novca.“
U Ghalijinom glasu se osjeti ponos dok priča o sinu, tješeći se činjenicom da se žrtvovao kako bi pomogao drugima.
„Poruka moga sina Rifaata nastavit će živjeti, a ja ću odgojiti njegovu braću da slijede njegov primjer i postanu bolničari hitne pomoći“, objašnjava Ghalia, misleći na svoje sinove Abdul Jawwada, koji ima 13 godina i Suleimana, koji ima 11.
„Rifaat nam je ostavio plemenitu poruku i trajni utjecaj“, dodaje.
„Uvijek pomislim na njega kad vidim cvijeće i biljke koje je sadio oko našeg šatora.“
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.