Snježa je svojim tekstovima ujedinjavala regiju u dobročinstvu

Snježana Mulić-Softić je uživala raditi novinarski posao. Bila je to čista ljubav, spisateljska strast i lična satisfakcija kada vidiš svoj tekst, u mnoštvu drugih.

Pisala je Snježa o svemu, najviše o ljudima pored kojih samo prođemo i ne primjetimo ih, ali ih je ona vidjela

Bila je 1994. godina, baš nekako ovo doba, kada sam upoznao Snježanu Mulić-Softić, u press centru Opštine Novi Grad gdje je radila i gdje me dočekala s najnovijim vijestima za ratno Oslobođenje u kojem sam pravio prve profesionalne novinarske korake.

Mala kancelarija, folije UNHCR-a umjesto stakla na prozorima, hrpa papira na njenom radnom stolu i pisaća mašina u gradu bez struje. Snježa je ustala, pružila ruku, predstavila se, upoznala me sa kolegicom Samrom Lučkin, a onda hitro dohvatila i pokazala crno-bijelu fotografuju Rudolfa Rude Tomića, kolege koji je tu radio sve dok nije samovoljno otišao među diverzante i poginuo 1992. na Žuči. Imao sam osjećaj kao da me upoznaje i s njim.

Otada nismo izgubili kontakt, nekada češći, često rjeđi, dok nam se putevi nisu opet spojili na Al Jazeeri Balkans, kako je jednostavno trebalo biti.

Uživala u novinarskom poslu

Snježa je uživala raditi novinarski posao. Ne samo i isključivo za platu. Ima tu puno više, najčešće neobjašnjivo, nedokučivo… Čista ljubav, spisateljska strast i lična satisfakcija kada vidiš svoj tekst, u mnoštvu drugih. A Snježu je svaki objavljeni tekst istinski činio sretnom i zadovoljnom.

Pisala je o svemu, najviše o ljudima pored kojih samo prođemo i ne primijetimo ih, ali ih je ona vidjela. O brici Isi Bešiću koji je šišao besplatno i početkom rata se krio 100 dana na tavanu, o Đorđu Mirkoviću, direktoru Osnovne Škole „Sveti Sava“ u Bijeljini, nastavniku muzičkog koji sa učenicima napravio donatorsko veče muzike i poezije, skupio novac a onda se popeo na skelu i postavljao fasadu škole, o Dajani Đurić iz Brčkog, dimnjačarki u BiH koju zovu gospodarica krovova… Napisala je i priču o Jeleni Avramović, 12-godišnjakinji iz Šćepanice, sela na obroncima planine Jadovnik u jugozapadnoj Srbiji, koja živi sama i želi biti učiteljica, čime je Snježa potaknula i ujedinila regiju u dobročinstvu.

Posljednji tekst na Al Jazeeri Balkans posvetila je majci Fatimi u jesen prije bezmalo dvije godine, kada je Snježa već bila bolesna. Pisala je ovako:

„Čija si ti?“, pitala me je mama samo nekoliko dana prije nego će preći na drugu stranu života. Bilo je to pitanje od kojeg sam strijepila zadnjih desetak godina, od kada su se kod nje počeli pojavljivati prvi znaci demencije.

„Tvoja, ja sam tvoja,“ odgovorila sam brzo, jasno, glasno i razgovjetno.

„E, lažeš“, odvratila je kratko, pa me nastavila gledati sa zanimanjem.

To njeno „E, lažeš“, izmamilo mi je ne samo smiješak, nego i iskreni smijeh i izvjesnu dozu olakšanja.

Kada priče, naslovi, rečenice i slova igraju, plešu i pjevaju

A, olakšanje nam često svima treba. Zna novinarstvo postati teret. I jednom, odmakla se: banka, velika, odlična… sve potaman. Sretnemo se, a ona kaže: „Znaš, fali mi onaj novinarski ciganluk.“

Ciganluk u najboljem i najljepšem smislu. Onaj kada priče, naslovi, rečenice i slova igraju, plešu i pjevaju, bez razmišljanja o onome šta donosi sutra.

Nije prošlo puno, opet smo sjedili, jedno spram drugog, u redakciji, a vrlo brzo i na promocijama knjiga, dijeleći iste dileme, brige i radosti.

Nije štedila sebe, niti mlađe od sebe. Tražila je požrtvovanje, izvrsnost, cijenila lijepu rečenicu i stil koji je nalikovao Melihi Varešanović, junakinji njenog teksta, dami što usred rata i pucnjave, sređena kao da ide na premijeru u Pozorište, ponosno korača ulicom.

Takva je bila i ona: uvijek besprijekorno dotjerana na snajperskoj vjetrometini, u redakciji ili na filmskom festivalu.

Snježa je bila starog spisateljskog kova, autorica kojoj je stalo do svakog teksta, svake rečenice, svakog zareza.

Na kraju uvijek dođe tačka.

A uvijek je prerano…

Zvijezde su i večeras blistavije

Dok pišem ovaj oproštaj kojeg nisam želio, s polica me gledaju njene knjige: Sanduk po mjeri, Povratak, Sto dana tavana.

Kao da čujem njen glas iz posvete: „Starom prijatelju, za nezaborav.“

Završit ću njenom rečenicom iz teksta o Simonu Gerberu, rođenom Švicarcu koji je pomagao Bosnu i bio toliko zaljubljen u nju, da je svoju djecu nazvao Amira i Nurija. Na bolji svijet je otišao šest godina prije Snježe, a ona je tada napisala:

„Pogledajte uveče zvijezde i vidjet ćete da su sada blistavije.“

Hvala ti, Snježo. I večeras su.

Izvor: Al Jazeera