I ja sam, kao poznata Schrodingerova mačka, zarobljen u kutiji. Zaglavljen sam u ovoj kutiji od početka izraelskog genocidnog rata protiv moje domovine, Gaze.
Veliki broj ljudi zna da sam unutra, ali niko ne zna jesam li živ ili mrtav.
Čini se da sve u životu slijedi izvjesni binarni sistem, od elektrona koji kruže u jednom ili drugom smjeru do ljudi, koji mogu biti živi ili mrtvi. Ali, to izgleda ne važi za mene, jer nije u svakom trenutku poznato jesam li živ ili mrtav. Čini se da više nisam dio binarnog sistema života i bivstvovanja. Šta sam onda ja?
Gaza kao kutija
Fiziku čini zanimljivom činjenica da proces rješavanja većine njenih problema počinje riječju „zamislite“. Pa hajdemo zamisliti našu vlastitu verziju Schrodingerovog misaonog eksperimenta. Zamislimo da su svi na Zemlji stavljeni u kutiju, i da naša kutija ima puteve koji vode ka jednom od dva označena izlaza – „život“ i „smrt“.
Za nas u Gazi, putevi ka „životu“ su u više navrata bili blokirani od početka izraelske okupacije 1967. godine. Svi smo bili gurani na puteve koji bi vodili ka jednom ishodu: smrti. Izrael nas je izgladnjivao, ograničio nam pristup vodi, pucao na nas, bombardovao nas, sprečavao nas da pristupimo zdravstvenoj njezi. Gurao nas je na puteve smrti na svaki mogući način.
U ovoj kutiji u Gazi, svaki put kojim krenem na kraju će me dovesti do smrti. Kao Schrodingerova mačka, zaključan sam u kutiji koja će me na kraju ubiti.
Srećom, nisam mrtav.
Još.
Ali, jesam li živ? Pišem ovaj tekst, to je tačno, ali ne mogu izaći iz kutije. Jedini meni dostupan ishod je smrt. Stoga se plašim da ne mogu reći ni da sam živ.
Čini se da je moje postojanje postalo identifikovano superpozicijom stanja bivanja istovremeno živim i mrtvim. Živ sam u životu koji to nije i svi mogući putevi vode u moju smrt.
Tempirana bomba
Kao dio svog misaonog eksperimenta, Schrodinger je zatvorio mačku u kutiju, zajedno s uređajem koji bi je ubio kada bi se mali dio radioaktivne supstance raspao i emitovao zračenje, ali bilo je nemoguće reći kada će se to desiti. U mom slučaju, Izrael me stavio u kutiju koja je bilo koja kuća u kojoj bih se mogao skloniti, a zatim je te kuće pretvorio u tempirane bombe koje bi mogle eksplodirati u bilo kojem trenutku.
Krajem oktobra 2023. godine, Izrael je upozorio dvoje naših komšija u Khan Younisu da će njihove kuće biti bombardovane. Jedna od tih kuća bila je odmah pored naše. Moja porodica je odlučila pobjeći u kuću moje tetke, čekajući da vidi šta će se dogoditi.
U početku smo mislili da će naš povratak biti za nekoliko sati, ili možda najduže nekoliko dana. Ali, nismo se mogli vratiti mjesecima.
Dana 5. decembra 2023. godine, morali smo ponovo pobjeći, kada je Izrael granatirao područje gdje je bila kuća moje tetke. Tražeći relativnu sigurnost, preselili smo se južno, u Rafah.
Kada je Izrael izvršio ofanzivu na Rafah početkom maja 2024. godine, moja porodica i ja nismo imali drugu opciju osim da se vratimo u naše naselje. Možda iz poštovanja prema haosu, dvije kuće kojima su Izraelci prvobitno prijetili ostale su gotovo netaknute, ali ostatak naselja bio je u ruševinama. Naša kuća bila je teško oštećena, ali nije bila srušena.
Vratili smo se na početak. Kuća našeg komšije ostaje pod prijetnjom. Izrael je može bombardovati svakog trenutka, bez upozorenja, jer je već izdao upozorenje prošle godine. Ali ovaj put, kuća moje tetke nije bila opcija jer ju je naizgled proizvoljno, nasumično, izraelsko uništenje sravnilo sa zemljom.
Iako smo bili prisiljeni bježati iz naše kuće nekoliko puta između 1. jula i 31. avgusta, slijedeći naredbe izraelske vojske, uvijek smo se vraćali kući.
To znači da moramo ostati na oprezu 24/7, ali nemamo bolje opcije.
Ono što produbljuje muku življenja u našem polusrušenom domu, čekajući sljedeću „naredbu za evakuaciju“, jeste da je jedino preostalo kupatilo najbliže tački do komšijske kuće, tempirane bombe koju Izrael čeka da digne u zrak. U našoj kutiji u Gazi danas, izbjegavanje kupatila je biološki opasno, a koristiti ga opasno je u trenutnim okolnostima.
Od nekoliko prijatelja sam saznao da nismo jedini koji žive u strahu zbog obližnje kuće koja je moguća meta, ali još nije sravnjena. Mnoge kuće koje su proglasili metama prije invazije na Khan Younis ostale su netaknute, ili barem stoje do ovog trenutka. Ni njihovi vlasnici, ni prve komšije nisu se vratili u svoje domove. Svi znamo da razaranje dolazi, samo ne znamo kada.
Možda Izrael ovo radi namjerno, da bi nas držao na rubu, jer očito voli igrati mučilačke psihološke igre s nama. Schrodingerova mačka je imala sreće, sumnjam da je shvatila proizvoljni kraj koji je čeka.
Tačka ravnoteže
Nakon 14 mjeseci rata, situacija u Gazi postala je ekstremno haotična. Ipak, određeni putevi se mogu pratiti čak i u haosu. Nedavno sam primijetio da je moje kretanje slično kvantnom harmonijskom oscilatoru (QHO). Idem gore, dolje, naprijed i nazad, vraćajući se u tačku ravnoteže. Moje oscilacije mi mogu pružiti svojstvo života, koliko god me mogle direktno odvesti u smrt.
Idem gore-dolje poput elastične opruge kad god nosim kanistere vode s prizemlja u potkrovlje koristeći stepenice u svojoj kući, koje samo što se nisu srušile nakon što je izraelski buldožer isčupao svo drveće i zatrpao ga ispod. To radim svaka dva dana.
U QHO-u, elektroni također mogu koristiti neku vrstu stepenica koje se zovu ljestvičasti operator i to je način na koji se elektroni kreću između energetskih stanja.
Dalje se mogu podijeliti na operatore stvaranja i uništenja. Zamislite da se penjete uz stepenice i prečke vas mogu ili potjerati prema gore ili slomiti i gurnuti u smrt. Operator stvaranja podiže elektrone u više energetsko stanje na ljestvici orbita. Operator uništenja ih spušta niže.
Međutim, kada zamislim da sam ja poput elektrona, ne penjem se uz stepenice koje su operator stvaranja, to je u mom slučaju voda, jer ona stvara sposobnost da se krećem od stanja niske energije ka stanju više energije, od bivanja žednim ka bivanju manje žednim.
U tako teškim uvjetima, operatori uništenja su mnogostruki i nepredvidivi. Kad god odem do tržnice, idem zaobilaznim putem. Radim to da bih izbjegao operatore uništenja. Nije lako nositi u istrošenim papučama hodati po razorenom kvrgavom glavnom putu, a oblake prašine koje stvara gomila ljudi da i ne spominjem.
No, dok sam išao prema tržnici, izraelski dron, možda glavni operator uništenja, iznenada se pojavio. Ciljao je čovjeka pravo u glavu nekoliko sekundi nakon što je prošao na motociklu.
Kao i kod QHO-a, operatori stvaranja i uništenja mogu se pojaviti istovremeno. Nedavno su izraelski helikopteri proširili svoju zonu djelovanja i počeli gađati ciljeve u istočnom Khan Younisu, gdje živim. To se desilo dvaput dok sam bio zauzet operacijom stvaranja: nošenjem vode.
Bez obzira na sve, ja i dalje radim iste stvari, biram iste puteve, nadajući se da ću skupiti fragmente onoga što je ostalo od mog života i popeti se iz dnevne smrti u dnevni život.
Opet, znam da nisam sam u ovome. U Gazi ima dva miliona kutija sa istom vjerovatnoćom, možda zato što smo svi izloženi istim uvjetima.
Uprkos svemu što sam rekao o ljestvičastim operatorima i podizanju energetskih stanja, niko od nas ne može dospjeti do vrha da otvori kutiju.
U Schrodingerovom eksperimentu s mačkom, svi su se pitali je li mačka živa ili mrtva, ali niko nije otvorio kutiju da pogleda. Da jesu, superpozicija bi se srušila i mačka bi bila mrtva jedino u slučaju da nisu otvorili kutiju na vrijeme.
Nismo mačke. Otvorite kutiju, molim vas!