Nakon višegodišnjeg bojkota utakmica zbog odbijanja zahtjeva navijača za smjenu uprave nekad slavnog kluba, praznih tribina i loših rezultata, konačno se to i desilo.
Publika se konačno vratila na stadion, u novom rukovodstvu su brojni nekadašnji asovi predvođeni Predragom Mijatovićem, nekadašnjim fudbalerom i sportskim direktorom madridskog Reala, klub sa klupe vodi nekadašnji glavni golgeter Savo Milošević, na čelo kluba stigao je i istaknuti političar i novopazarski partizanovac Rasim Ljajić, ali publika i dalje skandira protiv Vučića.
Jesu li u pravu oni, a takvih je mnogo, koji tvrde kako uprkos svemu povratak Partizana na staze stare fudbalske slave u današnjoj Srbiji, uostalom kao ni bilo šta drugo, nije moguć bez (finansijske) podrške upravo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kojem “Grobari” ne praštaju dogogodišnje favorizovanje Crvene zvezde koja već sedam godina zaredom osvaja naslov prvaka Srbije.
Zbog toga je svakom iskrenom partizanovcu bilo toplo oko srca kada su u susretu protiv Čukaričkog poslije mnogo vremena vidjeli gotovo pun Stadion JNA, kako se nekad zvao stadion Partizana, a u loži novog predsjednika Ljajića u društvu ministra policije Ivice Dačića i nekolicine poznatih beogradskih biznismena.
Zapravo, svi su bili tu: i Predrag Mijatović, i Danko Lazović zajedno sa selektorom Draganom Stojkovićem Piksijem, direktorom reprezentacije Stevanom Stojanovićem, generalnim sekretarom Fudbalskog saveza Srbije Brankom Radujkom, te bivše legende crno-bijelih Saša Ilić, Igor Duljaj, Zoran Tošić, Dževad Prekazi i mnogi drugi.
Odmah potom mediji su objavili fotografiju sa zajedničkog ručka Ljajićeve desne ruke Predraga Mijatovića i generalnog direktora Crvene zvezde Zvezdana Terzića u jednom beogradskom restoranu.
Zabilježena je tom prilikom i Mijatovićeva rečenica: ”E, brate, šta bih ja dao da Partizan igra u Ligi šampiona, pa nek’ dobija po pet golova svaki meč.” Bilo je to samo nekoliko dana prije dolaska Barcelone u Beograd koji je završen upravo još jednom “petardom” u mreži trenutno najboljeg srpskog kluba i pravom slikom o (ne)moći srpskog fudbala u Evropi.
Mijatović je odmah po dolasku u Partizan smijenio Ivicu Ilieva, a ubrzo je stigla nepotvrđena vijest kako bi u klub mogao dovesti svog bivšeg saigrača i još jednu legendu s ovih prostora, bivšeg slovenskog golgetera Zlatka Zahoviča.
Sve su ovo tek prvi predznaci početka kraja Partizanove agonije, kluba slavne prošlosti koji grca u dugovima procijenjenim na 60 miliona evra.
Ljajićev apel navijačima
Da je sve u današnjem Partizanu problem, potvrdio je Rasim Ljajić već prilikom prvog obraćanja medijima.
“Imam utisak da nismo platili pekaru. Žele da isključe struju, vodu, nema grijanja. Muka mi je od tog kukanja. Nema alternative nego da se kaže kakva je stvarna situacija. Kadrovi će biti veliki problem, ne samo za sportske klubove, već i za druge sredine. To je problem sa kojim se suočava cijela Evropa i svijet. Ali nemojmo se truditi da brinemo o drugima. Bez racionalizacije i optimalizacije klub teško može do ‘zelene grane'”, priča Ljajić o situaciji u klubu.
Ipak, osim o dugovima i besparici, Ljajić je progovorio i onome što ga najviše žulja, i to ne samo njega nego sve vladajuće strukture – o uvredama i skandiranju koje se godinama čuju sa tribina.
Njegovo se obraćanje ubrzo pretvorilo u direktan apel neposlušnim navijačima koje je i prethodna smijenjena uprava pokušavala ušutkati na razne načine, pa čak i slanjem kriminalnih bandi na njih.
“Ako je klub pozicijski ili opozicioni, (država) neće dati novac. Apelujem na navijače, posebno one sa istoka: podržite klub, navijajte za klub, klonite se političkih poruka i politike. Ne skandirajte i zašto bilo koga pominjete. Hajde da se pozabavimo čime se rešava Partizanov problem. Ništa neće biti Vučiću, ali Partizanu hoće. Ne skandirajte nikome.”
A zašto je Mijatoviću bila muka?
Partizanovcima koji otvoreno prizivaju predsjednika Srbije i šalju mu poruke „upomoć“, kritikujući sopstvene navijače zbog toga što Vučiću upućuju pogrde sa tribina, pridružio se i Predrag Mijatović koji, bar do sada, nije bio političar.
„Rekli su kad sam (prije mjesec dana) dolazio da je država pustila Partizan niz vodu, a kada sam pogledao papire, video sam suprotno. Država nam daje vodu“, rekao je Mijatović i „objasnio“ kako je od 2012. država Srbija u velikoj mjeri pomagala klub i kako se nada da će pomoći „i u januaru, i sve dok Partizan ne stane na noge“.
Potom je izrekao i gomilu riječi koja se nikako neće dopasti navijačima.
„Svi znate ko je predsjednik države. Aleksandar Vučić nam sa svojim timom ljudi pomaže i država daje nam vodu i daće nam kapljicu sve dok ne stanemo na noge, a imamo plan kako da uradimo“, rekao je Mijatović.
„Jedina stvar koja mi se tog dana na utakmici protiv Čukaričkog – ne zgadila, ali bilo mi je muka pored svog sjajnog ambijenta – jeste jedna stvar koja se pojavljuje godinama. I to ću slobodno da kažem: skandiranje protiv Vučića i to u trenutku kada gubimo. I to ne kažu svi navijači, već grupa navijača, a koja je to grupa, vidjećemo. I mi moramo da im kažemo: ‘Nemojte to da radite. Ako imate bilo kakvih političkih afiniteta – pozicionih, opozicionih, to me ne zanima – radite to van stadiona. Ako radite to na stadionu, vi niste partizanovci“, rekao je Mijatović.
Nije to glavni problem kluba
Hoće li ih navijači poslušati? Prvenstveno oni koji su sami sebe nazvali “zabranjeni” nakon što su protjerani s južne na istočnu tribinu, odakle se najčešće čuje uvredljivi poklič upućen predsjedniku Srbije.
Nije to, međutim, glavni problem kluba. Osim u simboličkoj ravni. Kako procjenjuju sami navijači, a pogotovo iskusni fudbalski analitičari, uz sva najavljena otpuštanja i smanjivanje plata ogromni dug se neće značajno smanjiti.
Bez takozvanih jakih i moćnih sponzora i pomoći države to naprosto nije moguće. U klub je potrebno hitno dovesti neka zvučnija fudbalska imena, što nije moguće bez pozamašnog novca, ali i poraditi na omladinskoj školi odakle treba očekivati talentovanu djecu s kojom će klub ozdraviti i konačno rasti onom brzinom kojom bi i uprava i navijači bili zadovoljni.
Šta bi bilo, kad bi bilo
Hoće li i koliko dugo potrajati očigledni talas entuzijazma u Partizanu, jer za sada svi novoangažovani ljudi rade besplatno, nije lako odgovoriti. Trošili su kao pijani milioneri, kaže Ljajić. Napravljen je nevjerovatno visok dug koji, kako je to uobičajeno u srpskoj društvenoj praksi, nemoguće riješiti bez pomoći države. A državu, kao što je opštepoznato, predstavlja upravo njen predsjednik Aleksandar Vučić, osoba poznata po tome što u svojoj političkoj agendi kao vrlo važno poglavlje ima navijanje za Crvenu zvezdu.
Sam Vučić će u posljednje vrijeme često ustvrditi kako je državne milione u jednakoj mjeri rasporedio i Crvenoj zvezdi i Partizanu, kao dokaz vlastitog političkog sazrijevanja, ali mu malo ko u crno-bijelom taboru vjeruje.
Predsjednik se Vučić, naime, ponekad pojavljuje u loži stadiona “Rajko Mitić”, ali nikad na Stadionu JNA, čak ni onda kada gostuje Crvena zvezda, na šta kao navijač crveno-bijelih ima pravo, ali ne i kao političar.
Zato Ljajić, Dačić i ostali političari iz Partizanove lože sanjaju svoj najveći san, onaj da na svom stadionu dočekaju i Vučića. Zasad je to samo neostvarivi san i jedan od glavnih razloga zašto se i dalje kao jedna od omiljenijih navijačkih pjesama čuje i uvredljiva poruka Vučiću s početka teksta.
Koliko u tome osim fudbalskih ima i političkih konotacija, sasvim je drugo pitanje. Jer je taj poklič, htjeli ili ne htjeli priznati, prevazišao isključivo fudbalske razloge.
Kada se to zanemari, Partizanu ostaje bitka za drugo mjesto. Prvo je rezervisano zna se za koga. Novom rukovodstvu Partizana trebaće prilično vremena, kako se procjenjuje jednu ili dvije sezone, pa da krenu u bitku za trofeje.
Za sve to je potrebno – strpljenje, kako nove uprave na čelu sa Ljajićem i Mijatovićem, tako i “Grobara”, prije svega onih najvjernijih sa “juga” Partizanovog stadiona.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.