Ono što nije stalo u novinarsku bilježnicu: Nemoguće ostati hladan na takvu tugu

Novinarstvo je najljepši posao na svijetu ako ga se na vrijeme ostavi. Ovih dana, izvještavajući iz Beograda i Mladenovca, postao sam toga svjestan i sam, piše autor.

Kako ostati hladan na riječi: 'Mi smo jutros krenuli na bolje mesto, izvinite što nismo stigli na ručak i nemojte se ljutiti na nas' ili 'Nemojte plakati kada zakoračite na prag naše sobe i kada vidite da nas nema' (EPA)

Profesionalno se novinarstvom bavim više od 20 godina i mislio sam kako sam jedan od onih koji je prošao puno toga. Dovoljno je reći kako sam u tih 20 i više godina izvještavao o raznim nesrećama, zločinima, tragedijama, svinjskoj kugi, ptičjoj gripi, poplavama, migrantima, koroni, događanjima u Vukovaru… Bio sam i na prosvjedu u Beogradu kada su zapaljena veleposlanstva SAD-a i Republike Hrvatske i kada sam se nagutao suzavca kao nikada.

A, onda se dogodio 3. svibanj 2023. godine kada sam vidio da, iako sam po mnogo čemu novinarski veteran, ipak nisam sve vidio.

Toga dana, nešto prije 12 sati, dobio sam poziv urednika iz Zagreba kako se u jednoj osnovnoj školi u Beogradu dogodila tragedija i da odmah trebam tamo. Pomislio sam: ni prvi ni posljednji put i da je to još jedan novinarski zadatak, samo malo drugačiji. Tijekom puta nisam stigao previše razmišljati o tome što me čeka i što mogu vidjeti, nego sam prije svega razmišljao kako doći do nekih sugovornika, kvalitetnih fotografija i slično. Već sam dolazak pred Osnovnu školu „Vladislav Ribnikar“, u kojoj je 13-godišnji učenik ubio osmero djece i zaštitara škole, natjerao mi je knedlu u grlo.

(Đorđe Kostić / Al Jazeera)

Nisam osoba koja može lako zaplakati, ali ono što sam vidio i doživio u Beogradu, a ubrzo i selima oko Mladenovca, na neki način mi je obilježilo život. Odmah sam vidio u kojem smjeru sve to ide u Beogradu, ali u takvim situacijama čovjek, koliko god on toga prošao tijekom profesionalne karijere, ne može ostati hladan i imun na tragediju kakva se ne pamti.

Svugdje samo bol, suze, jecaji, tragedija

Kada sam došao pred školu već su počeli dolaziti građani i pred školom, koju su još uvijek čuvali policajci, ostavljati cvijeće i svijeće. Pogled ljudi je bio nekako prazan, a oči pune suza.

Taj prvi dan, u kojem se dogodio masovni zločin, prošao je relativno brzo i došla je noć. Očekivao sam kako će drugoga dana priča se nastaviti u sličnom ritmu, ali sam se prevario. Pred školu je počelo dolaziti sve više učenika drugih škola koji su palili svijeće stradalim učenicima. Strašno je bilo gledati svu tu uplakanu djecu, njihove nastavnike kao i građane koji su dolazili. Iz minuta u minut bilo mi je sve teže i bolnije sve to gledati.

Milijun puta sam se zapitao kako je to moguće, što su kriva nekome djeca od 14 godina, kakve su planove imali u životu, što su mogli postati, kako im je bilo u trenucima kada je ubojica pucao u njih… I sam imam dvoje djece, mlađa kćerka je nepunih 13 godina, i nebrojeno puta sam se zapitao je li ona sigurna u svojoj školi u Vukovaru. Isto sam se zapitao i za stariju kćerku koja sada živi i radi u Osijeku. Probao sam sve te misli ostaviti po strani, hodao sam okolo ali gdje god bih krenuo svjedočio bih bolu, suzama, jecajima, tragediji…

(Reuters)

Svjedočio sam trenutku kada su roditelji jedne od stradalih djevojčica u školi došli zapaliti svijeću i položiti cvijeće. Gledao sam kako majka neutješno plače, a onda se slomio i otac. Zagrlili su se i otišli dalje uplakano. Oko svijeća i cvijeća bilo je puno plišanih igračaka, lopti, poruka stradaloj djeci… Sve to je kod ljudi, kao i kod mene, izazivalo dodatne emocije, iako sam bio svjestan da moram ostati koliko toliko hladan jer sam na radnom zadatku.

Posebno me je slomilo pismo kojega su napisali prijatelji stradale djece, a koje je bilo ostavljeno pred školom. Pročitao sam ga i žurno otišao dalje kako bih se smirio. Kako ostati hladan na riječi: „Mi smo jutros krenuli na bolje mesto, izvinite što nismo stigli na ručak i nemojte se ljutiti na nas“; ili „Nemojte plakati kada zakoračite na prag naše sobe i kada vidite da nas nema“; ili na riječi „Vi morate biti srećni zbog nas“.

Posao ne trpi emocije, ali…

Mislio sam da ću u petak kući, ali prevario sam se. U selima oko Mladenovca dogodila se još jedna tragedija u kojoj je osmero ljudi ubijeno. U ta sela sam došao ranjen od svega onoga što sam vidio u Beogradu. Međutim, posao ne trpi emocije, pa sam se morao javljati uživo, pričati sa prijateljima i poznanicima stradalih…

U ta sela sam ušao ubrzo nakon što je policija pustila promet tako da je na cesti, stazama, travi još bilo tragova ljudske krvi. Zajedno s ostalim kolegama hodao sam okolo, pričao s mještanima iako su na terenu i dalje bili policajci odjeveni u pancir prsluke i s dugim cijevima. Nisam imao ni vremena da razmišljam o tome da ako je ubojica već uhićen ima li razloga tome.

(Reuters)

Kako sam već napisao, u 20-ak godina u novinarstvu prošao sam jako puno toga, ali sam jedva čekao da krenem kući. U dogovoru s urednicima to sam i napravio iza podneva. U kakvom sam stanju bio govori i to da sam do izlaska iz Beograda zaboravio stati negdje i napisati tekst za tiskano izdanje novina za koje radim. Tih sat vremena, koliko sam bio na putu, kao da sam bio u nekom bunilu te i dalje razmišljao o tragedijama o Beogradu i selima oko Mladenovca.

U vrijeme dok sam bio sam sa svojim mislima nebrojeno puta zapisao sam: što to sve meni treba, koliko toga još mogu izdržati i koliko dugo raditi ovaj posao. Sjetio sam se i svojih kolegica kada su se znale slomiti i plakati na terenima. Nisam se slomio, barem ne vidljivo, ali sam došao u fazu da razmislim o promjeni prioriteta u životu kao možda i promjeni posla. Sjetio sam se i riječi starijih kolega, kada sam počinjao baviti se ozbiljnim novinarstvom, koji su mi znali reći kako je novinarstvo najljepši posao na svijetu ako ga se na vrijeme ostavi. Ovih dana, na najgori mogući način, postao sam toga svjestan i sam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera