Biografiju hercegovačkog podneblja, te Humske zemlje, kako se u dubokoj prošlosti zvaše, ispisuje osam stoljeća duga povijest saživljavanja ljudi sa duhom i kulturom koja oplemenjuje biće jedinstvenog prostora kojeg zovemo Bosnom i Hercegovinom.
Teško će se pronaći primjer sličan ovom, gdje se na jednom tako malom komadiću svijeta dodiruju i isprepliću različite, ali istovremeno jedne drugima bliske i egzistencijom međuzavisne duhovne tradicije. Jedna, o čijoj najranijoj pojavi znamo vrlo malo, a koja u oblikovanju hercegovačke povijesti ima vrlo značajno mjesto, jeste misionarsko djelovanje Sari Saltuka.
Ko je bio Sari Saltuk?
Vrijeme u kojem tragamo za odgovorima na ovo pitanje oskudijeva u pisanim izvorima, ali je slijedom uspona osmanske dinastije moguće ući u trag povijesnom hodu ovog zagonetnog duhovnog putnika. Susrećemo ga kao junaka, gaziju, u velikim osmanskim vojnim pohodima, čije je djelo u hvalospjevima nastalim nakon istih dobilo mitološki karakter.
Povijesni izvori o njemu su, nerijetko, u suprotnosti sa narodnim predanjima. Najvažniji rukopisni izvor, koji je u cjelosti posvećen životu Sari Saltuka, jeste Saltuknama, nastala 1480. godine. Njezin autor je pisac Ebul Hajr Rumi, koji je po direktnom naređenju sultana Džema proputovao Rumelijom i Anadolijom kako bi prikupio narodna vjerovanja i svjedočanstva o Sari Saltuku. Po povratku je donio obimno djelo, sačinjeno u tri svezka, među čijim koricama je sabrao najnevjerovatnije priče iz usmene tradicije istočnih i zapadnih strana Carstva.
Pravo ime Sari Saltuka, tvrdi pisac, bilo je Šerif Hizir, a očevo, kojeg je izgubio kada mu je bilo tri godine, Hasan. Drugo, u povijesti mnogo rasprostranjenije ime – Saltuk, dao mu je suparnik kojeg je porazio na bojnom polju, Alyon. Značenje ovog imena otkrio je pola stoljeća nakon Saltukove smrti slavni arapski pisac Ibn Batuta, kojem su za vrijeme boravka u mjestu Baba Saltuk kazali: “Saltuk je bio mukašefe sahibi” (Čovjek kojem su otkrivene tajne).
Misionarski rad i ratnički put
Sari Saltuka povijest bilježi kao saborca hadži-Bektaša Velija u Rumi. On ga, kao ličnost od utjecaja, šalje u Dobrudžu gdje osvaja mnoga mjesta i širi islamsku vjeru. U pokrajinama Dobrudže i Baba-planine javlja se kao duhovni vođa, vojskovođa pod čijom je komandom bilo između 10.000 i 12.000 turkmenskih vojnika. Nizao je pobjedu za pobjedom.
Predaja kaže da je jedne noći usnio trajan mir među zaraćenim beglucima i vidio postanak velikog Osmanovog sultanata. Pod bijelom zastavom Sari Saltuka, vjeruje se, svoje je ratne pohode nastavio Gazi Osman. Bio je cijenjen derviš, omiljen među sultanima, odano im služio i nije gajio nikakve lične političke ambicije.
Sultan Džem, poštujući Sari Saltukovo djelo, dao je da se njemu u čast sačini Saltuknama, a sultan Sulejman, prilikom vojnog pohoda na Petru Rareš, hodočastio je turbe Sari Saltuka na Baba-planini. Svi izvori, koliko da ih ima, saglasni su u jednome – bio je jedan od najvećih evlija Horasana.
Dvanaest mezara Sari Saltuka
U Saltuknami se govori i postojanju čak 12 mezara Sari Saltuka. Prema njegovoj naredbi, vjeruje se, svakome od onih begova koji su željeli da se njegov mezar nalazi kod njih napravljen je po jedan tabut. Rečeno je: “Onima, kojima tabut bude predat, u njemu će vidjeti tijelo Sari Saltukovo”. Prije smrti rekao im je da će se nakon smrti nalaziti na 12 mjesta. Ukupno 11 tabuta, za 11 begova i isto toliko njihovih krajeva, odnešeni su u zemlje – Tatarski hanluk Vlašku, Moldaviju, Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Beravat, Karnatu, Baba, Jedren i, konačno, Bosin (Bosnu).
Duh ovog evlije stigao je u Blagaj, na vrelo Bune, gdje su oko 1470. godine bektašijski redovnici – janjičari izgradili prvu tekiju (zaviju). Isprva zdanje skromnih dimenzija, građeno od čvrstih materijala, kroz nekoliko decenija postalo je duhovnim centrom ovog kraja. Pored tekije, koja i danas, sa jednako snažnim impresijama izaziva divljenje svjetskih putnika, nalazi se tajanstveno turbe Sari Saltuka. Kad je, i pod kakvim okolnostima, kult ovog osmanskoga duhovnjaka stigao u naše južne krajeve, ne govore pouzdani zapisi iz povijesti. Sigurno je da se tekija javila u osvit osmanskih osvajanja Hercegovine, na mjestu koje je, vjerovatno, imalo poseban značaj u srednjovjekovnoj duhovnoj tradiciji ovdašnjeg naroda. Tekija je, u vrijeme svog osnutka, u zidovima čuvala otisnute biljege Bektašija, a dva stoljeća kasnije u njoj se sve jačim osjećalo prisustvo sljedbenika halvetijskog reda.
Da li, možda, neka davnija, minula vremena, pamte podizanje tekije u Blagaju mnogo prije njezinog prvog spominjanja u povijesnoj zbilji? Stoljeća uzmiču. Povijest koja se nedokučiva čini, odgovore o tajnama Sari Saltuka i tekije na Buni krije negdje na robovima maglovitog Srednjeg vijeka. Danas, bilo ko, ma kojim jezikom se obraćao svome Bogu, iz ovoga mjesta odlazi i vraća mu se kao bolji čovjek.