O Stingovom koncertu u Maleziji slušao sam godinama pokušavajući zamisliti kako je bilo uživo gledati čovjeka koji je bio duša i um The Polica. I svaki put kada bi mi mašta zakazala mogao sam konsultovati nekoga od onih koji su bili na tom koncertu, koji su, svaki put kada su bili pitani, imali povod da se „prisjete“ nekog novog detalja. Te ratne ‘94 godine bio sam dijete u opkoljenoj srednjoj Bosni i jedino što me interesovalo bili su rezultati utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva, a za Stinga ću čuti mnogo godina kasnije. Utakmice koje smo, kao djeca, gledali u trenucima kada je u Zenici bilo struje sam potpuno zaboravio, Sting je do danas ostao važna ličnost u ličnom oblikovanju slike popularne kulture 80-tih godina prošlog vijeka.
Veoma jasno pamtim jedan detalj iz Mirzine priče, detalj koji mi je do danas ostao upečtaljiv. Stojeći negdje u gomili koja je oduševljeno klicala pjevaču on je pokušavao dokučiti koliko je Sting visok i uvijek je, bez obzira koliko modificirao priču u međuvremenu, taj detalj ostajao nepromijenjen. S nekim je strahopoštovanjem i divljenjem govorio da je iz njegove perspektive Sting na pozornici djelovao impozantno i da je za razliku od mnogih drugih onovremenih rock pjevača bio izuzetne fizičke konstitucije.
Naravno, svakog ljeta kada bismo se okupljali na porodičnim sijelima Mirza bi dodavao neki novi detalj u svoju uspomenu na koncert i svi smo bili “osuđeni” vjerovati kako je njegovo pamćenje pouzdano. Do danas nije sačuvana ni jedna memorabilija na taj događaj, jer Mirza je bio siromašni bosanski student koji je u glavni grad Malezije došao iz ratne Bosne. Osim dvojice cimera u studentskom domu nije imao nikakve druge imovine, a iz studentskih dana u Maleziji u život je ponio samo stečeno znanje iz ekonomije i gomilu prelijepih uspomena.
Fenomenalna svirka, odličan provod
Od tog koncerta u Maleziji, do sinoćnjeg u Sarajevu, prošlo je skoro tri desetljeća. Rečeno riječnikom onih koji su bili sinoć u Zetri, svirka je bila fenomenalna, provod odličan. Sarajevo je tih nekoliko sati nalikovalo Londonu, bilo je ako ne centar svijeta onda je zasigurno bilo centar cijele regije. Ali, u toj rapsodiji čula, koju je priredio stari rocker, jedna stvar je bila veoma zanimljiva.
Velika većina onih koji su sinoć bili na koncertu neće ga imati po čemu pamtiti, ne zato što im se nije desilo nešto lijepo, nego zato što će imati gomilu memorabilija koje će ih uvijek podsjećati na stvari baš onako kako su se desile.
Bilo je trenutaka kada se bina i pjevač nisu mogli vidjeti od gomile telefona podignutih u zrak i nije bilo vremenskog isječka dužeg od jedne sekunde kada neko nešto nije „bilježio“ pametnim telefonom. Prije nego se dan završio društvene mreže su bile preplavljene fotografijama i snimcima zabilježenim na koncertu. Facebook, Instagram i Twitter pamtiće ovaj Stingov koncert dok god bude postojao svijet digitalnih zapisa i u nekoj zamišljenoj budućnosti, bude li se javila potreba za tačnom rekonstrukcijom zbivanja u Zetri, jedan digitalni detektiv moći će rekonstruisati šta se na koncertu zbivalo sa perfektnim timelineom.
Ali, šta je sa pravim sjećanjem, onim pohranjenim u srcu i duši čovjekovoj? Hoće li se iko od onih koji su sinoć gledali koncert naći u životnoj situaciji da prepričava događaje, jer većina njih su stajali kao hipnotisani, snimajući svaki Stingov pokret. Ta kultura snimanja i fotografisanja narasla je do takvog obima da je bilo trenutaka kada se bina i pjevač nisu mogli vidjeti od podignutih ruku u kojima su se nalazili upaljeni telefoni, a nekoliko djevojaka, koje su se, na moju nesreću, nalazile odmah ispred mene, cijeli koncert su provele snimajući sebe na eventu u raznim pozama. Užitak slušanja zastrašujuće melodičnih punk pjesama iz 80-tih, pjesama koje su trebale u imaginaciji da ih prenesu u magloviti London od prije četrdeset godina, izgleda da je njima ostao nepoznat. Oni su, to je samo moj utisak, željeli jedino zabilježiti svaki sekund proveden u Zetri, sve ostalo nije ih interesovalo.
Neki su sve „snimali“ drugi su se zabavljali
Nas petoro koji smo sinoć zajedno bili na koncertu, Goran, Anela, Irma, Ena i ja, možda zbog godina, možda zbog odnosa prema životu, ponašali smo se drugačije. Prvo smo lutali oko dvorane pokušavajući u velikoj gužvi naći mjesto na kojem trebamo ući u dvoranu. Kada smo „upali“ na koncert „po starinski“ odmah smo se „obezbijedili“ pićem, jer iz iskustva znamo da će tokom koncerta biti nemoguće probiti se kroz gomilu do šanka.
Kada je Sting počeo sa svirkom jedino o čemu smo razmišljali bilo je koja će sljedeća pjesma biti svirana; ni jedno od nas, namjerno, nije na internetu htjelo unaprijed upoznati se sa play listom koncerta. A kada je „svirka“ počela, pomalo na čuđenje onih koji su sve samo snimali, mi smo skakali, pjevali, derali se – jednom riječu mi smo se zabavljali.
Koncert ćemo pamtiti i po humoru povezanim sa koincidencijom datuma održavanja i izbora koji su se sproveli u Bosni i Hercegovini. Komentiralo se kako je koncert prelijep, kako Sarajevo napokon liči na evropski grad, kako…
Internet veza je bila toliko slaba da se nisu mogli čitati portali i pratiti vijesti i društvo se šalilo kako samo još treba da se noć završi tako da kada izađemo iz Zetre objave pobjednika izbora kojeg se gnušamo.
Mirza je koncert pamtio srcem
Ali, na kraju je sve prošlo u najboljem redu. Ni jedno od nas petoro nije „zabilježilo“ više od pet ili šest fotografija. Svi smo skakali i dobro se oznojili, a onda se, brže bolje, na hladnom večernjem zraku oblačili strahujući da se ne prehladimo. Dan poslije, glava je puna emocija i uspomena i šta god budemo u sljedećim godinama pričali da se desilo slušaoci će biti primorani da nam vjeruju, jer nema „materijalnih“ dokaza o onome šta se stvarno zbivalo.
Nakon svih ovih godina shvatam da je taj koncert u Maleziji iz ratne ‘94 bio genijalan i uviđam da je sve ovo što je Mirza ispričao u godinama poslije ne samo bilo istina nego se i desilo baš onako kako je on to upamtio. Jer, moj dobri rođak Mirza pamti srcem i dušom, a ne pametnim telefonom kao hiljade sinoćnjih posjetilaca koncerta.