Zamisli život bez bočice vode

Kakva je to samo silna pozadinska industrija koja ne prodaje samo običnu vodu, izvornu, negaziranu, nego i ono važnije što potrošača čini žednim i kada žedan nije: dobar osjećaj.

Današnji život u pokretu ne traži samo 'gadgete' urbane užurbanosti, već traži i puno vode, tekućine, da pregrijani, potencijalno dehidrirani organizam podnese taj tempo (Hrvoje Jelavić / Pixsell)

“Jao, voda!”

“Što s vodom”, upitah svoju uspaničenu desetogodišnju kći taman kad smo izlazili iz stana da bih je otpratio do škole.

“Zaboravila sam je ponijeti”, reče usplahireno, pa ode u kuhinju napuniti svoju plastičnu bočicu vodom iz slavine.

Bočica je nova. Ima roza čep na navoj i odštampan motivirajući natpis: Love The Life You Live. Kada smo je kupovali, u trgovini se dvoumila između te i one s natpisom Girls Just Want To Have Fun, ali boja čepa na onoj više joj se svidjela. Obje su bile od one neškodljive (zamalo napisah zdrave) plastike koja ne otpušta štetne tvari u tekućinu – BPA-ove, ftalate i slično.

Svi nose torbicu, a u njoj bočicu

Pred svaki početak školske godine, a tako je bilo i u doba vrtića, uz nove papuče, cipele i gomilu razne, mahom nepotrebne đačke opreme, obavezno se kupuje i bočica za vodu. Istu priču s bočicama za vodu prošli smo i prolazimo sa sinom koji je danas gimnazijalac, pa se u ormaru već skupila impresivna količina polovnih bočica iz kojih više nitko ne pije, ali nitko ne želi ni da se bace. Gledam ih pa pomislim: netko skuplja butelje vina, a netko stare bočice za vodu.

Priznajem da mi nije jasna potreba za nošenjem vode u bočici uvijek i posvuda. ‘Ajde ako se ide na nekakav izlet u šumu ili planinu ili ljeti na plažu. Ali za svaki izlazak u grad…

“Pa što ako i ne poneseš bočicu u školu? Nećeš ostati žedna, imaju tamo česmu”, kažem svome djetetu namjerno koristeći starinski izraz.

“A neee! Moram nositi svoju, ti si mi je kupio”, razoružava me odgovorom.

Zaintrigiran za fenomen koji mi se svakodnevno odvija(o) pred nosom, a nisam ga uočavao, putem do škole provodim terensko istraživanje. U ulici se osim osnovne škole nalazi i nekoliko srednjih škola, pa se ondje izjutra komeša mnoštvo djece raznih uzrasta. Osim dojma da svi stariji tinejdžeri idu kod istog frizera koji zna napraviti samo jednu frizuru, a da se sve tinejdžerice oblače na istom odjelu iste trgovine odjećom, primjećujem da im je svima zajednička ta bočica s vodom. Iz svake, ali baš svake školske torbe i svakog ruksaka koje sam u hodu obuhvatio istraživanjem, virila je bočica. Ne znam je li baš u svakoj bila voda ili možda sok, coca-cola, energetski napitak, a kod ovih starijih možda i nešto žešće, ali znam da je obuhvaćeni uzorak mladih stopostotno bio opremljen bočicama.

Više od gašenje žeđi

Tek tada shvatih kakva je to silna pozadinska industrija koja ne prodaje samo običnu vodu, izvornu, negaziranu, nego i ono važnije što potrošača čini žednim i kada žedan nije: dobar osjećaj. A s njim i self-help motivaciju sažetu u vidljivim i zaogrnutim marketinškim porukama koje nam kazuju zašto, osim gašenja žeđi, valja piti vodu: harmonija, relaksacija, veza s prirodom… Love The Life You Live.

Govore nam stručnjaci da organizam mora biti hidratiziran da bismo bili zdravi i otporni za život u ovom zagađenom svijetu. Ta više od 60 posto našeg tijela čini voda, ne smijemo dehidrirati, presušiti! A da bismo održali organizam u skladu i ravnoteži – sugeriraju putem medija oni franšizni stručnjaci – valja nam piti barem šest do osam čaša vode dnevno.

Jest, čovjek bi umro bez vode, ali dojma sam da su mnogi zapeli u drugu krajnost uvjerivši se kako ne mogu zamisliti život bez bočice vode. Nitko više nikamo ne ide bez bočice vode u ruci ili ruksaku. Točnije, u posebno dizajniranom i skrojenom pretincu ruksaka namijenjenom bočici.

“Ti si rekao da je voda najzdravija i najbolja za piti, a prigovaraš mi što ju nosim”, kaže mi prijekorno moja kći kada ju pitam je l’ baš toliko žedna da bočicu s vodom mora stalno nositi sa sobom.

Današnji život u pokretu ne traži samo mobilne telefone, bežične veze, električne romobile i slične gadgete urbane užurbanosti, već traži i puno vode, tekućine, da pregrijani, potencijalno dehidrirani organizam podnese taj tempo. A kako je to bilo nekad, dok smo tek ubrzavali do današnjih životnih brzina? Evo, sjetih se jedne anegdote…

Nekoć nismo bili baš toliko žedni

Kada je u Hrvatskoj pretprošle godine premijerno emitirana televizijska serija General o Anti Gotovini u režiji ostarjelog Antuna Vrdoljaka, dio javnosti se nakon svake emitirane epizode sljedećeg dana rugao brojnim gafovima koji su se u njoj potkrali. Recimo, kadrovima u kojima su na jumbo-plakatima reklame za mobitele i strane trgovačke lance koji su u Hrvatsku došli dvadesetak godina nakon vremena u kojem se odvija radnja serije. U jednoj sceni filmski Gotovina i drugi zapovjednici na sastanku planiraju vojnu operaciju dok pred njima na stolu stoje plastične bočice s vodom poznatog proizvođača. U ono vrijeme ta se voda u takvim bočicama, i mineralna i negazirana, ovdje nije još punila ni prodavala. Pričajući u redakciji o tom gafu u seriji, pogledi mnogo mlađih kolega uperili su se prema meni, najstarijem u ekipi.

“Ček, je l’ stvarno nije bilo vode u bočicama”, pitaše.

“Bilo je, ali bila je uvozna i jako skupa i nitko je nije kupovao. Barem ja takve nisam poznavao”, odgovorih.

“Kako ste onda pili vodu vani”, glasilo je sljedeće pitanje.

“Nikako”, rekoh zbunjenim kolegama. “Popio si kod kuće ili si žeđao dok se ne vratiš. Ili iz ruke nad umivaonikom u javnom zahodu. Ili si otišao u kafić, pa naručio kavu i vodu. Ili…”

“Okej, shvatili smo”, prekidoše me mlade kolege.

Kako god, u ta davna vremena ljudi baš i nisu bili toliko žedni da bi posvuda sa sobom nosili bočice s vodom, sokovima, smoothiejima i sličnim tekućinama i napicima. Nitko im nije točio u glavu da organizam mora biti hidriran i da treba piti bar šest do osam čaša vode svakoga dana kako bi “volio život koji živiš”.

A danas? Pokušajte zamisliti život bez bočice vode.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Zemlje regije izuzetno su bogate vodom, ali osim Slovenije i Hrvatske, nijedna je ne spominje u Ustavu kao posebno dobro.

Published On 24 Nov 2016
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO