(Ne)kultura komuniciranja: Jedno neobično pokajanje ili šta nas dijeli od primitivizma?

Kad sljedeći put ‘zalegnemo’ za tastaturu da komentarišemo, pogotovo ako ćemo dijeliti lekcije, možda bi bio red da, za početak, pažljivo pročitamo šta piše u tome na šta burno reagujemo.

Medijski stručnjaci i psiholozi odavno upozoravaju da poligoni za komentare na portalima i društvenim mrežama postaju neka vrsta medijskog fronta na kojem ne vrijede nikakva pravila (EPA - Ilustracija)

Kad čovjek provede više od četvrt vijeka baveći se novinarskim poslom, suoči se s raznim odjecima onoga što radi, govori i piše. Čak i novinari iz sportskih redakcija, koji se bave najljepšim i najugodnijim segmentom novinarskog zanata, ponekad dođu u situaciju da se nekome zamjere, da se nekome jednostavno ne dopadne nešto što su rekli o nekom klubu, rezultatu ili sportisti. Šta li tek reći za novinare koji svakodnevno pišu o političkim smicalicama, aferama, lopovluku, kriminalu, korupciji, pogotovo kad se u tom svom radu dotaknu onih koji misle da su, što bi rekao naš narod, po defaultu nedodirljivi i koji iza sebe imaju čitavu armiju raznih sljedbenika, što stranačkih, što onih u razgranatim bosanskohercegovačkim birokratskim lavirintima lagodnog institucionalnog života?

Tek ponekad, prilično rijetko, stignem pažljivije pogledati komentare tekstova koje napišem. Nije da me ne zanimaju mišljenja ljudi koji ih čitaju, nego nas iz medija jednostavno gazi dnevni program, pa nam je vrlo teško pronaći vrijeme za sve što bismo htjeli pročitati ili uraditi. Bude tu i negativnih komentara, to je usud novinarskog posla. Kako nedavno reče naš kolega iz Banjaluke Aleksandar Trifunović – kakvo je to novinarstvo koje nikoga ne naljuti!

… Baš onog trenutka kad, kao strastveni bolesnik Liverpoola, skočih na noge lagane da proslavim gol kojim je Muhamed Salah zakucao Manchester United u sudijskom vremenu najvećeg engleskog derbija, sustiže me u tom oduševljenju neugodan zvuk poruke na messengeru. Stiže od čovjeka kojeg nikad nisam vidio ni sreo, čak ni njegovo ime ništa mi ne govori.

“Poštovani gospodine, hoću da vam uputim duboko izvinjenje jer sam vas tri puta teško uvrijedio svojim nepristojnim i neprimjerenim komentarima na vaše tekstove. Ne bih to vidio ni sad, ali su mi kolege skrenule pažnju da sam vam napisao niz uvreda za nešto što uopšte ne piše u tekstu i što niste ni rekli. Biću iskren, nisam ih ni pročitao, vidio sam samo naslove i ona dva-tri reda ispod njih. Reagovao sam bijesno vodeći se samo time što sam pročitao i misleći da je u daljem tekstu nešto sasvim drugo. Kad sam bolje pročitao, ispalo je da vi govorite baš ono što i ja mislim. Znam, nećemo se nikad ni sresti ni upoznati, ali žao mi je što sam vas uvrijedio jer to niste zaslužili.”

Zastadoh začuđen… Taj čovjek me natjera da se duboko zamislim.

Neizlječiva vrsta bolesti

Čitavu noć prevrtao sam razne tekstove, uglavnom tuđe, i nađoh mnogo sličnih slučajeva. Među masom ozbiljnih ocjena čitalaca koji argumentima tumače ono što su pročitali, nedopustivo je mnogo i neprimjerenih ocjena, teških riječi upućenih ili onima koji komentarišu tekst ili njegovom autoru, a da te optužbe nemaju nikakve veze sa onim što je tamo napisano. Redaju se uvrede, pogrdne riječi, optužbe bez realnih argumenata, sukobljavaju se ljudi očigledno iskrivljavajući riječi i autora i onih koji kometarišu, samo da bi nekome mogli nalijepiti neku uvredljivu etiketu.

“Ako si previše blizu, vidjećeš previše nepotrebnih stvari”, sjetih se dobre misli iz nekog davno zaboravljenog filma i okončah tu slučajnu virtuelnu “eksurziju” po portalskim komentarskim prostranstvima.

Medijski stručnjaci i psiholozi odavno upozoravaju da poligoni za komentare na portalima i društvenim mrežama postaju neka vrsta medijskog fronta na kojem ne vrijede nikakva pravila. Kultura komuniciranja je na izrazito niskom nivou, govor mržnje je sveprisutan jer ga podstiču, ponekad čak i diktiraju, neki visokopozicionirani politički krugovi, a svaki peti komentar sadrži elemente govora mržnje. Za mnoge su i novinari i neistomišljenici s foruma lažovi, izdajnici, ljudi s kojima se treba radikalno obračunavati, ako nikako drugačije onda verbalno, baš na tim platformama.

Poznato je da se iza forumskih pseudonima često u tami anonimnosti skrivaju ljudi koji diktiraju takvu vrstu komunikacije za račun nekih političkih centara, ali oni nisu predmet ove priče. Znamo takođe da nisu rijetki ljudi koji, vrijeđajući druge, liječe sopstvene frustracije, pa su “internetske komunikacijske bašče”, kao poručene i za njih. Ali nećemo ni o njima, oni su sami sebi najveći problem i uvijek će to biti jer je takva vrsta bolesti neizlječiva.

Burne reakcije

Pričaćemo o nama, običnim, normalnim ljudima, svejedno da li smo s jedne ili druge strane medijske linije, kao autori ili čitaoci. Svakome od nas ponekad se dogodi da pretjeramo, da neprimjereno reagujemo, čak da povrijedimo nekoga ko to nije zaslužio… Ali od onih zlonamjernih razlikujemo se po tome što smo u stanju to shvatiti i priznati, kao onaj čitalac iz messenger poruke s početka priče.

Kad sljedeći put “zalegnemo” za tastaturu da komentarišemo, pogotovo ako ćemo dijeliti lekcije, možda bi bio red da, za početak, pažljivo pročitamo šta piše u tome na šta burno reagujemo. Ko će znati, možda nas je naslov zavarao, možda ga je neko nespretno izvukao iz konteksta, možda u tom tekstu čovjek govori upravo ono što mi mislimo, možda se potpuno slažemo s njim… Zašto bismo mi, ozbiljni ljudi, sebi dozvoljavali da vrijeđamo nekoga za nešto što uopšte nije izgovorio ni napisao i da se svrstavamo među one koji to rade jer samo na taj način imaju privid da su važni, a znaju da nisu? Zašto bismo zakoračili u taj primitivni svijet uvreda, prijetnji i etiketiranja ako znamo da za njima posežu samo nedorasli ljudi bez pravih argumenata, oni koji u svom beskrajnom primitivizmu ni na kakav drugi način nisu sposobni da kažu šta misle?

Čovjeku koji je napisao poruku dugujem veliku zahvalnost, promijenio je mnogo šta u meni. Počeo sam mnogo više vremena posvećivati čitaocima koji se ne slažu s nekim mojim stavovima, ali koji to izražavaju na ozbiljan, uljudan, pristojan način… I dobro nam ide. Na kraju se uvijek ispostavi da su nam stavovi tu negdje, trgovački rečeno – u pet deka, samo u startu nismo bili dovoljno pažljivi i nismo se dobro razumjeli.

Bilo bi dobro da nas takvih bude što više. Tako bismo komunikacijske tokove i u medijima i na društvenim mrežama nekako istrgnuli iz ruku nepristojnih, nevaspitanih, neukih, primitivnih i zlonamjernih ljudi, koji nemaju druge argumente osim uvreda. A baš po tome se pravi, ozbiljni, pristojni ljudi, koliko god imali različita mišljenja, razlikuju od onih drugih, koji to nisu i koje ćemo lako prepoznati – po prostoti što ne prolazi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera