Epidemija, uprkos rekordima, mora proći

Individualna odgovornost je komplikovan ideal…. Čuvajući fizičko zdravlje, uništili smo psihičko…

Čuvajući fizičko zdravlje, uništili smo psihičko (Armin Durgut / PIXSELL)
Čuvajući fizičko zdravlje, uništili smo psihičko (Armin Durgut / PIXSELL)

Kao prvi put ikad, dolazi proljeće i pred sobom razmiče sve nužde i strahove, zaostale navike i sanitarne obzire. Život, kakav-takav, nadživio je kugu. Dugo se opirao, zatvarao, navodio prema uputama dok nije, sasvim neprimjetno u svom tom haosu, pukao. Sada, ovog se proljeća uzdiže i raskida sve okove. Dosta je. Pa opet, ne sjećam se da ikada bila je aprilska sniježna mećava u Novom Sadu ili Beogradu, kao danas.  Bizarno.

Svima koji su izgubili drage ili besane noći proveli brinući, strahujući, molili se ili ne, za prijatelje, majke i očeve u bolnicama, na izmaku daha, svim medicinarima, doktorkama i sestrama što su držali frontu razuma pred navalom pošasti, svima koji su svoje snage dali i nastavljaju dati da se od smrti otrgnu postradali – oprostite mi ako vas ostavim u logici svijeta u kome zajedno živimo, oprostite ako vas ne stavim, konačno i prvi put na prvo mjesto, oprostite ako bez ikakvog sporenja priznam vam sav dug ali logici zdravorazumskog svijeta moram pridružiti i svoju.

Riječ „svijet“, prastarog i slovenskog porijekla, znači upravo „svijetlost“. Zapamtimo to. Ovo je glas koji nismo čuli često, i dugo sam čekao povoljan trenutak. Dugo sam posmatrao, osluškivao, vagao. Svidjelo se to nekom ili ne, počinje novi svijet. Ako svijet je surov – saučešće svima, no on se mora nastaviti. Bez pitanja. Bez čekanja.

Sve smo mjere ispunili. Kao poslušni građani, delegirali smo javni obzir tehnokratama i žrtvovali sve rutine njihovim nazorima. Ostaću usamljen u stavu da je greška bila oduzeti nam osjećaj lične odgovornosti, da ostaje misterija kako smo tako lako prepustili da se o totalnosti milijardi pojedinačnih života odlučilo za tren, u jednom jedinom širokom zamahu. Pripadam onima koji su to dobrovoljno učinili. Sada dolazi vrijeme za neka pitanja… zašto smo pomislili da neko drugi ima više odgovornosti za naš sopstveni život? Da li se tako očevidno podrazumijevalo da ustupamo sva prava krivicom nerazumne i buntovne manjine? Neki se principi, ukazani u vanrednim stanjima, čine problematičnim. Cjelokupna globalna civilizacija postaje jedno kolektivno tijelo. Nove se mase, podjednako globalne i svedene na ‘mi’, ne znaju opirati, ne mogu prepoznati manevar kojim su zahvaćene. Teško je odgovoriti na sve misterije svijeta sa 10 slobodnih dana godišnjeg odmora, zar ne?

Epidemija mora proći

Individualna odgovornost je komplikovan ideal. Čestitke idealnim društvima u kojima su svi, samoinicijativno i slobodno, sami odlučili delegirati odgovornost na one koji znaju da sve su mjere ipak imale smisla. Upozoravajuća tišina dolazi od onih koji nisu našli za shodno da se o istome zapitaju, bespogovorni i poslušni, a idiotska buka od ignorantnih i bahatih. Sada, gotovo je.

Epidemija, uprkos rekordima, mora proći. Život je pobijedio, probio kroz nju dok pišem na vrhuncu ko zna kojeg vala, dok region bilježi najveće stope zaraženih. Zašto? Svidjelo se nekima ili ne, smatrali to tačnim ili ne, život je ispunio svoj dug vanrednom stanju i jedan se ciklus – biološki i psihološki – samoispunio. Ljudska bića više ne mogu trpiti vanredna stanja. Jedna je čitava godina predata skrivanju i strahovima. Vrijeme je za rješenja. Strpljenje je na izmaku snaga kao što u najveću tamu nebo utanja pred svitanje.

Isprva, sve se činilo podnošljivim, razumljivim. Pomislili smo, pa ovo nije toliko teško? Boraviti doma, pisati, raditi iz stanova, komunicirati isključivo preko digitalnih medija? Brojni su mediji požurili proglasiti nove i trajne trendove rada od kuće i u tome slavno promašili. Sada, sve je više istraživanja koja govore da su ljudi siti i žele natrag. Natrag u socijalno anksiozne kancelarije, na dosadna predavanja, na dnevna druženja u kafanama i kafeima koja i tek sad vidimo da su sve ove navike činile jednu tanku i predvidivu nit života. Svakodnevnica, sačinjena od stotina malih dosada, jedna je dragocjena nit.

U epidemiji, naučio sam učvrstiti sebi pojmove poput „dosade“ ili „slobode“. Oba su naspram života, svakodnevnice, rutine, mogućnosti. Nije isto birati slobodu ili dosadu naspram svijeta bogatog životom u pozna proljeća ili ljetne večeri, dok čuješ muziku sa sopstvene terase. Ja znam šta biram, nisam na to prinuđen. U epidemiji, pritisnuti o sopstvene zidove, fizičke i mentalne, izbor gubi smisao, izbora nema. Dosada ili sloboda postaju stanja nužnosti a ne izbori koji imaju svoju cijenu što ih čini dragocjenim.

Umijeće življenja

Mnogi su pisali o zdravstvenom sistemu, iznemoglim doktorkama i doktorima, bezobziru bespotrebno pobunjenih protiv maski, vakcina, zaključavanja. Ostavimo te tekstove u zaboravu proljeća što sljedi iako dolazi trenutak kada dizaćemo spomenike herojima odbrane, brojati preminule što dali su svoj život za druge u trećim smjenama urgentnih centara. Neka ovi redovi pomenu sad one na koje smo dugo čekali, na nosioce života što mora ići dalje – osobene i individualne, umjetnike rutine, nosioce lične civilizacije, bića riječi i muzike, izgnane iz politike, što  žive svoje živote iz siline sopstvene volje. Sada je njihov trenutak.

Živjeli smo mjesecima u jednoj paranoidnoj, kolektivnoj, javnoj civilizaciji. Ispod te površine ogromne kao okean a plitke poput tehnokratskog osjećaja za humanost i psihičko zdravlje, oni sa umijećem življenja nastavljali su svoje lične živote. Ispod javne i kolektivne, živjela je lična, privatna civilizacija. Za obične ljude osuđene na rutinu i medije, ona nikada, nikada nije bila vidljiva. U njoj je potrebno znati živjeti, pronaći je, izgraditi je. Taj proces traje čitav život. To je umijeće življenja. To su ljudi koji ne čekaju vijesti u 7. Ljudi koji temama o kojima se priča 12 sati dnevno, u svakoj emisiji, posvjete par trenutaka pogledom kroz prozor u pauzama svoga rada, čitanja, stvaranja.

Čuvajući fizičko zdravlje, uništili smo psihičko. Vaš lijek, jrešenja za koja već predosjećate da će vam biti nužna, nećete pronaći samo kod medicinskih autoriteta koje smo pomno iscrpili u ovoj godini dana. Ona se nalaze u privatnoj civilizaciji – ona se gradi godinama, od djetinstva. Stilom, odmjerenošću, intuicijom, navikama, hrabrošću. Autentičnost egzistencije koju su neki žrtvovali nikad neće moći nadoknaditi. Rijetki su oni što prenijeli su ideju svog života dalje, bez skrupula, bez žrtve, van pogleda. To se postiže opskurnim radio stanicama koje na internetu, slučajem, ponovno otkrivamo u kasne noćne sate, romanima u kojim stali smo do pola, Felinijevim filmovima za koje dugo nisi imao vremena.

U međuvremenu, htjeli to mi ili ne, život se nije mogao zauvijek pokoriti. Nose ga ne oni promišljeni i svedeni, racionalni i staloženi, nose ga i najviše se sadrži u instinktivnom, ličnom, nesputanom. Sada, kada dolazi kraj, kada riješenja kao da su nadohvat ruke, ne gubi nadu. Svoj dug javnoj civilizaciji puno smo platili, slobodom – zauzvrat, za sve mjere i odricanja, zaslužujemo riješenje. Vakcine ili solidarnost, kakogod ga zvali – javna civilizacija, kojoj činili smo ustupke, neka vrati sad svoj dug ličnoj, privatnoj. Izabrani vladari, ne igrajte se – morate znati, čudne se stvari događaju u proljeća.

Globalna civilizacija je kolabrirala

Život probija dalje. Poput vala ili pak požara, preplaviće, uništiće, u sebe progutati sve naše obzire i strahove. Poput Sunca u tami, izbiće i odagnati sav mrak. Kao Sunce što zalazi, isto tako i izlazi i čitav se svijet obnavlja u njegovoj svjetlosti. Kao u Knjizi propovjednikovoj, Sunce se ponovo rađa, i život, i mladost, i niko ništa više tu ne može učiniti.

Javna je i globalna civilizacija kolabirala. Ne samo zdravstveni sistemi, nego i ti i ja. Naši strahovi i obziri. Dok su nas na drugoj fronti branile doktorke i doktori, diskretno su nas nadmašili oni koji život nose dalje. Oni što su uspjeli ovu godinu živjeti za sebe. Ja priznajem svoj poraz. Lična civilizacija je trijumfovala.

Stari je svijet završen. Novi? Upravo počinje. Jedna kuga kao da bi mogla biti okončana. Epidemija uzmiče pred hormonima, vakcinama i instinktima, ljubavlju. Strastima. No ne i pred sniježnim mećavama. Da li je to znakovito, na kakvu godinu sluti 2021? Ne tražimo u medijima odgovore na baš sva pitanja.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO