Gorčina smrti u pandemiji

Porodicama preminulih od korona virusa je i od same smrti teže palo to što ne znaju kako su njihovi najbliži proveli posljednje dane i sate svog života (EPA - Ilustracija)
Porodicama preminulih od korona virusa je i od same smrti teže palo to što ne znaju kako su njihovi najbliži proveli posljednje dane i sate svog života (EPA - Ilustracija)

Pandemija je kao rat – svi smo pogođeni, a one koje je ova pošast direktno potresla teško je svrstati u bilo kakve kategorije. Svi oni kojima je virus otrgnuo nekog dragog i bliskog, nesretni su na svoj način.

Nema dana kad ne čujemo da je od korone umro neko koga poznajemo, na zadnjim stranama novina i na društvenim mrežama svakodnevno prepoznajemo poznata lica,  uzdahnemo nad ponekom uspomenom, sjećanjem na neki zajednički doživljaj s tim ljudima koje je odnio virus i pomislimo, sasvim prirodno, kako su oni najveće žrtve. A zaboravljamo onu staru  mudrost iz knjiga i potresnih narodnih pjesama – žalost je u onima koji ostaju.

To mi postade jasno prilikom slučajnog susreta sa ženom koju poznajem već četrdesetak godina, nekadašnjom učenicom mog oca u školi. Sjećam se da su se međusobno veoma poštovali. Već negdje na samom početku razgovora dočeka me jezivom saosjećajnošću, čiju sam neizmjernu dobronamjernost shvatio tek na kraju razgovora:

„Dobro je da ti otac nije dočekao ovaj kijamet, zamisli da se sad razbolio i da ga moraš zapratiti u bolnicu. Svaki dan Bogu zahvaljuj.“

Dubina tuge

Tek nakon što me minu prva zapanjenost od takvog početka razgovora, shvatih svu dubinu njene tuge. Majka joj je, nakon tri sedmice u bolnici, umrla, a da je za sve to vrijeme nije uspjela vidjeti niti posjetiti, a posljednjih dana ni čuti. Vijest o smrti javili su joj iznenada, poslije nekoliko dana tvrdnji da je „stabilno“.

„Nemaš vremena ni da shvatiš šta se dogodilo. Tek kad sam je ukopala, pojavila se u meni teška bol, nešto što se ne može ispričati. Ni sat ne prođe da ne pomislim: je li se mučila, je li joj neko bio pri ruci, je li koga dozivala… Je li plakala?…Užasava me pomisao na to da je možda umrla negdje u mraku, sama, u strahu i u suzama… Noćima ne mogu da spavam kad pomislim da me možda očekivala, da se pitala što je ne obilazim, da je umrla sa željom da sam pored nje… S kakvim li je mislima smrt dočekala? Da sam znala, izvela bih je iz bolnice kako znam i dovela bih je kući, pa taman kad bih odmah sutra za njom u grob. Kako sad da živim s ovakvim teretom…“

„Vidi, pa smrt sama po sebi nije najteža“, pomislih, gledajući njene obraze koji su jedva primjetno podrhtavali i vraćajući se i nehotice na sam početak našeg razgovora – na smrt mog oca. Bio je to težak udarac za mene, još svježa rana, tek koji mjesec pred početak pandemije. Umro mi je pred očima za pet minuta, ali bar sam znao da je samo koji minut ranije bio dobro raspoložen, nasmijan, da se šalio i jeo breskve. Znam da je otišao u svojoj kući, doslovno na rukama doktora, znajući da smo i brat i ja pored njega, da nije sam. Nije stigao ni da osjeti strah, sve se dogodilo munjevito, bez bola i patnje. Uprkos svemu, bar sam imao tu utjehu da sve vidim i znam i da je tako moralo biti, da ni čitava armija najboljih doktora nije mogla ništa promijeniti…

Ko bi mogao i pomisliti da se i gorčina zbog smrti nekoga najbližeg može tako razlikovati u zavisnosti od okolnosti u kojima je umro!

Bolna pitanja

U ovih nekoliko dana koji prođoše od tog slučajnog susreta, naiđoh na još nekoliko sličnih svjedočenja ljudi koji su ostali bez članova svojih porodica. Koliko god to čudno, možda i neljudski zvučalo, svakome od njih je i od same smrti teže palo upravo to što ne znaju kako su njihovi najbliži proveli posljednje dane i sate svog života. Ti potreseni ljudi žive sa bezbroj bolnih pitanja na koja im nikad niko neće odgovoriti, a koja su do posljednje pojedinosti ista kao i kod te čestite, vaspitane, dostojanstvene, ali danas potpuno shrvane i razorene žene. U očima svakog od njih može se pročitati isti bol – do kraja života živjeće s teškim pitanjem šta se u toj bolničkoj sobi događalo na samom kraju i koliko je bilo gorko tih nekoliko sati pred smrt.

Koliko god to čudno izgledalo, teret ovih ljudi  po mnogo čemu liči na ono s čim žive porodice nestalih u ratu. Čuo sam u svom novinarskom poslu mnoga svjedočenja i tih nesretnih ljudi, kojima je život zapleten u svim tim mučnim, nedorečenim pitanjima sa kojima žive, uz čiji teret ustaju i liježu, sa kojima provode ono što je ostalo od njihovog života. Neke od njih i lično poznajem, znam koliki je teret nositi se s tim.

Istina, postoji ogromna razlika: porodice onih koji su umrli od korone nisu bile osuđene da provedu godine u strašnoj neizvjesnosti i potrazi za njihovim posmrtnim ostacima. Mogli su ih dostojanstveno ukopati i ispratiti i imaju gdje doći kad nakon takvih trauma budu u stanju. Međutim, i jedni i drugi preživljavaju sličnu bol na drugom planu – jesu li se njihovi najbliži mučili, jesu li u tom trenutku željeli nešto reći, poručiti svojim porodicama, oprostiti se s njima? Na šta li su mislili u tom trenutku?

Mnogi ljudi u ovom trenutku nisu ni svjesni da su posljedice pandemije, baš kao i nekad posljedice rata, mnogo veće i strašnije od onoga što pokazuje gola statistika. U njenim brojevima nema ovakvih ljudi, koji svoj život nastavljaju uz bolna pitanja, koja nikad neće nestati. Niko ih ne ubraja u statističke podatke o žrtvama pandemije, ograničene na tri kategorije – umrli, novozaraženi i izliječeni – a ovi ljudi su možda i najveće žrtve.

PTSP smo kao društvo nakon rata, na našu nesreću, dobro upoznali. Kakav će biti ovaj poslije pandemije, to u ovom trenutku niko nema vremena, ili se možda još ne usuđuje ni pomišljati.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U protekla 24 sata u BiH i je registriran 931 novi slučaj zaraze korona virusom, u Hrvatskoj 1.376, u Srbiji 3.304, a u Sloveniji 720, u Sjevernoj Makedoniji 734, u Crnoj Gori 297, na Kosovu 680.

04 Apr 2021
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO