U urbanoj mitologiji Zagreba, Hrvatske i bivše Jugoslavije jedno od važnijih mjesta zauzima tzv. Duhanski put – kratak pješački potez između tri kultna lokala (Blato, Zvečka i Kavkaz) međusobno udaljena tek stotinjak metara. Na tom komadiću asfalta u središtu grada osamdesetih godina prošloga stoljeća okupljala se šarolika ekipa kreativaca, a tamo su stasali i ovdašnji novovalni pioniri: Azra, Prljavo kazalište, Haustor, Film… U Zagrebu i dan danas preživljava mit o „duhanskom putu“ i kratkom no intenzivnom razdoblju kada se – kako vole reći svjedoci tog vremena – živjelo i stvaralo kao nikada prije niti poslije. Bilo je kasnije i spontanih i aranžiranih pokušaja da još neki gradski prostori postanu ili se barem prikažu takvima, ali urbanu slavu „duhanskog puta“ nisu dosegli. Iduće generacije svoju su dokolicu trošile drugačije i na drugim mjestima.
Ulične zabave iz inata
Danas je mladih općenito manje. I kada su vani uglavnom su online, klubovi su većinom narodnjački ili u profitnoj tranziciji k tom statusu, a sve sociokulturne promjene urbanog života nadživjelo je tek ono bazično okupljanje na klupama u kvartovskim parkovima. Šok je izazvao prošlogodišnji pandemijski ćorsokak sa zatvorenim kafićima i klubovima, opustjelim ulicama, ponegdje i policijskim satovima te benzinskim postajama kao jedinim preostalim oazama „zabave“, u koji smo zaglavili sve do danas. Mladi, oni koji se takvima osjećaju te oni koji vole sve što vole mladi, šibani adrenalinom, a frustrirani time što ga nemaju gdje izbaciti, odjednom su bili prisiljeni na snalaženje, na privatne tulume, možda i neke ilegalne u lokalima koji usprkos zabranama rade, a za koje se doznaje na društvenim mrežama i od uvijek dobro informiranih taksista.
Nakon što su prošloga ljeta protuepidemijske mjere bile maksimalno popuštene radi turističke sezone pa se život nakratko vratio u kakvu-takvu normalu, prošle jeseni ponovno su zaključani i klubovi i kafići i sva druga zatvorena mjesta za zabavu. I tako je sve do danas. U međuvremenu se u Zagrebu noćni život vratio na mjesto tek stotinjak metara udaljeno od onog čuvenog „duhanskog puta“, na plato ispred Hrvatskog narodnog kazališta.
Tamo su se petkom i subotom navečer spontano počeli okupljati mladi gladni i žedni zabave i alkohola. Šaroliko društvo alternativaca i „cajkaroša“, uličnih umjetnika i slučajnih prolaznika, studenata i uredskih zaposlenika, navijača i sakupljača boca… Sve ih je povezivao inat (bunt je u ovom slučaju ipak preteška riječ) prema protuepidemijskim mjerama i dvostrukim mjerilima pridržavanja tih mjera. Jer, okupljanja više od 25 ljudi na javnim mjestima su zabranjena, a ekipa koja je dolazila pred HNK, ali i pred studentske domove i još neke gradske lokacije, mjesecima je gledala kako povlaštena klasa, među njima i oni koji su mjere donosili, sami krše iste. Pa rekoše mladi i ovi koji se takvima osjećaju: zašto ne bismo i mi!? U inat. I ne samo u Zagrebu, nego i u drugim gradovima.
Nakon ‘duhanskog puta’ – urinski put
Uglavnom bi sve teklo mirno, s policajcima i redarima koji motre sa strane povremeno legitimirajući ili sprečavajući poneku tučnjavu. Neki su stručnjaci za društvena pitanja u tim partyjima čak vidjeli oživljeni duh Zagreba iz onih novovalnih vremena te nove generacije koje se ne žele predati pandemijskoj rezignaciji. Ukratko, i policija i poštena inteligencija blagonaklono su, svaka na svoj način, promatrali te noćne koronapartyje usred grada.
Istodobno se, neumitnošću fizioloških potreba, ondje počeo širiti vonj mokraće. Nedaleko od slavnog zagrebačkog „duhanskog puta“ nastao je novi – urinski put. A pored njega i odlagalište otpada. Prevelika koncentracija ljudi na jednom mjestu, nepredviđenom za spontane masovke, kad-tad je morala rezultirati devastacijom. Neobarokna zgrada HNK i, kako u enciklopedijskim natuknicama stoji, remek-djelo kasnog historizma, iz vikenda u vikend bivala je ruinirana i urinirana. Nesvjesno je možda postala i objekt pobune protiv institucija koje su nametnule protuepidemijske mjere dvostrukih kriterija, za jupitere i za volove. Smeće, fekalije, gomile praznih boca… dočekivali bi u rano jutro sljedećeg dana zatekli čistače koji bi sve to hitro počistili ostavljajući uredan poligon za novi party.
Drugi će počistiti naše smeće
Svo to razbacano smeće, išarane fasade i zapišani zidovi narodnog kazališta, tog – kako mu se tepa – nacionalnog hrama kulture, izraz su inata, ali i lijenosti generacije vođene egoističnim geslom „Me first” kojoj je indolencija odvrnuta na maksimum, a odnos prema javnom prostoru na minimumu. Kada su ih neki dobronamjerno, a neki bijesno opomenuli zbog toga, stigao im je kolektivni odgovor: Predugo smo izolirani, pustite nas na miru da otpustimo ventile! Onda se mladenačka arogancija popela na višu razinu. Neki su, ne osjećajući stid zbog nereda koji su ostavljali iza sebe putem društvenih mreža poručili: Posao je čistača da počiste smeće. Naši ih roditelji plaćaju iz svojih džepova pa onda neka rade ono za što su plaćeni. Na koncu je neki mudrijaš s tuluma kod HNK poslao mail gradskom komunalnom poduzeću tražeći da ondje postave više kanti i kontejnera za smeće, jer je postojećih malo i daleko su pa treba daleko hodati do njih da bi se bacilo prazne boce.
U svom tom inatu ima nečeg buntovničkog – bijesa prema institucijama, revolta zbog licemjernih moćnika i prezira spram javnom prostora lišenog života. No lijenost, vrlina genijalaca, ovoga puta se javlja kao simptom nedovršenog ili površnog kućnog odgoja. Moguće je da će mnogi od tih partijanera, kada uskoro završe fakultete i odrastu, naći poslove u bogatijim zemljama pa redovno javljati kako tamo vlada red te se zgražati nad neredom koji je ostao u njihovoj zemlji. A u urbane mitove dotad će, uz onaj duhanski, možda biti zapisan i urinski put. Kao znak vremena.