Činilo se kako je za milijune ljudi onaj sekundarni, virtualni život u sekundi nestao. Svijet u koji uranjamo više puta dnevno zatvorio je svoja vrata na šest sati i time nas prepustio samima sebi, barem na jednu večer.
Ostavljeni da izguramo pola dana bez svojih online identiteta, svako od nas je na svoj način preživio “pad” Facebooka, WhatsAppa i Instagrama, aplikacija koje su već odavno, na ovaj ili onaj način, integrirane u našu svakodnevicu.
Akutno rušenje Facebookov sustava, najduže koje se ikad dogodilo, odvijalo se u trenutku kada na globalnoj razini traje rasprava o posljedicama koje korištenje te društvene mreže ima na pojedince, i kojih je kompanija, nastojeći ih prekriti, duboko svjesna već neko vrijeme.
Učinilo se da trenutak za preispitivanje uloge koju Facebokove aplikacije imaju u našem životu, zapravo, nikad nije bio bolji.
Društvena dilema
Unazad godinu i pol dana na Netflixu je prikazan igrano-dokumentarni film The Social Dilemma koji istražuje kako funkcioniraju algoritmi društvenih mreža i pritom donosi niz svjedočanstva bivših zaposlenika big-tech kompanija koja potvrđuju da one zarađuju ozbiljan novac igrajući se s našom pažnjom, koju potom prodaju oglašivačima.
“Ako korisnik ne plaća proizvod, onda je on proizvod” jedan je od zabrinjavajućih zaključaka koji se pojavljuje u filmu u kojem se također upozorava kako korištenje društvenih mreža poput Facebooka i Instagrama ima negativan efekt na mentalno zdravlje djece, tinejdžera i mladih te destabilizirajući učinak na demokratske procese.
Na potonje se upozoravalo i puno ranije nego što je dokumentarac ugledao svijetlo dana. Neki su autori još 2014. godine prognozirali kako će Facebook imati znatan utjecaj na provođenje izbora. Nekoliko godina kasnije te su se prognoze pokazale istinitima, naročito u slučajevima kampanje za američke predsjedničke izbore 2016. godine na kojima je pobjedu, široko koristeći mogućnost širenja dezinformacija na društvenim mrežama, odnio Donald Trump, te u kampanji uoči Brexita, u kojoj su dezinformacije na društvenim mrežama također bile jedan od glavnih alata.
Nedugo poslije, a povodom skandala oko britanske konzultantske tvrtke Cambridge Analytica koja je prikupljala podatke milijuna korisnika Facebooka te ih iskoristila u svrhu Trumpove kampanje, pokazat će se da kompanija nije uspjela zaštiti korisnike od zlouporabe njihove privatnosti.
U proteklih godinu i pol dana pandemije svjedočili smo i utjecaju koje društvene mreže mogu imati na javno zdravlje. Paralelno sa širenjem bolesti COVID-19 bespućima interneta jednako brzo širile su se znanstveno neutemeljene tvrdnje o pandemiji, a kasnije i o odobrenim cjepivima, što je znatno utjecalo na tempo imunizacije stanovništva.
Facebookovo gašenje požara
Ovih dana, godinu i pol dana nakon premijere filma The Social Dilemma, Facebook proživljava svojevrsnu krizu, kojoj je u fokusu upravo ono na što se upozoravalo u dokumentarcu.
Poteškoće u radu Facebookovih servera u svega nekoliko sati prema nekim procjenama smanjile su osobno bogatstvo Marka Zuckerberga za sedam milijardi dolara, a dogodile su se u vrijeme kada kompanija nastoji ugasiti požar nastao nakon što je The Wall Street Journal objavio niz tekstova i dokumenata u kojima se navode interna istraživanja o utjecaju te društvene mreže na korisnike.
Na objavljivanje internih dokumenata nadovezao se i intervju s bivšom zaposlenicom Facebooka, zviždačicom Frances Heugen koja je proteklih dana, u svjedočenju u američkom Kongresu, iznijela niz optužbi na račun kompanije, uglavnom govoreći ono na što se odavno upozorava – Facebook je golemo leglo govora mržnje, dezinformacija i negativnog utjecaja na mentalno zdravlje.
Vrpca koja nas je vezala za svijet čije negativne karakteristike sve više dolaze do izražaja početkom tjedna naprosto je prerezana na nekoliko sati.
Unatoč dobro poznatim opasnostima korištenja Facebooka, za dio korisnika pad te društvene mreže bilo je neugodno iskustvo. Zašto?
Svijet je nakratko postao zdraviji
O nuspojavama korištenja društvenih mreža psiholozi i razni stručnjaci upozoravaju već neko vrijeme. Facebook i Instagram davno su shvatili su da je, od svih želja koje posjedujemo, ona za pripadanjem jedna od najvećih i da kao takva može postići visoku cijenu. Nikad lakše nije bilo “navući” se na pažnju i reakciju koju dobivamo od drugih ljudi, makar nam oni u “stvarnom svijetu” ne predstavljaju puno.
Kvar na Facebookovim aplikacijama drastično je suzio našu zbilju na ono što se događa u našoj neposrednoj blizini, na pojavnosti za koje nam ne treba internetska veza te na ljude i događaje s kojih bi, u normalnim okolnostima, tako lako preusmjeriti pažnju i darovali je tim društvenim mrežama.
Suočeni sa smrznutom aplikacijom na ekranima, barem na pola dana osvijestili smo u koliko navrata posežemo za tim komunikacijskim alatima, često bez ikakve potrebe, a najčešće iz obične dosade. Jedan dio korisnika tom je prilikom jednostavno zaključio kako je svijet, barem na kratko, postao zdravije mjesto za život.
Naime, godinama gradeći svoj online identitet u filtriranom svijetu, uspjeli smo nekako zanemariti činjenicu da je realnost u tom svijetu iskrivljena i to najčešće tako da ide niz dlaku interesima profita i ciljevima određenih društvenih grupa. Prvotna je zamisao, dakako, bila nešto drugačija. Društvene mreže osmišljene su kako bi nam olakšale komunikaciju s prijateljima i obitelji.
Najviše smo odgovorni mi sami
Međutim, nakon desetljeća i pol njihovog korištenja i egzistiranja u tom komunikacijskom okruženju, može se reći kako je globalna navučenost na Facebookove aplikacije svojevrstan socijalni eksperiment čijim ćemo posljedicama zasigurno još svjedočiti.
Negdje usput pojavilo se pitanje: kako smo uspjeli gotovo pa izjednačiti važnost i vrijeme koje pridajemo jednom i drugom svijetu, te ima li uopće povratka nazad, ili samo može ići na gore?
Tišina koja je uslijedila nakon pada Facebookovih aplikacija, blaga nelagoda neizvjesnosti tog trenutka (Kad će se vratiti? Hoće li se više ikad vratiti?) te povratak u istu tu realnost nakon što je na serverima uklonjena greška daje naslutiti odgovor na to pitanje, te samo potvrđuje tezu da smo tehnologiji već odavno dopustili da kontrolira dio našeg vremena, najbitnijeg resursa koji imamo.
A za to smo ipak, na kraju dana, najviše odgovorni mi sami.