Piše: Zoran Čutura
Odavno sam shvatio koliko je lakše pisati tekstove kad treba kritizirati nekoga ili nešto, nego kad treba hvaliti nekoga ili nešto. Kad se kritizira – riječi lete kao sanjke po snijegu, a kad se hvali – vrlo brzo autor shvati da ne može biti nov i poseban, i da su svi načini hvaljenja već potrošeni, te da nikakvu originalnost ne može postići. I molim vas da to imate na umu, jer ovaj tekst treba hvaliti hrvatsku košarkašku reprezentaciju, koja je u Torinu u subotu izborila sudjelovanje na olimpijskom košarkaškom turniru u Riju pobjedom protiv domaćina Italije.
Pisao sam već o privremenom izborniku hrvatskih košarkaša, o najmanje lošem rješenju za tu ulogu, o Aci Petroviću, sigurno sam tada napisao da košarkaši nisu bez šansi na kvalifikacijskom turniru, to sam doista i mislio. Iako su i Grci i Talijani košarkaške velesile, i taj torinski turnir vjerojatno je bio najjači od tri kvalifikacijska turnira, i jedni i drugi imaju itekakvih mana. Grci su došli s novom reprezentacijom, bez dugogodišnjeg vođe Spanoulisa u prvom redu, pa onda i bez još nekih iskusnijih igrača, a Talijani su imenima veličanstveni, uz vraćanje Messine u izborničku ulogu, ali su kompozicijski ti igrački profili takvi da im trebaju dvije, možda čak i tri, lopte, a mentalitetom su takvi da… mislim, sad treba ići pričica o talijanskom junaštvu.
Tu sam negdje vidio te šanse hrvatske reprezentacije, ne u njenoj snazi, jer nas povijest uči da te snage nema, nego u objektivnim slabostima suparnika. Minimalne šanse, da se razumijemo, i da budem pošten. Koje su potajale još minimalnije sa svakim slijedećim otkazom igrača, među kojima je – po mojem skromnom mišljenju – najbolniji bio otkaz Justina Hamiltona, hrvatskog Amerikanca, koji je trebao biti prvi centar selekcije po prethodnom otkazu Ante Tomića, a nakon sjajno odigrane sezone u Valenciji. Tako naturalizirani Ameri na tradicionalno kritičnoj poziciji organizatora nisu pozvani kako bi bio pozvan Hamilton, jer u reprezentaciji može igrati samo jedan naturalizirani igrač, da bi otkazom Hamiltona repka ostala i bez organizatora i bez centra. S dva igrača u reketima – Bilan i Darko Planinić – koji su početnici u reprezentaciji, a nije se još rodio taj koji će u prvim nastupima za bilo koju reprezentaciju odigrati bez treme i stresa.
Tako je Aco ostao na osam igrača s pravom na grešku, sa sumnjivom kompozicijom reprezentacije, pripremajući se daleko od fokusa zanimanja javnosti, tijekom nogometnog Eura, bez ikakvih očekivanja, bez glupavih izjava o vlastitoj moći, koje su im se svima u prethodnim natjecanjima razbijale o glave poput bumeranga, i sve se to kasnije pokazalo pozitivnim.
Pomalo igruckaju
Osmorica i pomoćna radna snaga uspostavili su odnose i kemiju, Aco ih je uspio ‘kupiti’, nije imao vremena s njima zaratiti jer je turnir bio kratak i – ostalo je povijest. Što se mene tiče, momke bi trebalo nagraditi, sve njih, odlaskom u Rio u istom sastavu, bez obzira na to što bi se selekcija mogla oplemeniti s još nekoliko imena koja bi joj digla kvalitetu. Što se mene tiče, imaju puno pravo u Rio ići turistički, ujutro šetati Copacabanom i Ipanemom gledajući stražnjice u tangama – jer u Brazilu doista postoji kult stražnjica – a popodne lagano igruckati košarku. Nitko im ne bi imao pravo išta reći… Pa onda drugi dan lagano odu razgledati Maracanu, opale selfije, a popodne opet igruckaju. Pa onda treći dan odu na izlet u favelu, gdje je bitno samo ne gledati nikoga u oči, a popodne se malo loptaju.
Pa četvrti dan odu do kipa Krista Iskupitelja iznad grada, samo trebaju znati da ga često sakriju oblaci, a popodne si uzmu slobodno od košarke i ubiju se od mesine (ne od Messine, nego od mesa…) u nekoj dobroj churrasceriji, zalijevajući ga moćnim čileanskim i argentinskim vinima. Jer, Brazilci nemaju dobrih vina. Pive imaju (‘uma stupidamente gelada’, iliti jednu glupo hladnu . i tako se naručuje). Sami su se izborili za to pravo. A iako je sad u Riju kalendarska zima, temperature će biti sasvim dobre da se i okupaju u oceanu. Ako žele, i ako se ne boje neugodnih morskih struja i nemani. Nitko živ . pa ni ja, otvoreno to kažem . nema pravo od hrvatske reprezentacije očekivati ijednu pobjedu na olimpijskom turniru. Sam odlazak u Rio je bonus za našu košarku, neočekivani i doborodošao bonus.
Sad još malo o detaljima iz Torina – Aco je nekim potezima pokazao da je malo ‘zahrđao’ u trenerskom smislu. Recimo, tehničke greške i njihov tajming to pokazuju (halo, tehničku tražiš i dobijaš kad suparnik ima posjed lopte, a ne tvoja momčad, koja time gubi posjed… Ali, držeći se elementarnih postavki u skučenom manevarskom prostoru koji je imao s obzirom na sastav i deficite repke – zapravo je posramio velikog Messinu i nešto manjeg, ali još uvijek dovoljno izreklamiranog, Katsikarisa. Primjenjujući taktiku legendarnog Lazara Lečića od prije tridesetak, a možda i četrdesetak, godina – ‘trojicu čuvam, dvojicu puštam’ – dobio je Grke. Školovane i kvalitetne igrače. Nije Acina zasluga to što braća neizgovorivog prezimena, otprilike Antetokounpo, ne mogu pogoditi bačvu, iako onaj stariji i bolji ima NBA ugovor vrijedan onoliko koliko vrijedi torinska dvorana i svi gledatelji u njoj. I nije on kriv što ti školovani i kvalitetni Grci od petnaest prvih napada trinaest završe šutem za tricu, upadajući baš u onu zamku koju im je pripremio.
Plana B nije bilo, jer ga nije ni moglo biti, ali plan A je funkcionirao. Nije Acina zasluga ni to što je u Gentileu neočekivano dobio još jednog odličnog igrača Hrvatske. Nije njegova zasluga ni to što je Datome, kojeg inače jako volim gledati jer se takvi profinjeni igrači danas ne vide na europskim parketima, potpuno izvan forme dva tjedna nakon što je bio MVP doigravanja u Grčkoj. Tko, kvragu, može biti u formi dva tjedna nakon tako velikog psihofizičkog pražnjenja?! Aco je samo znao iskoristiti okolnosti. Znao je i iskemijati petorku bez centara i bez organizatora, toliko jednostavno da u današnjoj kompliciranoj košarci suparnici nisu znali naći jednostavne odgovore. A (i) to je trenerska veličina. Makar govorimo o bivšem treneru.
Skinuo breme poraza
Aco je skinuo s leđa breme poraza u četvrtfinalu Eurobasketa u Turskoj, onog famoznog poraza od Turaka 2001. nakon plus devetnaest (ili sedamnaest? Nije bitno) u četvrtfinalu. A izgledalo je da će ga ta mora pratiti do sudnjeg dana… Neka je, drago mi je zbog toga, drago mi je zbog njega, neće se više buditi noću sanjajući sam sebe kako gubi tu tekmu.
Igrači? Ništa posebno novo. Znali smo sve i prije. Vidjeli smo Bogdanovića kakav je mogao biti na prošlom Eurobasketu na nije pao na glavu u prvoj tekmi. Dobili smo Darka Planinića koji se u stanju pošteno potući sa suparnicima. U tragovima smo čak vidjeli i Hezonjine mogućnosti, makar je to još daleko od onoga kakav PR ima u domaćim medijima. Iz ove perspektive, dakle, sve je što se tiče hrvatske košarke sjajno. Sjajni novi predsjednik Saveza birao je sjajni Stručni savjet koji je sjajno birao sjajnog izbornika, koji je, pak, sjajno birao sjajne igrače. I sve će biti sjajno do završetka olimpijskog turnira. A onda… Sve nanovo.
Ostali turniri b.o. Dominacija Srbije i nešto teži posao za Francuze na Filipinima. A ako kažemo da su kroz kvalifikacije do Ria došli Srbija, Francuska i Hrvatska, gotovo da se igramo igre ‘izbaci uljeza’.
Izvor: Al Jazeera