Zaboravljeni fotoaparat – znali smo osvijetliti život

Na svakom izletištu oko Sarajeva je bio jedan dežurni fotograf sa Polaroidom (Getty Images)
Na svakom izletištu oko Sarajeva je bio jedan dežurni fotograf sa Polaroidom (Getty Images)

Piše: Zvonimir Nikolić

Moj prvi fotoaparat koji sam nosio na izlete ili ljetovanja sa rajom je bio očev „Zorki 6“. Imao je smeđu kožnu fotrolu i tanki kožni kaiš za nošenje oko vrata. Bilo je to vrijeme kada poneseš fotoaparat, staviš film u njega, pažljivo kao vrtiš onaj objektiv i hvataš dobro svjetlo, nategneš polugicom da ga naviješ, ispucaš svih 36 snimaka pa po povratku odneseš u „Foto-optik“ i Boga moliš da nisi osvjelio film pri stavljanju u aparat i da je bar nekoliko slika uspjelo. Pa se tako dešavalo da na bar nekoliko snimaka bude samo crnilo, na nekim fotografijama su falile noge ili stopala onih koji su slikani iako je bilo i slučajeva da je nedostajao i dio glave.

Na desnom ulazu u „Privredni grad Skenderija“, pored stepeništa bio je i aparat za slikanje. Ubaciš novac u njega, brzo uskočiš na stolicu, navučeš onu tešku zavjesu i slikaš se. Mi smo obično išli da pravimo grimase i što gluplje face a poslije se satima smijali svakoj od one četiri fotografije povezane u jedan red. Ponekad bi se tu za uspomenu slikao i sa tadašnjom simpatijom ili djevojkom. Te slike su se u vrijeme zabavljanja brižljivo čuvale u nekom obliku novčanika zajedno sa članskom kartom za biblioteku „Vlatko Foht“ u Radićevoj ulici.

Od Polaroida do “idiota”

Poslije se pojaviše i oni „Polaroid“ aparati. Na svakom izletištu oko Sarajeva je bio jedan dežurni fotograf sa Polaroidom a najviše ih je čini mi se bilo na Vrelu Bosne. Obično su stajali pored klupe na kojoj je jedan „poduzetnik“ imao tombolu zvanu „Miš bijeli sreću dijeli“. Ta tombola je bila drugačija. U malom drvenom kavezu bi bio bijeli miš ili često hrčak. Gazda bi pokretom ruke gurnuo miša a on bi refleksno zgrabio neku od ceduljica na kojima je bilo zapisano „proročanstvo“, tj. ono što će te strefiti uskoro. Valjda im je taj proročanski biznis propao pa su poslije tu bile stotine plavih koverti u kojima je bila zapisana nagrada. A i nagrade su bile izdašne. Onoliko koliko platiš mišu, dobiješ nagradu četiri puta manje vrijednosti ali ipak sretan što si bar nešto izvukao. Meni je miš 2-3 puta izvukao jedan te isti privjesak pa sam konačno prestao da trošim pare na to. Zato je tu bio onaj sa „Polarodiom“ da ovjekovječi taj momenat izvlačenja nagrade. Uslika, sačeka da u onom aparatu nešto prozuji, izvuče fotografiju, odlijepi nekakvu foliju sa nje i onda se tom rukom razmaše kao da raspuhuje roštilj da se osuši tekućina sa slike i da one konture sa slike dobiju svoj oblik.

Malo poslije pojaviše se i oni takozvani „idioti“. Fotoaparati kojima je mogao svako da rukuje. Nema objektiva i štimanja daljine ili osvjetljenja. Staviš u njega film i slikaš dok ne ispucaš sve. Mislim da je svaka kuća kupila sebi po jednog tog idiota koji je bio i duplo manji i tanji od klasičnog aparata i svi su imali oblik izduženog pravougaonika. Mogli su se čak i u džepu nositi. I mi smo kupili isti takav neke 1988 godine.

Kako je supruga bila već u poodmakloj trudnoći, ja sam taj aparat povjerio na čuvanje mom puncu. Supruga je ubrzo rodila kćerku i nakon dva dana idemo svečano po nju i dijete u bolnicu. Cijelo vrijeme sam napominjao punca da ne zaboravi ponijeti aparat a on mi je uporno govorio da ne brinem jer zna gdje ga je ostavio. Kad smo se počeli spremati, vidio sam da se nešto uzvrtio.

– Je li sve u redu? Nešto vas nervoza uhvatila? Eto nas brzo sve nazad kući…

– Ma ne brini zete, sve je ok.

– Ponijeli fotoaparat?

– Ma ne brini…u akn-tašni mi je.

– Idemo?

– Idemo zete, ponijeću ja i ovu tašnu.

– Šta će vam ta akn-tašna kao da idete na partijski sasatnak a ne po dijete u bolnicu.

– Ma moram je ponijeti…unutra je fotoaparat.

– Pa izvadite ga, šta će vam tašna?

– Ma izvadio bih ja ali ne mogu da se sjetim šifre za otvaranje ove đavolje tašne, i odreza debelu psovku i proizvođaču tašne i onome ko mu je poklonio pa i sebi na kraju! 

– E kud ga ovdje ostavih majku mu njegovu.

Tako smo mi krenuli po suprugu neko sa punim rukama cvijeća, neko sa onom opremom za bebu, neko sa bombonjerama a moj punac sa aktovkom. I cijelim putem je vrtio one brojčanike ne bi li se sjetio šifre.

Ja sam otišao po suprugu i izašli smo pred kliniku kad u prvom redu na stepeništu moj punac sa aparatom i dvojica dežurnih fotografa sa Polaroidima.

– Sjetio sam šifre se taman kad ste izlazili!

Tako da smo ipak uspjeli zabilježiti prvi susret naše kćerke sa rodnim gradom. A u to doba su bile strašno moderne i aktovke sa brojčanicima. Dobijali su ih radnici u firmama za 20 ili 30 godina predanog rada a za odlazak u penziju uglavnom se dobijao sat sa posvetom.

Brzo se prave i još brže zaboravljaju

Svi manje-više znamo kakav je dalji bio daljnji slijed fotoaparata. Pojavili su se prvo malo stidljivo na mobilnim telefonima. Pojaviše se i digitalni aparati kojima nije trebao film. Sve poslije je istorija. I šta reći, sretan sam što mogu da beskonačno slikam svaki dan odrastanja moje unuke i mog unuka. I mogu i da obrišem svaku fotografiju na kojoj sam ispao kao idiot.

A opet…nikada neću zazoraviti onu tremu kad odeš u „Foto-optik“ i predaš film Enveru Suljeviću u okrugloj kutijici, čekaš sa papirićem nekoliko dana i odeš da vidiš koliko je uopšte slika uspjelo i kako smo ispali na njima.

Sad, je li ovo vrijeme bolje ili nije ja ne znam, ali znam da svako on nas starih ima nekoliko foto-albuma starih fotografija na kojima uglavnom ima najviše osoba koje više nisu sa nama. I lijepo ih je ponekad i prelistati…sjetiti se.

Imam osjećaj da se i dan danas sjećam svake fotografije koju sam napravio sa „Zorkijem“. Kao što sam nekada znao i stotine telefonskih brojeva napamet. Sad ne znam više od nekoliko brojeva. Jer zašto da se ja mučim i pamtim kada to za mene radi pametni telefon? Pa tako je nekako i sa fotografijama. Brzo se prave i još brže zaboravljaju.

A opet, da je moj punac tada znao da sada nemamo niti jedne slike kćerke mlađe od 8 godina njenog života. Da je znao da će sve ostati i da ćemo pobjeći iz svog stana neke 1992 godine, možda se ne bi toliko ni sekirao zbog šifre na akn-tašni.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO