Analitičari: Izraelsko-iranski sukob na vidjelo iznio ‘ograničeni utjecaj’ Kine

Tokom 12 dana nedavnog izraelsko-iranskog sukoba Kina se ubrzo pokušala pozicionirati kao potencijalni posrednik i glas razuma usred regionalne krize s velikim potencijalom za eskalaciju.

Dan nakon izraelskog neisprovociranog napada na Iran 13. juna, Peking je kontaktirao obje strane kako bi izrazio svoju želju za posredničkim rješenjem, čak i kada je šef diplomatije te zemlje, ministar vanjskih poslova Wang Yi osudio izraelske napade kao kršenje međunarodnog prava.

Kineski predsjednik Xi Jinping ubrzo je uputio pozive na deeskalaciju, dok se u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda Kina pridružila Rusiji i Pakistanu u pozivu na „hitni i bezuvjetni prekid vatre“.

Kada je Iran zaprijetio da će blokirati strateški važan Hormuški moreuz, kroz koji prolazi 20 posto svjetske nafte, Peking je, također, brzo reagovao.

Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je „međunarodnu zajednicu da pojača napore za deeskalaciju sukoba i spriječi da regionalni nemiri imaju veći utjecaj na globalni ekonomski razvoj“.

Stav Pekinga tokom cijelog sukoba ostao je dosljedan njegovoj dugogodišnjoj politici neuplitanja u strane sukobe. No, stručnjaci kažu da ga to nije spriječilo da pokuša zauzeti poziciju utjecajnog igrača na Bliskom istoku, što je zauzvrat otkrilo ograničenja njegovog utjecaja u regiji.

Zašto je Kina bila zabrinuta

Za razliku od nekih država, posebno SAD-a, Kina tradicionalno pristupa vanjskoj politici „kroz prizmu strateškog pragmatizma a ne ideološke solidarnosti“, kazala je Evangeline Cheng, istraživačica na Institutu za Bliski istok Nacionalnog univerziteta u Singapuru.

Taj pristup znači da će se Kina uvijek fokusirati na zaštitu svojih ekonomskih interesa, kojih ima mnogo na Bliskom istoku, kazala je Cheng za Al Jazeeru.

Kina je uložila u izraelski rastući tehnološki sektor, a njen infrastrukturni projekat „Pojas i put“ obuhvata Iran, Saudijsku Arabiju, Katar, Oman, Kuvajt, Irak, Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate.

Ključna je činjenica da se Kina oslanja na Bliski istok za više od polovice uvoza sirove nafte, a najveći je potrošač iranske nafte. Dugotrajni rat mogao bi poremetiti snabdijevanje naftom, kao i iranska blokada strateški važnog Hormuškog moreuza – čime je prijetio parlament Teherana tokom sukoba.

„Rat i sigurnosna nestabilnost ne samo da potkopavaju kineske investicije, trgovinu i poslovanje… nego i cijene nafte i energetsku sigurnost plina općenito“, rekao je Alam Saleh, docent na katedri iranskih studija na Australijskom nacionalnom univerzitetu.

„Stoga Kina traži stabilnost, a ne slaže se i protivi se bilo kakvom vojnom rješenju za bilo koju vrstu sukoba i bez obzira s kim“, rekao je.

John Gong, profesor ekonomije na Univerzitetu za međunarodno poslovanje i ekonomiju u Pekingu, rekao je za Al Jazeeru da je glavna briga Kine kroz sukob bila izbjegavanje „skoka cijena nafte“, koji će ugroziti njenu energetsku sigurnost.

Vježbanje diplomatije, zaštita ekonomske moći

Svjestan prijateljskih odnosa Kine s Iranom i ekonomskih strahova Irana i Pekinga, američki državni sekretar Marco Rubio pozvao je Peking da spriječi Teheran da zatvori Hormuški moreuz, dok su pregovori o primirju napredovali ove sedmice.

Bio je to kratak trenutak priznanja utjecaja Pekinga, ali stručnjaci kažu da je općeniti kineski diplomatski utjecaj ograničen.

„Ponuda Kine da posreduje naglašava njenu želju da bude viđena kao odgovoran globalni igrač. Ali njen stvarni utjecaj ostaje ograničen“, kazala je Cheng. „Bez vojnih kapaciteta ili dubokog političkog utjecaja u regiji i s Izraelom umornim od veza Pekinga s Iranom, uloga Kine nužno je sužena.“

Peking je, bez sumnje, pokazao da je sposoban posredovati u velikim diplomatskim sporazumima u regiji. U 2023. posredovao je u normalizaciji odnosa između Irana i Saudijske Arabije. Iako se to smatra velikom diplomatskom pobjedom Kine, stručnjaci kažu da Peking duguje veliki dio svog uspjeha drugim posrednicima, Omanu i Iraku. Kina je također posredovala u sporazumu između palestinskih frakcija, uključujući Hamas i Fatah, u julu 2024. godine, prema kojem su se obavezali sarađivati na upravljanju Gazom nakon završetka izraelskog rata protiv enklave.

No, William Yang, viši analitičar za sjeveroistočnu Aziju u Međunarodnoj kriznoj grupi sa sjedištem u Briselu, rekao je da su izgledi bili protiv Kine od početka najnovijeg sukoba zbog opreznosti Izraela prema njenoj vezi s Iranom.

Kina i Iran su 2021. potpisale 25-godišnje „strateško partnerstvo“, a Iran je aktivan učesnik projekta Pojas i put. Iran se također pridružio Šangajskoj organizaciji za saradnju pod vodstvom Pekinga i ove godine je učestvovao u kineskim pomorskim vježbama „Morski sigurnosni pojas“.

Iransko „odlučno protivljenje američkoj hegemoniji“ također se dobro uklapa u kineske diplomatske interese u širem smislu, u usporedbi s izraelskim bliskim vezama s SAD-om, smatra Yang.

Kineska dilema

To je scenarij koji bi se mogao ponoviti u budućnosti.

„Ovaj slučaj također pojačava dilemu s kojom se Kina suočava: iako želi da bude posmatrana kao velika sila koja je sposobna za posredovanje u velikim globalnim sukobima, njeni bliski odnosi s određenim stranama u nekim od tekućih sukoba smanjuju sposobnost Pekinga da igra takvu ulogu“, rekao je Yang.

Peking će se, za sada, nastaviti oslanjati na SAD kao garanta sigurnosti u regiji, dodao je.

„Jasno je da će Kina nastaviti stavljati fokus na produbljivanje ekonomskog angažmana sa zemljama Bliskog istoka, istovremeno koristeći prisustvo SAD-a u regiji, koji ostaje glavni garant sigurnosti zemalja regije“, rekao je Yang.

„S druge strane, američko učešće u sukobu, uključujući promjenu smjera rata bombardovanjem iranskih nuklearnih postrojenja, stvara uslove da Kina zauzme moralno superiorniju poziciju u diplomatskoj sferi i predstavi se kao više suzdržana, mirna i odgovorna velika sila“, smatra Yang.