Životni put nogometaša iz Gaze: Od terena do bolnice pod izraelskim bombama

Dan u životu Khalida Mohammeda Abu-Habela počinjao bi njegovim pripremama za nastavu u bolnici u Gazi, razgovorima o medicini i zdravstvenoj njezi sa kolegama, a onda se vraćao kući na ručak s roditeljima, da bi nakon toga išao na nogometni trening, a zatim, noću, učio medicinu.

Pripadao je radničkoj porodici, živio je u maloj kući sa četvero braće i sestara i roditeljima. Iako je novac uvijek bio problem za porodicu, s obzirom na ekonomsku situaciju u Gazi zbog izraelske blokade, njegova je porodica podržavala njegovu odlučnost i strast, ali i njegov san da postane doktor i nogometaš.

“Za mene je medicina važnija od nogometa. Volim i jedno i drugo, ali medicina je bez sumnje časnija i značajnija”, rekao je Abu-Habel za Al Jazeeru.

“Želio sam marljivo učiti. Proveo bih pet do sedam sati proučavajući medicinu. Imali bismo nogometne treninge dva do tri dana, a svaki termin bi trajao do tri sata. Spavao sam samo oko šest sati dnevno. Ali to su bili lijepi dani.”

“Lijepi dani” bili su prije 7. oktobra. Premotajte tri mjeseca unazad: životi su se okrenuli naglavačke nakon izraelskih zločina u opkoljenoj enklavi, s više od 23.000 ljudi ubijenih u Gazi.

Na početku rata Khalidova je porodica pobjegla iz Maghazija u izbjeglički kamp Nuseirat, ali se vratila prošlog mjeseca. Kada su izraelski tenkovi opkolili Maghazi prošle sedmice, on je izbjegao u Deir el-Balah.

Kao i većina ljudi u tom području, Abu-Habel će možda morati ponovno pobjeći. Ovaj put južnije, prema Rafi.

Kad je nogomet život značio

Nogomet je u Gazi značio život za sve one koji su živjeli pod paralizirajućom opsadom koju je Izrael počeo provoditi prije više od 15 godina.

Deseci nogometnih klubova bili su dio četiri nogometne lige Gaze. Utakmice su se obično održavale vikendom kako bi što više ljudi moglo uživati u najpopularnijem sportu u Palestini.

Na utakmicama je bučna publika navijala, a porodice su se okupljale na tribinama. Rivalstva među klubovima unutar Pojasa Gaze, područja od 365 kvadratnih kilometara, podijelila su navijače i dala dodatnu iskru utakmicama.

Publika se uglavnom sastojala od djece, iste one djece koja su meta nemilosrdnih izraelskih napada. Rat im je oduzeo osnovna prava i razonodu, uključujući igranje nogometa na ulici.

S dvije sandale kao stativama, bez određenog vremena trajanja igre i loptom slabe kvalitete, djeca Gaze bi pronašla radost u nogometu.

Više od 9.600 ubijenih u Gazi od 7. oktobra bila su djeca, a strahuje se da su stotine zatrpane ispod ruševina zgrada uništenih u izraelskim napadima.

‘Tri mjeseca otkako sam posljednji put šutnuo loptu’

Za 22-godišnjeg Abu-Habela, poput stotina drugih ambicioznih nogometaša u Gazi koji su ostali bez svega, sport je bio prisiljen otići u drugi plan.

“Kada moja porodica nije bila uvjerena da mogu uskladiti medicinu i nogomet, rekao sam im da ne mogu ostaviti nogomet. Zatim su me ohrabrili da nastavim, ali su me upozorili da gubim vrijeme.”

Prije samo 12 mjeseci, Abu-Habel i njegov klub Al-Ataa iz Khan Younisa osvojili su titulu prvaka treće lige i zaslužili ulazak u viši rang. U ovaj klub je 2022. godine došao na posudbu iz svog matičnog kluba Khadamat Al-Maghazi, gdje je počeo svoj nogometni put kao devetogodišnjak.

Vješt i ključni igrač za svaku ekipu za koju je igrao, Abu-Habel je zaslužio priznanja, pohvale i nagrade gdje god je bio.

“Bio sam potpuno spreman prikazati zvjezdane partije na terenu ove sezone, ali sve se promijenilo zbog izraelske agresije. Prošlo je već tri mjeseca otkako sam posljednji put šutnuo loptu.”

Umjesto toga, ta posljednja tri mjeseca proveo je volontirajući u bolnici mučenika Al-Aqsa u Deir el-Balahu kao ljekar hitne pomoći, radeći više od 72 sata sedmično, ponekad čak i duže.

“Moja ljubav prema mojim ljudima, moja strast prema medicini i odlučnost da moram učiti i razvijati se kao doktor nagnali su me da radim u bolnici. Moji ljudi me sada najviše trebaju. Moram odgovoriti i biti tu za njih.”

Počeo je studirati medicinu 2019. na Univerzitetu Al-Azhar u Gazi. Sada je njegov fakultet hrpa ruševina.

“Trebao sam biti u bolnici da učim, ali priča se promijenila u tren oka. Sada, evo me, gledam ljude s raznesenim udovima kako leže i plaču na zemlji. Kakva je ovo grozota. Ni prije rata stanje ovdje nije bilo sjajno.”

Abu-Habel kaže da je zatrpan dugovima zajmova koje je uzeo kako bi platio školarinu.

“Nadam se da ću sve uskoro moći platiti, ako preživim”, rekao je Abu-Habel, gušeći se pri pomisli na ono što ga čeka usred rata.

‘Ovdje sam jer vjerujem’

Nakon što je dane proveo u bolnici, pokušava pomoći porodicama u svom susjedstvu – ili onome što je od njega ostalo – svojom medicinskom stručnošću i na bilo koji drugi način.

“To je tako iscrpljujuće. Stvarno nemam vremena za odmor. Broj slučajeva koje primamo svaki dan je nevjerovatan, ali moramo dati sve od sebe da spasimo njihove živote. Slučajevi variraju od ratnih rana do zdravstvenih problema zbog nedostatka hrane i vode.

Ono što vidim u bolnici u posljednja tri mjeseca doista je srceparajuće i razarajuće. U većini slučajeva djeca krvare iz svih dijelova tijela. Situacija se pogoršava iz dana u dan.”

Iako se ne nazire kraj nemilosrdnim izraelskim napadima iz zraka, mora i kopna, Khalid se nada svjetlijoj budućnosti i ostvarivanju svojih nogometnih snova.

“Obećao sam sebi da ću naporno raditi iz dana u dan. Mnogo je izazova, posebno oko mog zanimanja, ali ovdje sam da vjerujem i nastavim put pun prepreka prema potpisivanju svog prvog profesionalnog ugovora za nogometni klub u Evropi.

Volim Manchester City i Barcelonu, dva kluba za koje me Pep Guardiola inspirirao da navijam. Nadam se da ću jednog dana moći igrati za bilo kojeg od njih.

Prije toga, nadam se da će ovaj rat uskoro završiti jer se naši snovi uništavaju.”