Drugačiji Josipović: Opera o Lennonu dugo se kuhala, zbog politike nisam imao vremena

Normalno je da me najveći broj građana percipira kroz predsjedničku funkciju, iako imam prepoznatljivu i glazbenu i pravničku karijeru, kaže Josipović.

Josipović se nakon povlačenja iz aktivne politike napokon mogao više posvetiti i svom skladateljskom pozivu (Sanjin Strukić / Pixsell)

Nije fraza da se prošle subote u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu “tražila karta više”. Te večeri ondje je, u sklopu 32. Muzičkog biennala Zagreb, praizvedena opera Lennon uglednog i nagrađivanog suvremenog hrvatskog skladatelja Ive Josipovića. “Onog” Josipovića – bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, uvaženog pravnika i sveučilišnog profesora, ali i akademski obrazovanog glazbenika, koji je diplomirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1983. godine.

U subotu je, štono se kaže, bio gala događaj, U svečanoj loži troje Josipovićevih kolega s Pantovčaka – dvoje bivših predsjednika: Stjepan Mesić i Kolinda Grabar Kitarović te aktualni Zoran Milanović. Gužva u gledalištu, ali i na pozornici. Uz orkestar i zbor opere čak 14 izvođača. Sama opera u režiji Marine Pejnović i pod dirigentskom palicom Ivana Josipa Skendera – filmski dinamična, u pet činova s 15 scena nabijenih u sat i pol vremena. Josipović je napisao operu o Johnu Lennonu, jednom od najvećih glazbenika 20. stoljeća i ikoni pop kulture na libreto Marine Biti.

Josipović se nakon povlačenja iz aktivne politike napokon mogao više posvetiti i svom skladateljskom pozivu. U njegovoj operi, Lennonov život predstavljen je u retrospektivi, kroz niz flashbackova u kojima se Lennon susreće sa svojim ubojicom Markom Davidom Chapmanom i najvažnijim osobama iz svoga života – suprugom Yoko Ono, ljubavnicom May, majkom, tetkom, suputnicima iz Beatlesa – Paulom McCartneyem, Ringom Starom, Georgeom Harrisonom… O Lennonu smo razgovarali sa skladateljem, Ivom Josipovićem.

  • Zašto baš John Lennon i zašto baš u formi opere?

– Opera je sinkretička forma u kojoj se poruka šalje glazbom, pokretom, tekstom i slikom. Velik je to izazov, ali i prilika da se željeni sadržaj publici komunicira kompleksnim izričajnim sredstvima. Zašto Lennon? Bio je glazbena ikona, ali i više od toga, bio je društveni aktivist koji se zalagao za ljubav, mir i slobodu. Zbog toga je u SAD-u čak smatran subverzivnim elementom, bio je pod nadzorom CIA-e, a i jako mu je dugo trebalo da dobije boravišnu dozvolu. On je glazbom artikulirao bunt, vrijednosti i želje mladih generacija šezdesetih i sedamdesetih godina, a i u njihovim kasnijim godinama, sve do danas, s Beatlesima bio je glazbeni idol tih, ali i novih generacija. S druge strane, njegov ubojica Chapman psihološki je fenomen, čovjek koji obožava Lennona i Beatlese, a onda ubija Lennona. Za taj čin davana su različita objašnjenja i nuđeni različiti motivi ubojstva. Sve skupa – stvoreno za operu!

  • Koliko je ‘Lennon’ bio zahtjevan projekt i koliko se ideja dugo ‘kuhala’ u Vama od ideje do realizacije?

– Sama ideja kuhala se više od desetljeća. Ali, problem je najprije bilo moj politički angažman koji, posebno u vrijeme predsjedničkog mandata, nije dozvoljavao nikakve druge aktivnosti. S druge strane, nisam imao pravi libreto. Mnogi su mi željeli pisati libreto, ali na neku svoju temu, ne o Lennonu. A ja sam htio baš Lennona! I konačno, gotovo “s neba”, kad sam već pomislio da nikada neću naći dobar libreto, zazvonio je telefon, a ugodni ženski glas rekao: „Ja sam Marina Biti, profesorica iz Rijeke. Imam libreto za vas…“. Pročitao sam ga i oduševio se. Rezultat ste mogli vidjeti na premijeri u HNK.

  • Kako ste zadovoljni konačnim djelom?

– Jako sam zadovoljan. Možda je taj osjećaj subjektivan, ali ovacije koje su Lennon i ansambl HNK dobili, i na pretpremijeri, na premijeri i na ponovljenoj izvedbi čine me posebno zadovoljnim.

Praizvedba prve opere u skladateljskoj karijeri bivšeg hrvatskog predsjednika, profesora emeritusa Ive Josipovića (Sanjin Strukić / Pixsell)
  • Vaš ‘Lennon’ pobudio je ogroman interes javnosti, dijelom zbog zanimljive priče, a dijelom i zato što Vas, kao autora, javnost ponajviše percipira kao bivšeg predsjednika i političara. Kako se nosite s bremenom bivše funkcije?

– Puno se toga steklo u novoj operi. Sigurno, sve što ste naveli više je ili manje pomoglo zaista velikoj promociji koja je rezultirala prepunim gledalištem na sve tri izvedbe. Da ih je bilo i više, ulaznice bi bile rasprodane. Normalno je da me najveći broj građana percipira kroz predsjedničku funkciju, iako imam prepoznatljivu i glazbenu i pravničku karijeru. Za razliku od njih, koje zanimaju uži krug građana, predsjednike države prepoznaju svi. To je slučaj i sa svim bivšim predsjednicima, ne samo u Hrvatskoj. Ne osjećam nikakvo breme bivše funkcije. Ponosan sam i zahvalan što sam imao priliku biti na čelu svoje domovine. Naravno, u toj funkciji steknete i nešto neprijatelja. Ali, vratio sam se nakon mandata svom starom životu, a osim što me na portalima radikalni desničari nastoje uvrijediti, imam i danas odličan kontakt s brojnim građanima. A ta me crna, proustaška desnica ne može uvrijediti.

  • John Lennon je bio jedan od posljednjih karizmatičnih likova popularne kulture i pop glazbe. Takvih ‘mesijanskih’ pojava poput Lennona više nema ni u drugim sferama, uključujući i politiku. Vidite li neku živuću, a već dovoljno povijesnu ličnost, koja bi bila ‘junak našeg doba’ i kojoj biste – pretpostavimo – posvetili operu? Jednostavnije: Ima li danas više Lennona ili Chapmana?

– Ne bih se složio s Vama. U različitim područjima društvenog života postoje jake i karizmatične ličnosti. Neke svoju aureolu globalne slave dobivaju tek nakon smrti. Ima ih u politici, u umjetnosti, u gospodarstvu, u sportu… Zar takav nije, recimo, Messi? Ili Bill Gates? Ili Daniel Barenboim? Ili možda Pogorelić? Nije ovo vrijeme bez velikana. A opere se nikako ne pišu samo o povijesnim ličnostima koji su takve naravi. Pisale su se i o velikim negativcima, poput Kaligule. Kojih je više, genijalaca i pozitivaca ili negativaca? Učili su me da na to pitanje približno dobar odgovor daje Gaussova krivulja.

Opere se često odnose i na potpune anonimce, ili na fiktivne likove. Na kraju je umjetničko djelo koje, u konačnici, cijeni povijest. Sjetite se kako je grozno na premijeri bila izviždana Carmen!? Na kraju, kao konačni, možda ne uvijek najpravedniji sudac, ostaje povijest. Bach je bio nepoznati autor 150 godina nakon smrti. A onda je ponovo otkriven i mnogi ga smatraju najvećim skladateljem ikada.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada