Amerika se približava Tajvanu preko filipinskog arhipelaga

Piše: Suhaib Jasem

Ubrzani razvoj događaja ukazuje na to da Filipini ponovo izbijaju u prvi plan u regionalnim tenzijama između Kine i jugoistočne Azije. Takva situacija je iznova potakla američku pažnju i prisustvo na arhipelagu Filipina, usred eskalacije tenzija između Washingtona i Pekinga.

Godine 1992, američko vojno prisustvo na Filipinima značajno se smanjilo nakon što je istekao rok Sporazuma o vojnim bazama iz 1947. godine i nije bilo moguće postići dogovor o uslovima i zahtjevima kako bi se on obnovio.

Današnja situacija je drugačija, pa je tako 4. aprila privedena kraju vježba “Slaknib”, koja je trajala oko 20 dana, uz učešće oko 3.000 američkih i filipinskih vojnika. Tokom vježbe su korišteni američki raketni bacači M142 HIMARS, te drugo teško i napredno naoružanje, a obuka će biti ponovljena u trećem kvartalu ove godine.

Proširene vojne vježbe

Filipini, također, iščekuju početak zajedničkih vježbi “Balikatan” sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) tokom druge sedmice ovog mjeseca pa sve do njegovog kraja. Druga sezona će se produžiti sve do juna, uz učešće 12.000 američkih i 5.000 filipinskih vojnika, pored učešća 100 australskih vojnika, što je najveći broj osoblja na vojnoj vježbi – pomorskog, zračnog i kopnenog – iz dvije zemlje u posljednje četiri decenije.

Ove vježbe predstavljaju značajno ubrzanje u provedbi “Sporazuma o poboljšanju odbrambene saradnje” (EDCA) između Filipina i SAD-a, koji je u izjavi filipinskog Ministarstva vanjskih poslova prošlog utorka opisan kao potvrda posvećenosti Manile i Washingtona njihovom desetljećima starom savezu. U pitanju je sporazum potpisan 2014. godine kako bi se konsolidirao Sporazum o “snagama u posjeti” potpisan 1998. godine.

Ovi sporazumi omogućuju američkim snagama da koriste baze filipinske vojske za skladištenje opreme i izvođenje zajedničkih vježbi. U ponedjeljak je filipinska predsjednička palata objavila dodatne lokacije raspoređene na filipinskim ostrvima, pored pet drugih lokacija za koje je američka vojska ranije dobila dozvolu za korištenje.

U saopćenju Ministarstva vanjskih poslova se navodi da su lokacije za vojnu saradnju SAD-a i Filipina dio “strategije filipinske vojske i njenog nastojanja da ojača svoje sposobnosti za zaštitu naroda i zemlje u cilju jačanja svojih nacionalnih interesa”.

Preciziranje ovih baza dolazi otprilike dva mjeseca nakon što je predsjednik Ferdinand Marcos pristao povećati broj vojnih lokacija dostupnih za korištenje američkoj vojsci.

Prema zajedničkoj izjavi Ministarstva odbrane i filipinske vojske u srijedu, američko prisustvo će poboljšati sposobnosti Filipina da zaštiti svoje nacionalne interese, te će doprinijeti jačanju kapaciteta kolektivne odbrane u regiji, brzom odgovoru na katastrofe, zaštiti prava i života ribara u vodama zemlje, pa sve do zaštite plovnih ruta u moru na zapadu Filipina, kao i u istočnim vodama arhipelaga.

Približavanje Tajvanu

Sve se ovo dešava u trenutku kada zemlje jugoistočne Azije prate kinesku ekspanziju u Južnom kineskom moru, a brojne od njih osporavaju suverenitet Pekinga nad njegovim otocima i vodama. Filipini se nalaze u geografski isturenijoj poziciji prema sjeveru u odnosu na Savez država Jugoistočne Azije (ASEAN), a iza ne se nalaze Malezija, Indonezija i Vijetnam.

Zanimljivo je da je komandant filipinske vojske, general Romeo Brawner, nakon decenija bavljenja pitanjem unutrašnjih sukoba, sredinom prošlog mjeseca objavio da vojska njegove zemlje radi na tome da svoju pažnju preusmjeri sa suočavanja sa izazovima unutrašnje sigurnosti, kao što su oružani pokreti i komunisti na jugu zemlje, na suočavanje sa regionalnim odbrambenim izazovima zbog rasta tenzija u Južnom kineskom moru. Dodao je da takva situacija zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja kako bi se pažnja preusmjerila sa lokalnih sigurnosnih operacija na “teritorijalnu odbranu”.

Kina je, kroz saopćenje glasnogovornice Ministarstva vanjskih poslova Mao Ning, upozorila prošlog utorka da SAD pojačava vojnu napetost i prijeti regionalnoj sigurnosti i stabilnosti svojim novim sporazumom s Filipinima, s obzirom na blizinu tih baza Južnom kineskom moru ili onome što Filipinci nazivaju Zapadnim Filipinskim morem. Pogotovo ako se uzme u obzir da je baza “Cagayan Santa Ana”, koja se nalazi u najsjevernijem dijelu Filipina, udaljena samo 400 kilometara od obale Tajvana.

Filipinski predsjednik se 12. februara osvrnuo na ovo pitanje u svojim izjavama, te rekao da “s obzirom na naš geografski položaj, ukoliko bi došlo do sukoba u toj regiji u budućnosti, vrlo je teško zamisliti scenarij u kojem se Filipini neće uključiti na ovaj ili onaj način. Prema tome, uvijek podsjećam sve na to da je Kaohsiung na Tajvanu udaljen 40 minuta leta od naše zemlje. Tako da smatramo da smo na prvoj crti, zbog čega je ovo pitanje u fazi rasprave i proučavanja.”

Filipince s Washingtonom povezuje povijesni sporazum, koji je važniji od ostalih gore spomenutih, u slučaju da izbije bilo kakav sukob, a to je Sporazum o međusobnoj odbrani iz 1951. godine. Prema sporazumu, obje strane se obavezuju da brane svog saveznika u slučaju napada na njihove teritorije ili interese u regiji Tihog okeana na koji izlaze dvije zemlje.

Centar za logističku podršku

U tom kontekstu, filipinski novinar Manny Mogato kaže: “Sjedinjene Američke Države ne ulaze u ratove bez prethodne pripreme. One smještaju svoje zalihe, opremu i vojne snage u područje blizu tačke sukoba, prije nego što započnu napad na neprijateljske snage.”

Mogato je istakao da lekcije naučene iz prethodnih ratova tjeraju Ameriku da dođe do više lokacija za raspoređivanje svojih snaga, opreme, rezervnih dijelova i zaliha u slučaju izbijanja sukoba u regiji između Indijskog i Tihog okeana. Procjenjuje da bi, u slučaju da zavlada napetost, Filipinci trebali očekivati raspoređivanje dodatnih američkih snaga, vojne opreme i zaliha u narednim mjesecima.

Prema onome što je objavljeno, sporazum se ne odnosi na trajni boravak velikog broja vojnika, što možda ne bi bilo dozvoljeno ustavom, kako kaže predsjednik Marcos. Riječ je obuci i polutrajnom boravku američkih vojnika koji će se smjenjivati u devet baza na filipinskim ostrvima.

Ovo prisustvo, u smislu broja vojnika, opreme i brodova, bit će manje nego što je to bio slučaj tokom Vijetnamskog rata, u smislu učestalih kretanja brodova Sedme flote SAD-a tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prema bazi Subic Bay, koju su sagradili Španci 1885.

Amerikanci su koristili pomorsku bazu Subic Bay do 1992. godine, s izuzetkom perioda japanske okupacije Filipina (1942-1945). Ista stvar se odnosi i na zračnu bazu Clark na sjeverozapadu zemlje, koja se nalazi na ostrvu Luzon, na oko 60 kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Manile. Izgradile su je Sjedinjene Američke Države 1903. godine i ostala je u upotrebi do 1991. godine, osim u godinama japanske vladavine.

Niko ne želi rat

Uprkos sve intenzivnijem gomilanju vojnih snaga, u zvaničnim saopćenjima se pokušava ukazati na to da niko ne želi rat, barem sa ekonomske i humanitarne tačke gledišta, u zemlji čija se populacija ove godine približava brojci od 115 miliona ljudi. To je potvrdio i predsjednik Marcos u svojim izjavama za medije. “Moramo odgovoriti u skladu s promjenom geopolitičke situacije oko nas, i to je jedan od načina koji možemo slijediti. Mislim da je vrlo jasno da to ni na koji način nije vojni odgovor. Niko ne vjeruje da je to rješenje bilo kojeg od problema ili izazova s kojima se suočavamo, već to treba biti političko, diplomatsko rješenje”, kazao je.

Marcus je dodao: “U našem je interesu da sačuvamo sigurnost pomorskih ruta koje prolaze kroz Južno kinesko more, jer to nije važno samo za nas, već i za sve zemlje svijeta. Dakle, siguran prolaz je nešto što se nadamo da garantiramo. To su mali koraci koje poduzimamo i nisu usmjereni protiv Kine. Moramo biti oprezni, a ne provokativni. Niko ne želi rat, a mi moramo pronaći rješenje za rješavanje neslaganja i oprečnih tvrdnji kroz politički proces, a ne vojnim putem”.