Ko će (još) otići u Njemačku i hoće li neko ostati ovdje?

Evropska lokomotiva je još jednom odlučila zagrabiti iz pouzdanog balkanskog bazena, jer su ovdašnji ljudi ondje stekli reputaciju pouzdanih, marljivih i sposobnih radnika.

Vlada u Berlinu odlučila je dodatno olabaviti kriterije za prijem radnika (EPA)

Hrvatska je s prvim danom ove godine postala članica eurozone i šengenskog režima, koji je uključuje u europski prostor slobodnog protoka ljudi i roba bez viznih zavrzlama na granicama. Vlada Andreja Plenkovića pohvalila se, dakako, tim uspjehom, naglašavajući kako je Hrvatska sada posve integrirana u Europsku uniju, sa svim prednostima i povlasticama (ali i obvezama) koje sva ta euročlanstva nose i omogućavaju. No, ulazak u europski režim kretanja bez viza Hrvatskoj, koja je ipak ekonomski patuljak s dna EU-a, donosi i novi problem.

Šengen se, kao i euro, Hrvatskoj dogodio u uvjetima rekordne inflacije. Cijene i troškovi života prošle godine su buknuli. Prosječna plaća od 1.000 eura niska je u odnosu na standard EU-a. Iako stopa nezaposlenosti trenutno nije visoka – oko šest posto – mladi zaposleni ljudi ne mogu lako dići kredite i riješiti stambeno pitanje. Stanovi za prodaju rekordno su skupi, a one za podstanarstvo sve je teže pronaći.

Zapadne zemlje vape za radnom snagom

Stoga stručnjaci, ekonomisti i demografi, predviđaju još jedan val iseljavanja. Točnije, nastavak onog velikoga, koji već traje otkako je Hrvatska prije 10 godina posala članicom EU-a. Očekuje se da će ulaskom u šengenski prostor, a u kombinaciji s visokim troškovima života i niskim plaćama, Hrvatska postati demografski još ranjivija.

Podjednako, ako ne i više, ranjive su i druge države regije: Bosna i Hercegovina, Srbija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Kosovo… Za razliku od Hrvatske, one nisu članice EU-a i nisu zaštićene nekim financijskim i ekonomskim mehanizmima koje Hrvatskoj ipak osigurava članstvo u Uniji. Ako je u Hrvatskoj pritisak potrebe za iseljavanjem velik, tamo je još i veći.

Usprkos krizama – pandemijskoj, ukrajinskoj i ekonomskoj, koja je uvelike proizašla iz prethodne dvije – zapadne zemlje i dalje trebaju radnike. Njihova tržišta rada vape za radnom snagom, a ekonomije za ljudima, koji će im, među ostalim, omogućiti da sa svojim starim stanovništvom, ostanu ekonomski i demografski održiva. U središtu takve Europe i nadalje stoji Njemačka.

Suočena s izazovima kriza koje su usporile njemačku ekonomsku “lokomotivu” (koja, prema staroj uzrečici, vuče čitavu europsku kompoziciju), vlada u Berlinu odlučila je dodatno olabaviti kriterije za prijem radnika.

Još dugo će trajati odljev mozgova i mišića

Njemačkoj hitno trebaju ljudi raznih struka i profila. Tamo to temeljito pripremaju, pa u nacrtu zakona o doseljavanju, koji pred vladu treba stići u prvom kvartalu ove godine, žele ukloniti neke barijere za dolazak stranih radnika. I to ne bilo kojih. Cilj je, kaže se, omogućiti ljudima iz takozvanih trećih zemalja lakše zapošljavanje u Njemačkoj. Pod ovim “trećim” zemljama u prvom redu podrazumijevaju se zapadnobalkanske.

Njemačka planira udvostručiti godišnju kvotu za useljavanje nekvalificiranih radnika sa Zapadnog Balkana, s 25.000 na 50.000. Dio je to takozvanog zapadnobalkanskog pravila prema kojemu radnici iz zemalja ove regije lakše mogu do posla i radnih viza u Njemačkoj.

Njemačka je u potrazi za radnicima još jednom odlučila zagrabiti iz pouzdanog balkanskog bazena. Ovdašnji su ljudi ondje stekli reputaciju pouzdanih, marljivih i sposobnih radnika. Generacije “naših” već su tamo stasale, neke čak ondje i posve “pustile korijenje”. Potreba je uzajamna i sve dok ovi trusni prostori ekonomski ne ojačaju – a čini se da će tako biti još dugo – odljev mozgova i mišića, radnika svih profila i stručnih sprema, naprosto će biti neminovan. Odvijat će se u valovima. Dio će u međuvremenu odlaziti, kao što je i ranije odlazilo, u Austriju, Švicarsku, Francusku, skandinavske zemlje… ali Njemačka ostaje koliko stvarna, toliko i mitska obećana zemlja. Otud se i za domaćeg ekonomskog emigranta, iseljenika, u našim jezicima udomaćio upravo njemački izraz gastarbeiter, gostujući radnik.

Fatalističke prognoze: do posljednjeg radnika

Njemačka je zemljama Zapadnog Balkana svojevrsna druga, rezervna domovina, kao što su zemlje ovih prostora Njemačkoj uvijek bile i ostale pouzdani rezervoar radne snage. Vjerojatno nema čovjeka na ovim prostorima koji, ako već ne među najbližima, onda barem u drugom ili trećem rodbinskom krugu, nema nekoga tko nije radio ili radi u Njemačkoj. Isto je i sa znancima, prijateljima.

Na žalost po ovdašnje države, a srećom po ljude koji vani, ponajprije u Njemačkoj, traže bolji život i kvalitetnije uvjete rada, još jednom će ovi krajevi ostati opustošeni: bez zidara, vozača i vodoinstalatera; bez liječnika, inženjera i programera. Na koncu – i bez perspektive. Ona se nudi drugdje. A ovaj prostor ostaje nepresušan izvor radne snage. Ako ćemo fatalistički: do posljednjeg radnika.

U Hrvatskoj je prosječna plaća oko 1.000 eura, u Crnoj Gori nešto iznad 700 eura, u Srbiji oko 650 eura, u Bosni i Hercegovini nešto ispod 600 eura, u Sjevernoj Makedoniji malo iznad 500 eura, a na Kosovu 480 eura. Sve biva jasno ako se usporedi s prosječnim bruto plaćama u Njemačkoj, gdje njegovateljica mjesečno zaradi oko 3.000 eura, električar 3.200 eura, vodoinstalater i do 4.500 eura, radnici na građevini, ovisno o profilu, od 1.500 do 5.000 eura, a liječnik 6.300 eura.

‘Dobar potencijal’ treba samo doseliti

S prosječnom plaćom na ovim prostorima – od Hrvatske koja je u EU, do Kosova – naprosto je nemoguće išta planirati na duži rok, dok se na kraći rok može tek preživljavati. Vjerojatno prepoznajući i to, Njemačka pametno promišlja useljeničku politiku i zakon o useljavanju, koji ide u proceduru, čini još fleksibilnijim. Kažu da će biti baziran na tri stupa.

Prvi stup su preduvjeti koje kvalificirani radnici koji dolaze moraju ispuniti da bi se zaposlili u Njemačkoj. Dokaze o stručnosti, odnosno kvalificiranosti, dosad su morali davati na uvid prije dolaska. Sada više ne bi trebalo biti zapreka, nego će radnika najprije primiti, a tek tada na licu mjesta provjeravati njegove kvalifikacije.

Drugi stup tiče se radnika koji nemaju potvrde o kvalifikaciji, ali imaju nešto drugo, čak vrijednije od toga – radno iskustvo. Njemačka bi, prema novom zakonu, i njima trebala olakšati ulazak na svoje tržište rada.

Treći stup reforme tiče se radnika iz već spomenutih “trećih zemalja”, kod kojih se prepoznaje “dobar potencijal”. Njima bi se omogućilo da jednostavno dosele u Njemačku i tamo onda traže posao. Za njih bi se uvela takozvana karta šansi, u koju bi im se upisivali bodovi na temelju ispunjenih kriterija. U međuvremenu bi mogli raditi na pola radnog vremena, a za mogućnost potpunog zaposlenja trebali bi skupiti šest bodova u nekoliko kategorija: stručne kvalifikacije, radno iskustvo, poznavanja njemačkog jezika, životna dob… Ukratko, da bi privukli potrebne radnike, u Njemačkoj su odlučili zaobići niz dosadašnjih formalnosti.

Dva miliona imigranata iz bivše Jugoslavije

U Njemačkoj živi oko 420.000 Hrvata – dvostruko više nego prije ulaska Hrvatske u EU. Prema njemačkom Državnom statističkom uredu u Wiesbadenu, hrvatski državljani na šestom su mjestu liste stranih useljenika. Brojniji od njih su Turci, Poljaci, Sirijci, Rumunji i Talijani. Iz Srbije i iz Crne Gore tamo se nalazi gotovo 330.000, s Kosova oko 240.000 ljudi, iz Bosne i Hercegovine oko 210.000, a iz Sjeverne Makedonije oko 120.000 ljudi. Prema nekim grubim procjenama, od ukupno 20 milijuna imigranata u Njemačkoj, njih oko dva milijuna je s prostora bivše Jugoslavije.

Nije samo pitanje koliko će ih još otići, već koliko će ih ovdje ostati? I kada će države poduzeti ono što mogu da ih zadrže i da se same održe na životu?

Izvor: Al Jazeera

Vaša dnevna doza vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada