Hartmann: Greške prema Miloševiću nisu opametile Zapad u slučaju Putina

Vrlo je teško zaustaviti rat kada je već počeo, zbog toga ga je trebalo demontirati na vrijeme, kaže francuska novinarka i bivša glasnogovornica Haškog tribunala za Al Jazeeru.

Florence Hartmann bivša je glasnogovornica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju [Armin Durgut]

Florence Hartmann, francuska novinarka i bivša glasnogovornica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kaže da je Zapad u Ukrajini ponovio greške koje je napravio i u slučaju rata na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih – nije na vrijeme demontirao procese koji vode u rat, a mogao je.

“Vrlo je teško zaustaviti rat kada je već počeo. U slučaju bivše Jugoslavije nisu htjeli intervenirati, pa je rat trajao dug; u Ukrajini hoće pomoći, ali ne mogu intervenirati, jer postoji nuklearno dugme u rukama [ruskog predsjednika] Vladimira Putina“, rekla je ona u intervjuu za Al Jazeeru.

Njena kritika nije tu zbog same kritike, kaže Hartmann, autorica četiri knjige: o Slobodanu Miloševiću, radu ICTY-ja, “zviždačima” i Srebrenici, već kako bi se konačno integrirale historije koje imaju narodi od istoka do zapada Evrope i kako bi na osnovu grešaka iz prošlosti budućnost učinili sigurnijom.

  • U nedavnom intervjuu ste rekli kako ste i sami mislili da Vladimir Putin gomilanjem vojske uz ukrajinsku granicu čini pritisak na Ukrajinu, ali da neće pokrenuti invaziju. Znači li to da otvorene prijetnje Rusije na Zapadnom Balkanu, prije svega u Bosni i Hercegovini, nakon svega treba uzeti vrlo ozbiljno?

– On [Putin] je jasno označio da mu je u interesu dio bivše Jugoslavije, ili Zapadni Balkan. Da li je taj interes strateški pristup toplom moru, odnosno Jadranu i Mediteranu, ili samo da bi destabilizirao Evropu, ili da bi napravi euroaziju, ne znam. Ali, u svakom slučaju ovaj dio ga zanima kao teritorija, bez obzira što analitičari često kažu da Balkan Rusima nije toliko bitan. Jeste, on [Putin] je označio da je bitan.

Ovdje ima još nekoliko država koje nisu u NATO-u, i još više koje nisu u Evropskoj uniji, što znači da postoji ta slaba tačka na evropskom kontinentu gdje [Putin] može napraviti destabilizaciju, i u tom smislu Balkan je zanimljiv za njega. Još od 2012. godine, kada se vratio u Kremlj, nakon pauze kada je vlast predao [Dmitriju] Medvedevu, jasno je rekao da ga zanimaju Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. I od početka prošle decenije postavlja svoje instrumente u toj regiji.

Nije problem da Rusija bude zainteresirana za ovu regiju ekonomski, kao što su zainteresirane neke druge države, ali njegov, Putinov ulazak u ovaj prostor je s posebno profiliranim ciljem – on podržava određene politike. Tako je u martu 2021. godine Rusija rekla da će smatrati kao neprijateljski čin i da će odgovoriti adekvatno ako se Bosna i Hercegovina bude približavala NATO-u.

Putinov interes ovdje se nije promijenio, bez obzira što mu u Ukrajini ne ide kako je prvenstveno namjeravao. Postoji rizik i potrebno je – kao što je bilo potrebno a nije učinjeno u Ukrajini – da Evropska unija ili šira međunarodna zajednica preduhitri njegove poteze i da smiri situaciju. Potrebno se pripremati i odgovoriti prije nego što dođe do neke teže situacije. Ne vidim ruske tenkove, ne vidim destabilizacija na taj način, ali ne znači da neće biti destabilizacije [druge vrste].

  • Ali, čini li Vam se da su Zapad, dakle i Brisel i NATO, shvatili ozbiljnost situacije u Bosni i Hercegovini? Zadnjih dana NATO jasno govori da će pomoći Bosni, Brisel je rekao da nema govora o teritorijalnom preustroju zemlje…

– U pitanju ste već dali odgovor – u zadnjih nekoliko dana. Znači, vrlo nedavno su shvatili ozbiljnost situaciju, a ona je bila jasna mnogo prije. Infiltracija Rusije ovdje, u loše namjere, traje dugo i duboko i vidljiva je, ako ne od 2014. godine, onda barem od 2016. ili od 2018. godine. [Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda i de facto čelnik bh. entiteta Republika Srpska] Milorad Dodik ovaj put ne prijeti secesijom samo u okviru izborne kampanje ili u okviru političkih poena. Sada ima više samopouzdanja i jasno je da Rusija stoji iza njega. Tu je ranije trebalo kazati – imamo kontra plan, pokušavamo usmjeriti stvari da ne dođe do stepena kada se vrlo teško vratiti nazad. Zapad je očigledno shvatio opasnost nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ili pretpostavljam da je barem dio Zapada shvatio tu opasnost.

  • Dosta ste oštri prama Evropskoj uniji u kontekstu rata u Ukrajini. Ali, budimo realni, Ukrajina se ne bi mogla ovako dugo i snažno braniti da nije pomoći za Zapada? Ili im možda zamjerate zakašnjelu reakciju?

– U tome je problem. Trebalo je demontirati proces koji vodi u rat, jer smo prepoznali te elemente. Kao što je trebalo demantirati i [Slobodana] Milošavića. Pratila sam raspad bivše Jugoslavije, pratila sam Miloševićevu propagandu, živjela sam kao strani novinar u Beogradu tada i pratili smo sve to, te tri ili četiri godine koje su prethodile ratu u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mi smo već tada označili da se priprema  rat i trebalo ga je odmah zaustaviti. Vrlo je teško zaustaviti rat kada je već počeo. U slučaju biše Jugoslavije nisu hteli intervenirati, pa je rat trajao dugo, u Ukrajini hoće pomoći, ali ne mogu intervenirati, jer postoji nuklearno dugme u rukama Putina. Zato sam kritična; ponovo je stravično, ljudi ginu, izgubljeni su životi…

  • Zbog toga i ta Vaša teza da Zapad nije ništa naučio iz rata u bivšoj Jugoslaviji?

– Ništa nije naučio iz bivše Jugoslavije. Imali su od 2014. do 2022. godine da zaustave Putinove namjere prema istočnim bloku evropskog kontinenta, dakle u Ukrajini, a nije samo Ukrajina u pitanju. Putin je finansirao ekstremnu desnicu globalno. Pritisnuo je Bugarsku, koja je članica EU-a i NATO-a, da kroz tu zemlju prođe njegov plinovod. Pokušava da ima prorusku vladu u Bugarskoj, i imao ju je u jednom trenutku. Isto je i u Rumuniji. I – nije bilo odgovora.

Naprimjer, 2012. godine, kada su se Grčka i Makedonija dogovorile oko imena [Sjeverna Makedonija] i kada je uklonjena prepreka za kandidaturu Sjeverne Makedonije u EU, kada je Sjeverna Makedonija trebala početi proces pridruživanja u EU, koji jako dugo traje, onda je, nažalost, EU, odnosno moj predsjednik [Emmanuel Macron] rekao: ‘Nećemo otvarati pregovore sa [Sjevernom] Makedonijom, zato što EU sada nije u stanju podnijetu proširenje.’

To je bila velika greška. To je trebao biti mirovni alat. Zemlje žele ući u EU i to je trebao bio mirovni alat koji će poslati poruku Putinu da se ne može proširiti na ono na šta nema pravo, jer Putinova Rusija kad se proširi državama koje je stavila pod kontrolu nametne vlastiti režim, sprečava slobodnu odluku građanina, ukine demokratiju…

  • U Dubrovniku ste nedavno nosili majicu s natpisom ‘I ja sam se samogranatirala’. Kakva je to poruka?

– Tu majicu mi je neko poklonio 2012. godine, tokom obilježavanja godišnjice početka rata u Bosni i Hercegovini i godišnjice početka opsade Sarajeva. Fantastična mi je zato jer govori o propagandi. Svaka bomba koja padne u naseljeno mjesto i koja ubije civile znači ratni zločin. Ali, sada gledamo kako ruska propaganda negira da je kriva za te zločine, već optužuje da su Ukrajinci sami sebe bombardirali. Ono što je važilo 90-tih u Bosni ponavlja se danas u Ukrajini.

Grgo Jelavic/PIXSELL
  • Dosta ste uspoređivali Miloševića i Putina posljednjih dana. Kao da ste nezadovoljni jer se zaboravlja na Miloševića posljednjih godina?

– U trenutku kada je Evropa proklamirala da više neće biti rata, kada su američki intelektualci koji su radili za američku vladu rekli da je sve sređeno nakon pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata, imali su odmah rat u bivšoj Jugoslaviji. Zapad je i tada slušao alibi Miloševića, koji je govorio da brani Srbe izvan granice. Pustili su ga da kreira vještački etničke teritorije, što nikada nije bilo u bivšoj Jugoslaviji, pustili su ga da ohrabruje da drugi rade isto … i onda su taj rat izbrisali. Zaboravili su na njega.

A taj rat, i greške koje su napravili tada, mogao ih je opametiti prema Putinu. Jer, Putin koristi iste metode kao Milošević: hoće da napravi SAO ili RS u Gruziji, ili u Ukrajini, svjedeno. To je početak uzimanja tuđe teritorije. On ne priznaje granice, ne priznaje suvernost država, ne priznaje slobodu da svaka država slobodno bira svoju budućnost. Sam Putin se često poziva na bivšu Jugoslaviju. Zbog svega, morali su ga preduhitriti.

Rekla bih da je to konstruktivna kritka, upozoravam da moramo naučiti iz svojih grešaka. Zapad je napravo velike greške u Bosni i to je dovelo do Srebrenice. Ne možemo to izbrisati. Historija Evrope je Auschwitz, Katin, Srebrenica… Moramo početi integrirati historije i percepcije koje imaju narodi od istoka do zapada kontinenta.

  • Da se vratimo još na Bosnu i Hercegovinu, koja Zapadu zamjera što tromo reagira. Međutim, kako vidite politiku unutar Bosne i Hercegovine? Postoji li alternativa etnonacionalnim političkim partijama?

– Svakako ima alternativa i ona postoji formulizirana u samom bosanskohercegovačkom društvu. Da li ona ima političku moć i da li je organizirana da pobijedi, to je drugo pitanje. Ali, prirodno, vidi se da ljudi ne žele biti zatvoreni u nacionalnim rezervatima. Možda neki da, ali neki ne. Pa i u Francuskoj je podijeljen pogled na budućnost.

EU, ili globalno međunarodna zajednica, vrlo lako i brzo prebacuje krivnju na lokalno društvo u Bosni i Hercegovini, u smislu kritika: ‘Neće da se pomire…’ Ali, ne postoji razmišljanje na način – koliko mi pomažemo da se to društvo organizira na drugi način, jer ovo kako funkcionira sada sprečava napredak – ekonomski, demokratski i svaki drugi. Kao promatrač iz vana, Dejtonski sporazum gledam kroz jednu sliku zadnje scene u filmu No mans land [Ničija zemlja]. Čovjek koji ostane ležati na mini koju niko ne može da izvadi, niko ne zna da je deaktivira – to je Bosna.

Dejtonski sporazum je zaustavio oružje, ali je kreirao sistem koji bismo mogli nazvati libanizacija Bosne i Hercegovine, zato što isti problem imamo u Libanu. Libanizacija u smislu baš to, da je svaka [etnička] zajednica blokirana, zatvorena u sebe, i onda etničke grupe se dogovaraju kao neke mafije. To izaziva korupciju, izaziva nepotizam. A viziju etničkih grupa nametnuli su upravo propaganda i rat.

Izvor: Al Jazeera