Nostalgija za Sovjetskim Savezom na ukrajinskoj prvoj liniji

Piše: Liz Cookman

Valerij Džubinski otvara staklenu vitrinu u svom stanu i izvlači kolekciju sovjetskih rubalja, koju čuva duže od 30 godina, i nabraja šta su nekada mogli kupiti.

Obrok za dvoje u restoranu, s novcem preostalim za doručak, 15 rubalja. Litar votke 5 rubalja. Voda i struja za dvosoban stan, 10 rubalja.

Ne zna vrijednost ovih novčanica u današnjoj valuti, ali kaže da se muči da priušti te stvari sada u Ukrajini.

„Svi su ovdje rekli da je to loša sreća kada se raspao SSSR“, govori Džubinski (63), veteran sovjetske vojske i afganistanskog rata.

„Sada su osnovne stvari skupe, koštaju više nego što ljudi imaju, a moramo se zadužiti samo da bismo mogli preživjeti.“

Poznate kao Hruščovke, po bivšem sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu, stambene zgrade na liniji fronta u gradu Krasnohorivka, dom su za druge poput Džubinskog, koji su također nostalgični za sovjetskim vremenima.

Nasiilje je iscrpljujuća činjenica života

Ovaj grad je udaljen svega 20 kilometara zapadno od Donjecka, de facto glavnog grada teritorije koju kontrolišu separatisti koje podržava Rusija – samoproglašene Narodne Republike Donjeck – sa periferijom na 700 m od linije kontakta.

Nasilje je iscrpljujuća činjenica života na pragu osmogodišnjeg sukoba niskog nivoa, koji se nastavlja uprkos prekidu vatre dogovorenom 2015.

Krasnohorivka je pod redovnom vatrom promoskovskih boraca, a čak je i bila pala pod njihovu kontrolu na četiri mjeseca u 2014.

U maju prošle godine, granatirana je bolnica sa 45 pacijenata oboljelih od COVID-19.

Ali neprijateljska vatra je samo jedan izazov. Zbog višegodišnjeg rata, mnogi su ovdje ostali bez posla. Od 2015, kada su cijevi oštećene u teškim borbama, nema dotoka plina.

Blizu 10 000 ljudi živi bez centralnog grijanja dok se temperature u ovo doba godine redovno spuštaju na ispod -10 stepeni Celzijusa. Mnogi mještani kažu da se plaše zime.

Cijevi ispuštaji crni, oštri dim na ulicu iz „Hruščovki“, budući da stanari pale drva, smeće i stare cipele da bi se zagrijali.

„Ovaj grad je bio svjetski poznat u sovjetska vremena, naše su tvornice zapošljavale hiljade i prevozile cigle u Evropu, SAD i Indiju“, kazao je Džubinski, dodajući da je ovo bio „mali Kijev“. „Sada nemamo uvijek ni odgovarajuća drva za loženje.“

Ukrajina sve više bira prozapadnjački put

Prema popisu iz 2001 – jedinom takvom od pada Sovjetskog saveza – 57 posto stanovnika u regiji Donjeck izjašnjavali su se kao Ukrajinci, a 38 posto kao Rusi.

Sedamdesetpet posto lokalaca je smatralo da im je izvorni jezik ruski.

Ukrajina sve više bira prozapadnjački put, ali Rusija nudi utjehu zajedničke historije. U Moskvi, neki zvaničnici optužuju Kijev da ugnjetava govornike ruskog.

To je borba za identitet koja muči Ukrajinu od prglašenja nezavisnosti od Sovjetskog saveza 1991. Stanovnike istočne Ukrajine često optužuju da su proruski nastrojeni, a oni su ipak izloženi i mogućem napadu Moskve, što je sve veća mogućnost kako tenzije rastu.

Rusija skuplja desetke hiljada vojnika i vojne opreme duž granica ove države i na pripojenom Krimu, raspirujući strahove od moguće invazije. Moskva poriče da planira napad, ali je sve više frustrira odbijanje Washingrona i NATO-a da udovolji njenim sigurnosnim zahtjevima – od kojih je glavni taj da nikada ne dozvoli Ukrajini članstvo u NATO-u.

Džubinski i drugi stanovnici s kojima je Al Jazeera razgovarala, a koji su svi govorili ruski, kazali su da niti podržavaju postupke Moskve, niti žele da ih Rusija kontroliše.

U isto vrijeme se osjećaju napuštenima od strane ukrajinske vlade.

„Želimo živjeti u Ukrajini, a ne u Rusiji, ali želimo Ukrajinu koju smo imali u Sovjetskom savezu“, kazao je Džubinski.

Većina fabrika zatvorena

Drugi stanovnici kažu da bi se, da žele živjeti pod ruskom vladavinom, preselili u Rusiju.

„Nije me briga, čak i da je majmun na vrhu vlade, ako bi život ljudi bio bolji“, kaže Alla Radchenko (51), bivša medicinska sestra.

„Dojadio nam je život u paklu tokom proteklih osam godina.“

Za vrijeme Sovjetskog saveza, gradovi sa uspješnim fabrikama su bili ugledni.

Do početka neprijateljstava 2014, više od 16 000 ljudi živjelo je u Krasnohorivki, a 50 posto zaposlenih radilo je u industriji.

Većina fabrika je sada napuštena ili ih je zauzela vojska.

Grad je pod kontrolom vojne administracije, prije nego civilne.

Stanovnici imaju malo demokratskih prava, a budući da se napadi dešavaju redovno, ne može se mnogo raditi na obnovi.

Uprkos nostalgiji, Ukrajina je nesrazmjerno patila pod bivšim sovjetskim vođom Josifom Staljinom.

Njegov rat oko vlasništva nad zemljom pogodio je uglavnom seljake koji su govorili ukrajinski, a prisilni kolektivni uzgoj doveo je do gladi koja je usmrtila do 10 miliona ljudi početkom 1930-ih.

Sovjetska vremena puna prosperiteta

Ali Džubinski insisitira da su sovjetska vremena bila puna prosperiteta, kada se država brinula da su zadovoljene osnovne potrebe.

Odveo me je u obilazak njegove Hruščovke, koja ima kasarnu u podrumu. Pokazuje na betonske zajedničke hodnike, natrpane stvarima, i kaže da su bili prekriveni tepisima, čak i grijani, u sovjetsko vrijeme.

Služio je kao dio zračnih snaga u Kabulu od 1979. do 1981, prije povrede kičme u eksploziji.

Iako Džubinski tvrdi da je on prvo Ukrajinac, TV u njegovom dnevnom boravku emituje dijalošku emisiju na državnom ruskom Prvom kanalu.

Na frižideru, ispod fotografije njegove unuke, nalazi se magnet s liceom ruskog predsjednika Vladimira Putina.

„Krim je naš!“, piše na ruskom.