Između rana iz prošlosti i ustavne garancije: Pitanje marame u Turskoj rano ulazi u izbornu utrku
S obzirom na to da religiozni ljudi u Turskoj godinama suočavaju s problemom zabrane nošenja marama, postoje sumnje u izglede glavne opozicione stranke da osvoji glasove konzervativne struje.

Piše: Ibrahim Al-Olabi
Ankara – Prije desetak godina niko u Turskoj nije mogao ni zamisliti da će opoziciona turska Republikanska narodna stranka (CHP) podnijeti parlamentu prijedlog da se ženama osigura sloboda nošenja marame u državnim institucijama. Stranka je desetljećima borbu protiv javnog iskazivanja vjere smatrala svojim ciljem boj jedan.
Međutim, posljednjih godina svjedočimo znakovima ove transformacije, prema posmatračima, pogotovo jer zemlju dijeli nekoliko mjeseci od općih izbora, za koje mnogi smatraju da su ključni u turskoj historiji.
Osim brojnih poteza koji sugeriraju pomirenje s konzervativnom strujom tokom proteklih mjeseci, šef CHP-a Kemal Kilicdaroglu pojavio se ove godine u nizu videosnimaka u kojima poziva na društveno pomirenje i “zatvaranje rana iz prošlosti”. Priznao je da je njegova stranka počinila greške prema jednom dijelu stanovništva i zatražio njihov oprost.
Međutim, njegov posljednji video, koji je objavio na svom Twitter profilu 3. oktobra, sadržavao je i inicijativu. Tom prilikom je otkrio da će njegova stranka, u pokušaju da “zatvori rane iz prošlosti”, predstaviti u Parlamentu prijedlog zakona koji garantira slobodu nošenja marame, što se zapravo i dogodilo već narednog dana.
Problem s maramom pojavio se prvi put u turskoj historiji u doba utemeljitelja Republike Mustafe Kemala Ataturka, kada je uveden niz zabrana. Međutim, zabrana nošenja marame nije postala važećim zakonom sve do perioda nakon državnog udara koji je izveo general Kenan Evrena 1980. godine. Tada je ženama s maramom zabranjen rad u državnim institucijama i ulazak na univerzitete i u obrazovne ustanove.
Vlada Turguta Ozala pokušala je 1989. i 1990. godine izmjenama propisa i zakona proširiti krug sloboda u zemlji, uključujući i slobodu nošenja marame u državnim institucijama i na univerzitetima, ali je Ustavni sud poništio te izmjene na zahtjev ljevičarskih opozicionih stranaka.
Nakon događaja 28. februara 1997. godine, koji su prisilili tadašnjeg premijera Necmettina Erbakana na ostavku, te oštrih mjera koje su uslijedile, a odnosile su se na pooštravanje zabrane nošenja marame i ograničenja koja su uvedena posebno za studentice, ova zabrana se počela primjenjivati dotad nezapamćenom žestinom, sve dok poznata zastupnica Marve Kavakci nije istjerana iz Parlamenta 1999. godine zbog svoje marame.
Izborno obećanje se ostvaruje
Kontroverza oko pitanja nošenja marame vratila se na političku scenu Turske dolaskom Stranke pravde i razvoja (AKP) na vlast 2002. godine, pogotovo jer je rješavanje ovog problema bilo na listi stranačkih izbornih obećanja. Međutim AKP nije bila u stanju da na početku svog mandata poduzme bilo kakve korake, čak ni kada je Emini Erdogan, supruzi stranačkog lidera Recepa Tayyipa Erdogana, bio zabranjen ulazak u vojnu bolnicu zbog marame.
Stranka AKP počinje sa svojim prvim pokušajima 2008.godine, kada je uspjela, u dogovoru sa Strankom nacionalističkog pokreta (MHP), donijeti dvije izmjene Zakona o državnoj službi kojima se regulira rad službenika kako bi se osigurala sloboda nošenja marame u državnim službama općenito. Međutim, Ustavni sud je ponovno poništio amandmane na zahtjev opozicije.
U 2010. godini, čelnik Vijeća za visoko obrazovanje Yusuf Ziya Ozcan izdao je cirkular kojim se univerzitetskim profesorima zabranjuje izbacivanje žena s maramom iz univerzitetskih sala. Na iznenađenje, u reakcijama opozicionih stranaka na cirkular nije zabilježen neobičan prigovor.
U 2013. vladajuća AKP je odobrila paket amandmana i zakona koji su usmjereni na proširivanje opsega demokratije, uključujući slobodu nošenja marame, prava manjina i izmjene izbornih i kaznenih zakona.
Između zakonskog i ustavnog
Opozicione stranke povezane s konzervativnim strujama pozdravile su novu inicijativu, koju je iznio nasljednik Ataturkove ideologije, dok je predsjednik Republike Recep Tayyip Erdogan pozvao čelnika turske opozicije da radi na tome da se pitanje nošenja marame uvede u Ustav države, umjesto da se zaustavi samo na prijedlogu za donošenje zakona. Istaknuo je kako je stranka AKP “sklonila pitanje zabrane nošenja marame sa dnevnog reda u Turskoj”.
Iako trenutak u kojem dolazi inicijativa CHP-a nameće pitanje izbornih računica takvog poteza, tim više što mnoge stranke smatraju da je pitanje marame zatvoreno, stranka, s druge strane, smatra da aktualiziranje tog pitanja dolazi kako bi se ”oduzeo adut iz Erdoganove ruke.”
Rustu Hacioglu, savjetnik Ekrema Imamoglua, CHP-ovog gradonačelnika Istanbula, kaže kako je postojala percepcija da je ovaj problem okončan u Turskoj prije devet godina, kada je AKP usvojila paket reformi.
Hacioglu je dodao za Al Jazeeru: “Međutim, Erdogan, preko svojih produženih ruku, promovira konzervativnoj javnosti da će se ‘zabrana vratiti ako mi odemo’.”
“Kada je stranka (CHP) to shvatila, rekla je: ‘Hajdemo donijeti zakon’, a Erdogan je rekao: ‘Hajdemo napraviti ustav’. Dakle, ako se marama legalizira, Erdogan će izgubiti svoje adute”, kazao je.
Međutim, Erdogan smatra da je CHP potaknuo ovu inicijativu “samo kako bi pridobio neke glasove religioznih građana”. Zbog toga je turski predsjednik podigao prag u zahtjevima Kilicdaroglua, prema Fahmiju Sogokogluu, zamjeniku dekana Teološkog fakulteta na Univerzitetu Gaziantep u Turskoj.
Sogokoglu kaže za Al Jazeeru da Kilicdaroglu “ne može odgovoriti na Erdoganov prijedlog u vezi s promjenom Ustava zbog straha od podjele u redovima svoje stranke, jer je mentalitet zabrane nošenja marame još uvijek prisutan u glavama nekih njenih članova. Ako Kilicdaroglu ne podrži promjenu Ustava, otkrit će se da njegova ideja nije bila u korist žena koje nose maramu.”
Vjeruje da postoji i drugi mogući razlog Erdoganove inicijative da se to pitanje podigne na ustavni nivo. Turski akademik ističe da bi se Erdogan mogao pozabaviti time kao prilikom da se problem marame riješi iz korijena, ako CHP podrži promjenu Ustava, jer će tada u parlamentu postojati gotovo jednoglasan stav za promjenu, i kasnije će se teško moći vratiti na zabranu.
Turski kolumnista Celal Demir slaže se sa Sogokogluom da je izmjena Ustava ono što jamči slobodu nošenja marame. U intervjuu za Al Jazeeru kaže da je “razlika između ustava i zakona u tome što je ustav najvišeg stupnja i što prethodna zabrana nije proizlazila iz ustava nego iz zakona”. Demir smatra da Erdogan pokušava riješiti problem ”iz korijena” kako se problem ne bi nastavljao s promjenom vlada, jer bi nošenje marame bilo dozvoljeno prema Ustavu”.
Koliko se opoziciona CHP promijenila?
Turski novinar priznaje da se stranka CHP promijenila posljednjih godina, te da je promijenila mišljenje o pitanju marame kako bi dobila glasove konzervativaca. Dodaje: “Na temelju političkih aspiracija, CHP je napravio promjenu u pogledu dopuštanja nošenja marame u vladinim institucijama.”
Sa svoje strane, novinar i istraživač turskih pitanja Musab Abu Shaaban smatra da u prijedlogu koji je podnio CHP postoji nagovještaj promjene u pristupu stranke. Smatra da “veliki uspon konzervativnog pokreta čini prirodnim da stranka izvrši reevaluaciju stavova i nadiđe radikalizam u svom stavu protiv prisutnosti religije u javnom prostoru”.
Iako je prijedlog “više simboličan nego realan, budući da je pitanje marame riješeno”, prema Abu Shaabanu, koji je razgovarao s Al Jazeerom, takav prijedlog skreće pažnju na “neuspjeh politike da se vjera isključi iz javne sfere u Turskoj, budući da je to jedna od komponenti turskog identiteta i ličnosti.”
“Da. CHP se od sada neće sukobljavati s vrijednostima društva. Stranka je shvatila da, ako se suprotstavi tim vrijednostima, nikada neće doći na vlast”, kaže Rustu Hacioglu, savjetnik Ekrema Imamoglua. Za Al Jazeeru dodaje: “Stranka je prigrlila konzervativce i potom pobijedila na lokalnim izborima u velikim gradovima kao što su Istanbul, Ankara i Izmir.”
Mogu li religiozni ljudi glasati za CHP?
S obzirom na to da religiozni ljudi u Turskoj godinama suočavaju s problemom zabrane nošenja marama, postoje sumnje u izglede glavne opozicione stranke da osvoji glasove konzervativne struje.
Sogokoglu kaže da je ponašanje CHP-a “izazvalo strah među vjernicima, što bi moglo dovesti do toga da zabrinutost od povratka u te dane prevlada nad svim stvarima koje utječu na izbor birača, čak i nad pitanjem ekonomskih neprilika”.
Sogokoglu je dodao da “nove generacije koje nisu proživljavale te dane nemaju iste osjećaje i ne nose taj strah. Mislim da Kilicdaroglu prije svega misli na njih.”
Upozorava da, dok religiozni birači krive Alija Babacana, Ahmeta Davutoglua i Tamela Karamollaoglua, političare koji pripadaju konzervativnom pokretu, zbog podrške stranci CHP, koja se borila protiv vjerskih obilježja, Kilicdaroglu im svojom inicijativom daje prostora da uvjere svoje birače među religioznim stanovništvom kako CHP više nije što je nekad bila.”