Italija otvara granice: Udvostručen broj radnih viza

Italija će u 2022. godini izdati 69.700 radnih dozvola strancima iz država van Evropske unije, što je dvostruko više nego u prethodnih šest godina. Dekret državne Vlade kojim je kvota dozvola bitno povećana odgovor je na sve veće zahtjeve tržišta rada na kojem manjka radne snage, kao i u većini zapadnoevropskih zemalja.

Od gotovo 70.000 radnih dozvola, 42.000 su namijenjene sezonskim radnicima u agrarnom i turističkom sektoru, a 27.700 uposlenicima na neodređeno vrijeme u građevinarstvu, transportu roba (logistika) i turizmu, odnosno hotelijerstvu. Sve dozvole odnose se na državljane 31 zemlje, među kojima su i države regije: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija.

“Sedamdeset hiljada ljudi može biti legalno zaposleno u italijanskoj industriji. To je naš odgovor na zahtjeve tržišta rada, koji su čak i veći, posebno u sektoru građevinarstva“, kazao je premijer Mario Draghi objavljujući takozvani dekret o protoku (stranih radnika), na italijanskom „decreto flussi“. On je najavio mogućnost da u 2022. kvota bude dodatno povećana.

Dekret kojim se određuje maksimalan broj stranih radnika za svaku godinu osnovni je instrument italijanske Vlade kojim regulira politiku ekonomskih migracija. Donosi se od 1998. godine i od tada je na ovaj način odobreno oko dva miliona dozvola – gotovo 800.000 dobili su uposlenici na neodređeno, a ukupno 1,2 miliona sezonski radnici (mnogi od njih više puta).

Legalizacija ostanka ilegalnih imigranata

Dakako, to nije konačna brojka ekonomskih imigranata. U istom periodu Italija je raznim amnestijama i zakonskim uredbama legalizirala ostanak gotovo dva miliona ljudi koji su prethodno, najčešće ilegalno, ušli u zemlju i zatim našli posao; najpoznatija je uredba iz 2003. godine, jedna od najvećih u Evropi, kada je jednim aktom legaliziran status oko 650.000 stranih radnika.

Tome treba dodati i strance koji su ušli u Italiju na druge načine – državljane EU, ilegalne imigrante, oni koji su došli po osnovu spajanja obitelji ili turističkih viza, a čiji je broj gotovo nemoguće utvrditi.

Historijski pregled broja radnih dozvola za strance pomaže da se bolje razumiju i neke društvene i ekonomske prilike u Italiji, piše ekonomski online-magazin La Voce. Nakon što je 2006. omogućen dolazak 250.000 stranih radnika, kvota je u vrijeme i neposredno nakon Velike recesije, 2009. godine pala na 80.000.

Od 2011. nikada nije prelazila broj od 60.000. Štaviše, sredinom prošlog desetljeća, usljed sveopće antimigrantske klime i istovremenog uspona desničarskih suverenista, smanjena je na 30.850, koliko je iznosila u prethodnih šest godina.

Pandemija je sve promijenila

Pandemija je, međutim, sve promijenila, ističe Corriere della Sera.

„Italija se nakon pandemije mora dizati iz pepela, a za to joj je, uzimajući u obzir našu demografiju jer smo zemlja penzionera, potrebna radna snaga – ruke i mišići migranata“, komentira najtiražniji ovdašnji list.

Iako kvota od gotovo 70.000 dozvola jasno označava promjenu trenda u italijanskoj politici, privrednici poručuju da ni izbliza ne zadovoljava njihove potrebe. WeBuild, nacionalni lider u građevinarstvu, procjenjuje da samo ovom sektoru nedostaje 100 hiljada radnika.

„Dobro znamo da Italiji manjka radne snage. Ovaj dekret je trebao odobriti dolazak barem 100.000 stranih radnika“, smatra Paolo Agnelli, predsjednik Udruženja industrijalaca Confimi, koje okuplja 45.000 malih i srednjih preduzeća.

Najveća agrarna zadruga Coldiretti pozdravlja odluku Vlade, ističući da u ovom sektoru već radi 368.000 stranih radnika iz 155 različitih država te da jedan od četiri italijanska produkta proizvedu, odnosno uberu ruke imigranata.

Deficitarna zanimanja u Austriji

Manjak radne snage nije novost, kako u Italiji, tako i u većini zemalja Zapadne Evrope. Austrija je nedavno objavila listu sa 66 deficitarnih zanimanja za 2022. godinu. Prema saopćenju Ambasade te zemlje u Sarajevu, posao u Austriji mogu tražiti diplomirane medicinske sestre ili tehničari, kuhari, moleri, automehaničari, staklari, zidari, bravari, krovopokrivači, elektrotehničari ili inženjeri energetike, inženjeri informacionih tehnologija, tesari, limari, ljekari, zavarivači, strugari i tokari, građevinski stolari, instalateri i monteri cijevi, diplomirani inženjeri mašinstva, optičari, staklari, poreski savjetnici, mesari i drugi.

U Italiji, pak, sve izraženiji nedostatak radnika se veže, uz ostalo, i za demografske (ne)prilike. Populacija pete evropske zemlje po broju stanovnika je u minulih sedam godina smanjena za 1,09 miliona – na oko 59,8 miliona.

Eurostat projicira da će do 2040. Italija izgubiti šest miliona ljudi u radnoj dobi. Problem je toliko akutan da se u saniranje posljedica uključuju brojne zajednice na različitim nivoima. U Vićenci, primjera radi, lokalna poslovna udruga pokrenula je projekat novčane podrške porodicama koje se odluče na drugo ili treće dijete.

Politički kompromis ljevice i desnice

Ovdašnji mediji izvještavaju da je konačan broj radnih dozvola za 2022. rezultat političkog kompromisa stranaka lijevog i desnog centra koje čine koalicionu vladu. Isprva se najavljivalo da će kvota stranih radnika biti još i veća, spominjana je 81.000, ali je, navodno na insistiranje desnice, smanjena.

Ipak, otpor suverenista kojeg obrazlažu strahom od „krađe poslova” popušta pod pritiskom ekonomije. Dario Loison, slastičarski poduzetnik iz Vićence, čija je kompanija narasla za 30 posto u prethodne dvije godine izvozeći u 40 zemalja, kaže da se muči da pronađe mlade Italijane koje bi zaposlio u svojoj firmi.

„Zbog pretjerane upotrebe digitalnih uređaja više ne znaju pisati i ne mogu se sjetiti što su radili prije tri dana. Nama su potrebni strani radnici, razumljivo kvalificirani ljudi koji su se sposobni integrirati“, ističe za Corriere.

Milanski list ne propušta istaći da je Loison prije nekoliko godina bio na izbornoj listi Lige Mattea Salvinija, najveće desničarske stranke koja se tradicionalno protivi dolasku imigranata. Salvini je 2018. inicirao donošenje takozvanog Zakona o sigurnosti, kojim se rješava niz imigrantskih pitanja na način da im drastično otežava ulazak i ostanak u zemlji.

Da nije imigranata mnoga bi preduzeća propala

Njegov stranački kolega Roberto Marcato, osnivač Lige u regiji Veneto, međutim, svjestan je da su strani radnici solucija problema privrede.

„Poduzetnicima nedostaju nekvalificirani radnici, koje je teško pronaći u Venetu. Mogli bismo razmišljati i o radnim dozvolama na određeno vrijeme. Uglavnom, potreban nam je racionalan pristup. Dolasci imigranata moraju biti strogo proporcionalni potražnji za radnom snagom“, primjećuje Marcato.

Međutim, ključno je pitanje treba li Italija, s 2,3 miliona nezaposlenih i 2,6 miliona osoba koji primaju državnu pomoć doista uvoziti radnu snagu. Viceguverner Centralne banke Luigi Cannari davno je objasnio da imigranti ne samo da ne kradu poslove domicilnom stanovništvu, već u nekim situacijama, osobito za žene, pogoduju većem zapošljavanju. Ekonomist Tito Boeri preveo je to na sljedeći način:

„Dodatna njegovateljica (najčešće osoba stranog porijekla – op.a.) u jednoj porodici, omogućuje da jedna Italijanka pronađe posao. Da nije imigranata, mnoga preduzeća bi propala, oduzimajući poslove Italijanima“.