Danijel Vojak: Zašto tragedija Roma pada u zaborav?

Brojke o tome koliko je ubijeno Roma tokom Drugog svjetskog rata su različite, i kreću se od 500.000 ubijenih Roma i Sinta, do čak 1,5 miliona ubijenih.

Danijel Vojak, viši znanstveni saradnik na zagrebačkom Institutu Ivo Pilar (Ustupljeno Al Jazeeri)

Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu obilježen je početkom ovog mjeseca, 2. augusta.

Brojke o tome koliko su nacisti i njihovi saveznici ubili Roma tokom Drugog svjetskog rata su različite, i kreću se od 500.000 ubijenih Roma i Sinta, do čak 1,5 miliona ubijenih. Ubijani su Romi muškarci, ali i njihove žene i djeca.

Ipak, skoro osam decenija kasnije, u zemljama nastale raspadom Jugoslavije romske žrtve ne uživaju status kakav bi trebale imati. Čak se i ne komemoriraju na način kako to žrtva zaslužuje.

Danijel Vojak, viši znanstveni saradnik na zagrebačkom Institutu Ivo Pilar kaže da „stvari na ovom području idu na bolje“, no svakako je potrebno da procesi budu dinamičniji.

  • Je li gruba kvalifikacija ako se kaže da se romske žrtve spominju samo od godišnjice do godišnjice?

– Nažalost, moram reći kako ste u pravu. Političke elite u Republici Hrvatskoj, kao i u većini europskih zemalja, ne ulažu dovoljno napora u sustavnom komemoriranju romskih žrtava Drugog svjetskog rata. Fokus je stavljen na komemoriranje u selu Uštici 2. kolovoza u spomen na ubijanje oko 4300 Roma i Sinta u logoru Auschwitz na isti datum 1944. godine. U Hrvatskoj taj se dan komemorira od 2012. na inicijativu Veljka Kajtazija, zastupnika u Hrvatskom saboru, te romskih nevladinih organizacija, poput Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara”. Tog dana predstavnici hrvatske izvršne vlasti sudjeluju na komemoraciji. Ovdje naglašavam predstavnici vlasti, jer na tu komemoraciju do danas nisu došli premijeri ili predsjednici države ili predsjednici Hrvatskog sabora. Njihov izravan dolazak i sudjelovanje na komemoraciji smatram idućim značajnim korakom u osnaživanju javnog diskursa kulture sjećanja na romske žrtve genocida u Hrvatskoj. Istodobno, razina kulture sjećanje na romske žrtve je puno manja u drugim zemljama bivše Jugoslavije, gdje se u nekima od njih tek počinju unazad nekoliko godina komemorirati romske žrtve. Srbija to radi 16. prosinca u sjećanje na odredbu Heinricha Himmlera iz 16. prosinca 1942. kojom je određena deportacija svih Roma i Sinta u logore, tj. kada je na određeni način donijeto „konačno rješenje“ za Rome. Štoviše i nedavne rezolucije Europskog parlamenta i drugi dokumenti Vijeća Europe obvezuju, ponajprije države članice, na sustavno priznanje genocida nad Romima te na njegovo komemoriranje. Stvari na ovom području idu na bolje, no volio bih da to bude puno dinamičnije.

  • Jesu li utvrđeni tačni podaci koliko je Roma ubijeno tokom Drugog svjetskog rata?

– Nisu utvrđeni točni podaci, niti je to moguće. Iz više razloga. Prvi razlog odnosi se na pitanje točnog utvrđivanja etničke identifikacije žrtve, tj. mnogi Romi su u jednoj od njihovih strategija preživljavanja nastojali sakriti vlastiti identitet i izjašnjavati se kao pripadnici drugih etničkih zajednica. To se naziva etničkom mimikrijom, koja je i danas prisutna u mnogim europskim zemljama. Zbog toga ne znamo koliki je bio točan broj Roma uoči Drugog svjetskog rata, niti za vrijeme rata, a niti poslije rata. Štoviše, niti danas u nekim zemljama ne možemo utvrditi točan broj Roma, jer se oni iz određenih razloga boje izjašnjavati kao pripadnici vlastite etničke zajednice. Upravo predstojeći popis stanovništva u Republici Hrvatskoj nadam se da će pokazati što realniji broj Roma što će biti jedan od pokazatelja njihove društvene integriranosti.  Drugi razlog odnosi se na pitanje nedovoljne sačuvane dokumentacije o ubijanju Roma. To je poseban problem kod znanstvenika koji danas proučavaju stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jer su ustaške vlasti pri kraju rata spaljivale relevantnu dokumentaciju. Postoje i drugi razlozi, no dovoljno se zasada fokusirati na ova dva navedena. Zato znanstvenici nastoje utvrditi što točniji broj ubijenih Roma, a to čine ponajprije na temelju procjena. Nažalost, dio znanstvenika u Hrvatskoj, koje bih nazvao negacionistima, nastoje umanjiti broj ubijenih Roma, ističući kako ustaška vlast nije sustavno ubijala Rome. Većina znanstvenika u Hrvatskoj, posebice od 1980ih, prihvaća tezu o ustaškoj rasnoj politici genocidnog istrebljenja Roma u NDH. Vezano za broj ubijenih Roma u Europi većina znanstvenika navodi broj od 500 000 ubijenih Roma i Sinta, dok manji dio njih navode brojku i od 1,5 milijuna ubijenih. Istodobno, do danas većina znanstvenika navodi broj između 15 000 i 30 000 ubijenih Roma u NDH, a neki znanstvenici navode brojku i dio 100 000 ubijenih. U popisu žrtava jasenovačkog logora, na kojem rade kolege u Spomen području Jasenovac navode broj od 16 173 ubijenih Roma. Osobno smatram kako nije moguće točno utvrditi broj ubijenih Roma te kako se taj broj može samo procijeniti u određene realne okvire, koji su temeljeni na znanstvenim istraživanjima. Ono što ja nazivam „nemoralnom igrom brojeva“ kod određeno dijela javnosti samo dodatno ponižava kulturu sjećanja na romske žrtve, a to je nemoralno i nedopustivo.

  • Postoje li presude isključivo zbog zločina nad Romima, ili su se zločini nad Romima procesuirali uvijek u okviru procesa za zločine nad drugim narodima

– Ovo pitanje je potrebno dodatno istražiti. Na temelju mojih istraživanja o stradanju Roma u NDH, dosada nisam pronašao ili otkrio da je netko drugi pisao o pravosudnom procesuiranju određenog pojedinca samo za zločin nad Romima. Morate znati kako su jugoslavenske vlasti već za vrijeme Drugog svjetskog rata putem posebne Komisije (Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) istraživale i zločine nad Romima. Nakon rata su iste vlasti u sastavljanju optužnice protiv Andrije Artukoviće i Ante Pavelića koristili iskaze i romskih svjedoka. Dio romskih iskaza koristio se i na suđenju Andriji Artukoviću 1986. u Zagrebu, a dio tih iskaza objavio je u svojoj knjizi Milan Bulajić. Zanimljivo je ovdje pridodati i podatak kako vlasti Zapadne Njemačke nisu sve do 1960ih godina priznavale da su nacističke vlasti provodile genocidnu politiku prema Romima, navodeći kako su one prema njima postupale unutar postojećeg policijskog sustava. Tek tada su donesene prve sudske presude o nacističkom genocidu nad Romima, a 1982. je njemački kancelar Helmut Schmidt službeno priznao nacistički genocid nad Romima i Sintima. Znači njemačkim vlastima je trebalo 37 godina da priznaju genocid nad Romima što dovoljno govori o razmjerima marginalizacije romske žrtve.

  • Čini se da su Romi adekvatan primjer da pravda neće doći sama, i da se za nju potrebno boriti? Velika tragedija jednog naroda pada u zaborav jer Romi nemaju jake institucionalne podrške?

– Slažem se s Vašom tezom. Romski narod nije kroz povijest osnovao vlastitu državu i on danas čini najveću europsku manjinsku skupinu. Ono što se Romima dogodilo nakon rata možda je jednako tragično, ili kako Vi kažete katastrofalno, sa onim što im se dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Takva marginalizacija kulture sjećanja na romske žrtve bila je vidljiva i u socijalističkoj Jugoslaviji, kada su one bile ideološki ubačene u diskurs „žrtava fašističkog terora“, čime ih se nije zasebno komemoriralo. Svakako ovdje se nameće usporedba odnosa europskih državnih vlasti prema Židova s odnosom prema Romima uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako su vlasti u Izraelu uspostavile impresivni sustav istraživanja i komemoriranja židovskih žrtava, koje je posebno fokusirano u instituciji Yad Vashema. To je model, ili smjer kojim trebaju ići romski političari i intelektualci u brojim europskim zemljama. Jedan dio takve uloge, ili bolje rečeno zadaće u proučavanje romske kulture i povijesti, ima European Roma Institute for Arts and Culture koji je 2017. osnovan u Berlinu. On je, između ostalih projekata, prošle godine završio međunarodni znanstveni projekt koji je okupio povjesničare iz više europskih zemalja koji su istraživale primjere sudjelovanje Roma u pokretima otpora u Drugom svjetskom ratu. Osobno sam sudjelovao u ovom projektu, istražujući ovo pitanje za područje zemalja bivše Jugoslavije te sam nastojao prikazati kako su se Romi aktivno odupirali nacističkoj rasnoj  i genocidnoj politici i njenih saveznika. Druge kolege su objavile brojne primjere romskog otpora nacističkoj politici.

  • Kako se sistem u bivšoj Jugoslaviji odnosio prema sjećanju na zločine nad Romima?

– U prethodnim odgovorima ukratko sam spomenuo kako su jugoslavenske socijalističke vlasti vodile ideološku politiku zanemarivanje etničkog identiteta žrtava te su ih nastojale obuhvatiti pojmom „žrtava fašističkog terora“. Zbog toga nakon rata se nisu zasebno komemorirale romske žrtve. Tako su romske žrtve najčešće bile poimenično nabrajane na većinu spomenika bez da se navelo kako se tu radilo o Romima. U tako oblikovanoj kulturi (ne)sjećanja postojale su iznimke. U socijalističkoj Hrvatskoj su lokalni predstavnici Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata podigli 1971. memorijalnu ploču u selu Uštici, na mjestu dijela sustava jasenovačkog logora i masovnog stradanja Roma. Zatim je značajno navesti kako su Romi podigli spomenik o romskim žrtvama u selu Žeravica kod Bosanske Gradiške. Spomenik ubijenim 293 Roma početkom prosinca 1941. kao odmazdu za ubojstvo tri njemačka časnika podignut je 1973. u Arapovoj Dolini (kraj Leskovca). Autor spomenika je Bogdan Bogdanović, isti umjetnik koji je autor Cvijeta u Jasenovcu. No, i dalje se u široj javnosti, niti u jugoslavenskom socijalističkom obrazovnom sustavu, gotovo da se nisu spominjalo stradanje romskih žrtava.

  • Je li dolaskom demokratije na ove prostore devedesetih nešto promijenjeno u odnosu na romske žrtve?

– Odmah bih se nadovezao na prethodno pitanje. Da, situacija se promijenila sa raspadom socijalističke Jugoslavije i uspostavom novih država. No, nije se marginalni odnos prema romskim žrtvama odmah promijenio. Tako je u Hrvatskoj ta proces dobio zamaha sa zakonskim priznavanjem Roma kao nacionalne manjine poslije 2002. god., jer su nakon toga oni bili bolje politički predstavljani na razini državnih vlasti (napose Hrvatskog sabora) i lokalnih vlasti. Tu je značajnu ulogu imao romski zastupnik Veljko Kajtazi i romske nevladine organizacije, koje su uspjele „nametnuti“ potrebu komemoriranja romskih žrtava. Na tragu inicijative zastupnika Kajtazija izgrađen je 2020. u selu Uštici Romski memorijalni centar kao jedno od mjesta za proučavanje stradanja Roma u NDH. Ukratko, mogu reći kako sa oprezni optimist vezano za pitanje odnosa hrvatskih vlasti prema pitanju genocidnog stradanja Roma, a pritom napose očekujem kvalitetniju integraciju ove tematike u hrvatski obrazovni sustav uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja. Također, očekujem nastavak i širenje diskursa komemoriranja romskih žrtava. Ovime će se uputiti jasna poruka javnosti da se nikada više ne smije dogoditi (dopustiti) genocidno stradanja bilo kojeg naroda.  Takvu poruku moraju svi slojevi društva razumjeti, od političkih i intelektualnih elita do drugih dijelova društva.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO