Kultura u BiH između birokratije i etničkih kriterija

Pored značajnog smanjenja budžeta, kulturni radnici suočavaju se s administrativnim propisima zbog kojih su im, često zbog bizarnih procedura, odbijani projekti.

Finansiranje kulture od značaja za Federaciju BiH u neraskidivoj je vezi s negodovanjem i sve izraženijim nezadovoljstvom kulturnih radnika (Armin Durgut / PIXSELL)

Zamislite da vodite jedan od najznačajnijih pozorišnih festivala u ovom dijelu Evrope, a iz godine u godinu brinete jer je zbog konstantnog umanjenja budžeta doveden u pitanje njegov kontinuitet? Ili da ste velika plivačka nada i da trebate predstavljati Bosnu i Hercegovinu na Olimpijskim igrama u Tokiju, a da vam projekt pripreme za nastup na ovoj sportskoj manifestaciji bude odbijen zbog “pogrešne numeracije stranica”? Apsurdna kao što zvuči, upravo takva je stvarnost uspješnih kulturnih radnika i sportista iz Bosne i Hercegovine.

Finansiranje kulture i sporta od značaja za entitet Federacija Bosne i Hercegovine već godinama je u neraskidivoj vezi s negodovanjem i sve izraženijim nezadovoljstvom kulturnih radnika, koje je prije nekoliko godina kulminiralo sudskom tužbom.

Izuzetak nije ni ova godina, u kojoj su se kulturni radnici, pored značajnog umanjenja budžeta, suočili s administrativnim propisima zbog kojih su im, često zbog bizarnih procedura, poput numeriranih stranica ili obojenih kolona u štampi, odbijani projekti.

Jesu li procedure opravdane i razumne?

Iz federalnog Ministarstva kulture i sporta su na upit Al Jazeere odgovorili kako svake godine, prije objave javnog poziva za raspodjelu sredstava, nastoje poboljšati procedure, a sve, kako navode, u skladu s preporukama Ureda za reviziju Federacije.

“Obavezna numeracija dokumenata i način uvezivanja istih uveden je ove godine s ciljem da se osigura potpuna vjerodostojnost dostavljene dokumentacije i otkloni sumnja aplikanata, koja se odnosi na to da li je neki dokument dostavljen ili ne. Kvaliteta dostavljenog projekta/programa se vrednuje u drugoj fazi realizacije transfera kod aplikanata koji su ispunili sve formalno-pravne uvjete propisane javnim pozivom”, piše u odgovoru Ministarstva kulture i sporta.

Rediteljica Tanja Miletić-Oručević u razgovoru za Al Jazeeru demantira ove tvrdnje resornog ministarstva, ističući kako poznaje mnoge ljude iz institucija kulture koji su i prethodnih godina imali probleme s apsurdnim zahtjevima u vezi s dokumentacijom.

“Naprimjer, traži se izvjestan dokument iz banke u formi u kojoj ga banke naprosto ne izdaju”, kaže Miletić-Oručević te dodaje: “Dalje, to pitanje koje se već pojavilo u medijima – problem numerisanja aplikacije. Normalnom čovjeku nije logično da se numerišu kopije dokumenata, svako elementarno pismen će numerisati samo one stranice koje je sam napisao, ali po tom pitanju su očito ‘kriteriji’ ministarstva visoki. Da ostanem na tom primjeru: šta znači za predloženi projekat činjenica da je neko shvatio ili nije shvatio kako velepoštovani službenici zamišljaju neku numeraciju stranica? Kako je moguće na osnovu takve banalnosti razvrstavati prijave? Ozbiljan problem koji leži iza ovoga je da stvarni kriteriji ne postoje, dakle nema stručne komisije, nema pravilnika o bodovanju i nema načina da se procjenjuje kvalitet projekata. A pošto službenicima nekakav zakon nalaže da ipak izvrše neki izbor, solomonski su pronašli numeraciju stranica i nepostojeće potvrde iz banke.”

Komisija ministarstva ocjenjuje, ministarstvo odlučuje

Reditelj i direktor East West Centra Haris Pašović ističe kako procedure moraju postojati, dodajući kako, s druge strane, nikada nismo stigli do diskusije ko te procedure postavlja i da li su one opravdane i razumne.

“Ministarsvo treba da iskomunicira sa kulturnim radnicima nacrt procedura i otvori jednu vrstu javne rasprave o tome i potom da učini procedure racionalnim i efikasnim”, ističe.

Dalji problem je, navodi Pašović, to što Komisije za ocjenjivanje trenutno čine zaposleni u resornom ministarstvu.

“Takve komisije nisu u mogućnosti da ocjenjuju i tehnički i kreativni aspekt prijave. Rješenje: Komisija sastavljena od uposlenika Ministarstva treba da ocjenjuje ispravnost prijave, a Ministarstvo treba da imenuje stručni žiri za procjenu kreativnog kvaliteta prijave”, pojašnjava.

Miletić-Oručević je mišljenja da u ovim konkursima ne postoje umjetnički kriteriji.

“Nikada nije javno rečeno – koje su to stručne komisije, naravno za svaku oblast umjetnosti mora postojati posebna, kakvi su to pravilnici o rangiranju, kako se boduju projekti. Ako sve to postoji, što – kažem – sumnjam, to mora biti transparentno, na stranici ministarstva moraju stajati sastavi komisija, pravilnici, bodovanje…”, ističe.

Dodaje kako je u slučaju federalnog Ministarstva kulture i sporta očigledno da je glavni kriterij etnički.

Profesionalni i amaterski projekti u istom košu

“Nažalost, to moram primijetiti – ta etnička raspodjela u smislu značajno povećanog broja uspješnih projekata svega što u nazivu ima riječ hrvatski značajno je porasla u mandatu sadašnje ministrice, koju je delegirala Hrvatska demokratska zajednica [HDZ Bosne i Hercegovine]. Na naslovnoj stranici Ministarstva je par slika sa Dana kosidbe na Kupresu; nemam ništa protiv tog festivala folklora, ali je li to stvarno ilustracija kulture u ovoj polovini Bosne i Hercegovine? Tu gdje smo upravo imali Jasmilinu nominaciju za Oscara, gdje imamo MESS, Jazz festival, Damira Imamovića, sad već evropsku zvijezdu world music? Čak i da je to ministarstvo arhaično i konzervativno, zar ta naslovna stranica nije mjesto za Ivu Andrića, Gabrijela Jurkića, Karela Paržika? I mi se legitimiramo kupreškim koscima?”, kaže Miletić-Oručević.

“Potpuno podržavam ideju disperziranja i decentraliziranja sredstava, federalna institucija mora podržati kulturne događaje u svim dijelovima zemlje, ali je pogubno da se to koristi kao argument za čisto etničku raspodjelu sredstava. Takvo razmišljanje je suprotno samoj suštini kulture”, dodaje.

No, problemima s kojima se kulturni radnici iz godine u godinu suočavaju tu nije kraj. Pašović podsjeća da je budžet za kulturu “sramotno mali”, dodajući kako je potrebno da vlada usvoji plan rasta budžeta za kulturu u narednih pet godina te da je neophodno amaterske projekte izdvojiti u poseban natječaj.

“Kategorije prijava su za sada udrobljene i grantovi se kreću od 3.000-4.000 do 160.000 konvertibilnih maraka [80.000 eura], to stvara konfuziju i djeluje da je podjela arbitrarna. Rješenje: a) treba izdvojiti SFF [Sarajevo Film Festival] i nekoliko organizacija koje su u njegovom sastavu. To je najveći korisnik budžeta, koji ima zagarantovana najveća sredstva. To je OK, ali to treba ozvaničiti i riješiti status SFF-a kao javne ustanove; b) kategorija javne ustanove – to su budžetske institucije koje konkurišu za ekstra sredstva za određene projekte. Ova kategorija je upitna (jer se prijavljuju oni koji već koriste velika budžetska sredstva) i trebala bi postojati samo za specijalne međunarodne projekte od značaja za Bosnu i Hercegovinu koji zahtijevaju vanredna sredstva; c) nezavisni projekti, koji bi trebali imati dvije kategorije – veliki nezavisni projekti i mali nezavisni projekti”, kaže Pašović.

‘Korumpirano pravosuđe, stranački i nacionalni utjecaj’

I Miletić-Oručević naglašava da postoje načini da se podrže i ohrabre ljudi koji u malim sredinama, najčešće amaterski, prave prve korake u oblasti kulture.

“Njihovo djelovanje treba obuhvatiti u poseban konkurs, da li je to amaterska aktivnost, udruge, početni razvoj projekata… Ali, ne może biti situacije da se za ista sredstva u istom konkursu nadmeću pozorišni, filmski i muzički festivali ili produkcije javnih institucija kulture i pjevačka društva u župnom domu, pa se još ovim prvima oduzme da bi se dodalo drugima, u ime nekakve etničke pravde. Vjerujem da mnogim umjetnicima i organizacijama takvo postupanje šalje poruku da se ne vrijedi prijavljivati na takve konkurse, ne vrijedi težiti da se osmisli što bolji projekt, jer se karte ionako dijele po etničkom i političkom ključu”, naglašava.

Upravo je zbog raspodjele sredstava po etničkim, a ne profesionalnim i neutralnim kriterijima, dio kulturnjaka iz Bosne i Hercegovine prije nekoliko godina tužio Ministarstvo kulture i sporta i resornu ministricu Zoru Dujmović. Tužbu nisu dobili, a u međuvremenu se nisu dogodile nikakve promjene nabolje.

“Osim samom raspodjelom sredstava, etnički kriteriji se pojavljuju i u kadroviranju i u nekim strukturalnim rješenjima, što cijelu situaciju vuče još dublje na dno. Činjenica da spomenuta tužba nije dobijena, iako su svi argumenti i dokazi bili na strani kulturnjaka, pokazuje da ni korumpirano pravosuđe, prožeto stranačkim i nacionalnim uticajima, nije efikasan instrument borbe za pravdu, jer se ne usuđuje suprotstaviti institucijama vlasti. Sigurna sam – a mogu to tvrditi bar u ime Udruženja reditelja i rediteljica Bosne i Hercegovine, kulturni radnici će nastaviti ukazivati na kršenje svojih prava na rad i stvaralaštvo i tražiti svaki legalan način da se bore za njihovo ostvarivanje”, poručuje Miletić-Oručević.

‘Ministar odobrava projekte i sredstva od oka’

Pašović, pak, smatra da federalno Ministarstvo kulture i sporta ima sada više transparentnosti, uprkos greškama, nego Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo.

“Ministarstvo kulture [i sporta] Federacije mora biti više u komunikaciji sa prijavljenim, omogućiti naknadnu dostavu dokumentacije i generalno biti fleksibilnije i imati vise razumijevanja za administrativni dio projekata. Ministarstvo kulture [i sporta] Kantona Sarajevo ne smije prepustiti ministru [Samiru] Avdiću da ‘od oka’ i po svojim političkim afinitetima dodjeljuje sredstva, kao što je to učinio ove godine i naprimjer izbacio Jazz Fest iz finansiranja. Minsitar Avdić ne zna ništa o kulturi i treba da prepusti stručnim komisijama evaluaciju”, ističe Pašović.

Upozorava da smo, ukoliko se odnos vlasti prema kulturi ne promijeni, osuđeni na propast kulture.

“Jazz Fest je otkazan, East West Centru su drastično smanjena sredstva; drugi festivali jedva preživljavaju. Politički uticaj na kulturu i slobodu govora je dramatičan”, zaključuje Pašović.

Izvor: Al Jazeera