Vlasnici kafića: Nismo na koljenima, nego već ležimo i čekamo uništenje

Šok na šok – najnoviji je bio u petak, kada je Nacionalni stožer Civilne zaštite objavio nove mjere otvaranja za osobe s covid-potvrdom, ali i izvijestio da će kafići u Hrvatskoj smjeti na terasama posluživati samo goste koji sjede.

Šef Stožera, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade Davor Božinović, kazao je da okupljanja treba ograničiti jer se inače stvaraju nekontrolirana okupljanja, a kafići nisu mjesta na kojima se mogu tražiti potvrde.

O brojnim nekontroliranim okupljanjima za koja su se mjere ‘modificirale’ i od kojih su neka često na mnoge načine odgovarala vladajućima ni riječi.

Novi udarac na kafiće dolazi tek nekoliko dana nakon ranijeg – odluke da i dalje ne smiju raditi u zatvorenom prostoru. Ako nemaš terasu – ništa.

Poruka Stožeru: Hajde da se zamijenimo

Jasminko Muslić vlasnik je kafića u jednom šoping centru u Zagrebu. Nema terasu. Kafići, kaže, ispadaju kao najveći širitelji korona virusa u Hrvatskoj, što je, smatra, nebuloza i diskriminacija.

„Nelogičnost, recimo, u mojem slučaju – ja sam u šoping centru, lokal koji je registiran kao slastičarna uredno radi i unutra i vani, a ja kojem je ‘core business’ kava i piće, mi ne možemo raditi“, kaže Muslić.

Njegovi radnici, ističe, plaćaju najamnine stanova, kredite – ne zna kako egzistiraju sa 4.000 kuna (547 eura) koje dobiva od države za njih kao potporu.

„Iako smo imali apsolutno sve epidemiološke mjere, razmak stolova, nosili smo svi maske, nitko nije zaražen od mojih radnika, to je već nekakav pokazatelj da je širenje unutar kafića totalno nelogično i nedokazano – nijednim primjerom nije dokazano da se ta bolest širi unutar zatvorenih dijelova kafića“.

U rujnu prošle godine je otvorio novi lokal, uložio znatna sredstva. Radio je dva mjeseca i sada je već sedam zatvoren – radnici planiraju otići iz države ili promijeniti branšu.

„Ja bih volio da se ovi iz Stožera, iz svojih udobnih fotelja, malo da se zamijenimo pa neka oni uzmu 4.000 kuna pa probaju živjeti s tim u iznajmljenim stanovima, kad imaš još jedno ili dvoje djece ili pogotovo kad si samohrana majka, što je slučaj u mome kafiću“.

‘Ležimo na podu’

Od države dobiva naknadu najamnine koju plaća šoping centru, neki troškovi su im priznati, ali ne uplaćuje se PDV.

„Moramo svaki mjesec odnekuda namaknuti iznos PDV-a za te fakture. Ja sam ispočetka mislio da će nam oni dati s PDV-om taj iznos, koji ćemo mi onda kasnije vratiti dobavljačima, međutim oni nama uplaćuju bez PDV-a i sad se mi svi moramo svaki mjesec negdje zadužiti, da li kod nekih banaka – što je u principu nemoguće jer nam ne odobravaju apsolutno nikakve kredite – ili posudiš od prijatelja, rodbine, da možeš platiti PDV i da se te fakture mogu podmirivati prema našim dobavljačima, odnosno vlasnicima lokala, knjigovodstvu i te neke stvari koje nam država, kao, priznaje u trošak“.

U ovom je poslu, ističe, 25 godina i nikad nije bilo ovakvo teško, ni za najjače krize od 2008. do 2010. godine.

„To nisu ni koljena, nego ležimo na podu i čekamo jednostavno da nas unište“, zaključuje Muslić.

Jelena Tabak, predsjednica Nacionalne udruge ugostitelja, kaže kako se šale da su kafići posljednja linija obrane od pandemije.

Kafići kao ‘posljednja linija obrane'…

„Kad su krenule prve mjere u jesensko-zimskom valu, kad je krenuo drugi ‘lockdown’, dozvolu za rad su imali svi ugostiteljski objekti osim kafića. Tako da smo imali slučaj da i pekare i raznorazne trgovine prodaju kavu, a kafići tu istu stvar nisu mogli raditi preko svog prozora. Nakon toga, kad je krenulo otvaranje, uspjeli smo se izboriti da se terase otvaraju u isto vrijeme, međutim ne mogu raditi kafići unutra, bez obzira što je naš zahtjev bio samo sjedeća konzumna mjesta iskoristiti, ako je već Stožer bio strah od nekontroliranog okupljanja“, navodi Tabak.

S druge strane, odvijaju se okupljanja na sportskim događanjima, festivalima i javnim površinama koji premašuju brojke od 100 i 120 ljudi – bez kontrole.

„Uz to, kafići imaju najveću stopu poreza jer restorani na jela imaju 13 posto, kafići koji rade isključivo pića sve im je 25 posto, plus porez na potrošnju koji se plaća opet samo na piće i varira od grada do grada od jedan do tri posto“.

Ta naknada, kaže, postoji kao jedina u Europi – to samo Hrvatska ima.

Trenutačni argument donositelja odluka o zabrani rada u zatvorenom dijelu je, navodi, Europsko nogometno prvenstvo, odnosno strah da bi moglo doći do eskalacije širenja zaraze u slučaju većeg okupljanja u kafićima.

Najmanje 1.000 trajno zatvorenih

Posljedica takvih politika je već  1.000 trajno zatvorenih objekata i 42 posto blokiranih, radne snage nedostaje u desecima tisuća ljudi, pogotovo u kafićima koji ne rade – a puno je veći broj onih koji nemaju terase.

Epidemiološke mjere u unutarnjim prostorima, ističe, kafići mogu provoditi kao i svi drugi – sugerirali su da budu iskorištena sjedeća mjesta kao u restoranima i drugim objektima koji mogu raditi i da se zabrani posluživanje na šanku, bez tuluma i naguravanja u unutarnjem prostoru.

No, ovako, voda je mnogima, zaključuje, prešla preko grla, a posljedice će se vidjeti nakon sezone.

Žakline Troskot, predsjednica Nezavisne udruge ugostitelja Zagreb, ističe da su kafići od prvog dana u svakom pogledu i sa svakom mjerom zakinuti, pa i kada jedini nisu smjeli prodavati ‘coffee to go’.

„Gdje nikako nije bilo neke opasnosti za zarazu, ni to nisu smjeli odraditi. Tako da mi još nismo dokučili što je razlog, zašto caffe barovi apsolutno uvijek imaju najstrože mjere“, navodi Troskot.

Uvijek isti argument, bez potvrde istraživanja

Stalno se, ističe, ponavlja jedan te isti argument – da se u kafićima okupljaju ljudi koji se ne poznaju.

Istovremeno, u drugim zatvorenim objektima, sve se i dalje odvija.

„Nisam nikad u šoping centru vidjela da netko prebrojava broj ljudi koliko je u dućanu ili tako nešto. A i tamo se okupljaju nepoznati ljudi, ako ćemo već gledati. Ljudi su očajni, imamo situaciju gdje imamo kafiće koji nemaju terasu, ljudi ne rade od 28.11., nemaju prihode, ništa, mi očekujemo da ljudi sedam mjeseci žive isključivo samo od 4.000 kuna, a gazde da plaćaju sve te mjesece i kredite i leasinge i što god već imaju“.

Informacija o 1.000 trajno zatvorenih objekata, kaže, stara je nekoliko mjeseci, tko zna što je bilo u međuvremenu.

„Većinom su to ljudi koji imaju od pet do deset zaposlenih, obiteljske priče, gdje su živjele cijele obitelji od toga. Meni svakodnevno pišu iz Gline, iz Istre, iz Slavonije – ljudi su očajni, ne znaju što da rade“.

Također ističe da kafići u zatvorenom dijelu mogu učinkovito provoditi epidemiološke mjere – tu je i Civilna zaštita koja obilazi, slaže se da treba kontrolirati, upozoravati, educirati pa i kazniti one koje ne poštuju pravila.

No, podsjeća i na zaključke istraživanja, poput njemačkog i američkog, da su privatna okupljanja najveći izvor širenja zaraze, dok njemačko istraživanje pokazuje da ugostiteljski objekti u tome sudjeluju s tek sedam posto.

Zatvoreni do Sudnjeg dana?

„Tražili smo da li mi imamo možda neke druge brojke po kojima se oni vode, međutim nemaju – to je jednostavno jedan osjećaj ‘čini nam se da bi tamo bilo najgore, ajmo njih držati zatvorenima’. Imam osjećaj da je tako nekako paušalno doneseno. Imali smo situaciju prošle godine na moru, gdje smo imali dva-tri kluba koji su očito imali veće brojeve zaraze i gdje smo imali situaciju s prekidom, ali čini mi se da se sve mjere sada na tome baziraju“.

Kaže kako se počinju pitati postoji li neki drugi razlog, koji oni ne mogu dokučiti, u ovakvom tretiranju kafića.

„Mi isto nismo ti koji mislimo da ne postoji korona i da trebamo sad udarati na najjače, ali ako može sve funkcionirati s nekim mjerama, a samo jedna jedina djelatnost ne može – zvuči mi prosto nevjerojatno da mi ne možemo u moru mogućnosti epidemioloških mjera naći neku po kojoj caffe barovi mogu raditi i da ih se samo jednostavno drži zatvorenima. Pa do kada? Do Sudnjeg dana?“.

Izvan igre, a dugove treba vratiti

Kafićima, navodi, treba i snižavanje  PDV-a. Neke zemlje članice EU-a, kao i neke nečlanice, već su reagirale – Engleska je, kaže, snizila PDV na sedam posto za pubove.

Ljudima se, ističe, mora omogućiti zadržavanje dijela novca koji će u budućnosti zarađivati, kako bi mogli vraćati dugove jer su predugo ‘izvan igre’.

„Tu se radi o četiri artikla – kavi, pivu, vinu i sokovima. Ništa dalje se ne traži – ne traži se za žestoka pića, za ništa drugo. Za ta četiri artikla koji bi državu koštali 380 milijuna kuna (52 milijuna eura) godišnje, a caffe barovima bi spasilo opstanak“, zaključuje Troskot.