Dobrodošli u Republiku Srpsku: Fočanska posveta ‘krvniku’ Miloradu Pelemišu

„Pa nisam siguran da hoće“.

Ovim je riječima potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić odgovorio na pitanje hoće li lokalne vlasti u Foči prebrisati murale na kojima su predstavljeni likovi ratnih zločinaca Ratka Mladića i Milorada Pelemiša.

Otkrivanje murala ostalo je pomalo u sjeni mnogobrojnih događaja koji posljednjih sedmica potresaju javni život Bosne i Hercegovine, a ovako otvoreno propagiranje i veličanje ljudi koji su direktno učestvovali u počinjenju genocida u Srebrenici još jednom je, najviše povratnicima na prostor istočne Bosne, poslalo jasnu poruku. Prošlost nije zaboravljena niti prevaziđena, a katarze još uvijek nema i neće je biti uskoro.

Ramiz Salkić u Foči je boravio „po zadatku“ nastojeći ubijediti lokalne opštinske vlasti da poduzmu razumne korake kako bi uvredljivi murali bili uklonjeni tražeći, pored toga, da se jasno ograde od ovog, po svim civilizacijskim mjerilima vandalskog čina, i da ga, konačno, osude.

Ali, posljednja dešavanja u Foči sugerišu da do toga vjerovatno neće doći, čega je i sam Salkić svjestan, jer je osim isticanja murala Foča u posljednje vrijeme bila poprište i drugih teških incidenata čija su meta bili objekti Islamske zajednice i bošnjačka povratnička populacija.

Kriv je obrazovni sistem

Za Salkića ovakvo ponašanje nije novitet i on u njemu prepoznaje jednu liniju ponašanja koja u posljednje vrijeme postaje tek vidljivija i uočljivija. Širenjem međunacionalne mržnje u entitetu Republika Srpska najviše se bave mladi ljudi, konstatuje s puno rezignacije, svjestan da su čak i temelji jednog zdravog procesa pomirenja i suočavanja sa istinom urušeni. Za to najviše krivi planski ideologizirano obrazovanje koje omladinu uči pogrešnim stvarima.

„Pojava ovih murala je iskazivanje određene svijesti o tim ratnim zločincima i o svemu što se dešavalo. Još je opasnija stvar što to rade vrlo mladi ljudi i ljudi koji bi trebali da odrastaju u nekom novom vremenu i koji bi trebali da gledaju budućnost, a oni su zagledani u prošlost i u prošlosti pronalaze likove koje će veličati i s kojima će se poistovjećivati. Ovo je zabrinjavajuća pojava i sigurno da trebamo imati to na umu, da se zapravo kroz obrazovni sistem u ovom entitetu obrazuju ljudi koji su zapravo ideološki nastrojeni da se ugledaju na likove iz prošlosti, a ti likovi iz prošlosti su osuđeni za genocid“.

Sistem u kojem se glorificiraju ratni zločinci i sistem koji ne ostavlja nimalo prostora za kritičko suočavanje sa prošlošću za konsekvence ima jedan potpuno pogrešan pristup u sagledavanju historije. Salkić je jasan kada kaže da bi svrha obrazovnog sistema trebalo biti distanciranje od ljudi koji su učestvovali u počinjenju najtežih zločina, među kojima i zločin genocida.

To što su murali sa likovima Ratka Mladića i Milorada Pelemiša istaknuti u Foči najilustrativnije govori koliko je područje istočne Bosne još uvijek zarobljeno mračnim okovima zločinačke ideologije.

„Tako su, dakle, obrazovni sistem, mediji, politički sistem – svi su nastrojeni da mlade ljude obrazuju na način da oni koji su iz reda sprskog naroda presuđeni za najteže ratne zločine, genocid su zapravo njihovi heroji i da ih trebaju veličati i trebaju ih slijediti. To je ključni problem. Nije došlo do katarze unutar srpskog naroda na način da se distanciraju od ratnih zločinaca, da se distanciraju od njihovih zločina i da buduće generacije podučavaju na način da su to ljudi koji su počinili zločine u ime srpskog naroda i da ih se treba odreći i da te njihove zločine treba osuditi“.

Kontinuirana politika

Za direktora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari Emira Suljagića iscrtavanje murala na kojima su predstavljene figure ratnih zločinaca nije simptom niti eksces, kako neki takve incidente nastoje predstaviti u javnosti. To je kontinuirana politika, koja se sprovodi na prostoru istočne Bosne još od prvih dana agresije na Bosnu i Hercegovinu. Murali koji su se „pojavili“ u Foči samo poručuju, kako kaže Suljagić, da Republika Srpska nije odustala od svoje „stare“ politike.

„To je budućnost i jedina konkretna budućnost koju entitet Republika Srpska, odnosno vlast Milorada Dodika nudi neSrbima koji tamo žive. A to je dakle, kako da kažem, masovna grobnica pa makar i na simboličkom smislu. Ako već ne možemo da vas sve potrpamo u masovne grobnice onda vas možemo na dnevnoj osnovi podsjećati na ljude koji su vas trpali u masovne grobnice“.

Ono što Suljagića, u svemu, najviše ljuti jeste kontinuirano ignoriranje ovakvih stvari za šta najodgovornijim drži ljude u državnom tužilaštvu. Uz pretpostavku da pravosudni organi u Foči neće reagovati na ovakve stvari, jer ih u stanovitom smislu i podržavaju, Suljagić smatra da bi tužilački organi iz Sarajeva trebali poduzeti konkretne korake da se ovi incidenti spriječe i sankcionišu. Što se, kako kaže, ne dešava.

„Evo Gordana Tadić hapsi po Sarajevu, neka se provoza do Foče, to je 45 minuta, ako već hoće da još malo hapsi. Ali, neće. Kako da se izrazim pravilno i da me razumijete – ovo je u ovoj zemlji normalno. Normalno je u ovoj zemlji slaviti ubijanje djece i slaviti masovne grobnice ako se radi o djeci koja su muslimani i masovnim grobnicama u koje su potrpani muslimani. To je normalno i prihvatjlivo. Ja sam sedam dana svaki dan morao na posao ići prolazeći ispod transparenta na kojem je slika Ratka Mladića. Gordana Tadić je za to vrijeme etnički čistila insitucije u Sarjevu od nepoćudnoh Bošnjaka, žena koju ja plaćam“.

I onda postavlja ključno pitanje cijele priče oko isticanja murala:

„Ima li iko da je uhapšen za bilo šta od ovoga što se dešava od Bratunca do Foče? Ima li iko da ga je policija barem krivo pogledala? Šta treba, da nas počnu ponovo ubijati, ovaj narod ovdje i da bi se nešto dogodilo! Mi treba da svoju sudbinu stavimo u ruke ženi koja se bori trenutno za karijeru u Sarajevu, kojoj je svjedno hoće li nekom ovdje glava otići?“

Komadant 10. Diverzantskog odreda VRS-a

Naviknuti na isticanje simbola na kojima su predstavljeni Radovan Karadžić i Ratko Mladić, zatim zločinci iz Drugog svjetskog rata kakav je Draža Mihailović malo se pažnje posvetilo činjenici da je u taj simbolički imaginarij zločinaca koji se javno veličaju sada ušao i „srebrenički krvnik“ Milorad Pelemiš.

Čini se da je napravljen presedan, jer su u Foči javno istaknuti likovi osoba koje su na dvije razine učestvovale u počinjenju srebreničkog genocida. Prvo, Ratko Mladić koji je bio vojni planer i naredbodavac, a zatim i lokalni vojni komadant Milorad Pelemiš čija je jedinica strijeljala više od 1.200 ljudi na farmi Branjevo.

Nije na odmet da podsjetimo javnost da je Milorad Pelemiš bio komadant 10. Diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Njegova jedinica aktivno je učestvovala u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, a Pelemiš za takvo postupanje nikada nije zvanično osuđen.

U javnim istupima branio se tvrdnjama kako je tek naknadno saznao da su njegovi podređeni u Srebrenici upotrijebljeni kao ubice, ali mnogi od njih su jasno kazali da im je on izdavao naređenja da ubijaju bošnjačke muškarce i dječake.