Možemo li pobjeći od onoga što nam je u genetskom kodu?

Hrvatski scenarista i reditelj Jure Pavlović dugometražnim prvijencem ‘Mater’ donosi porodičnu dramu ispričanu iz ženske perspektive.

Hrvatsko društvo filmskih kritičara je porodičnu dramu 'Mater' Jure Pavlovića proglasilo najboljim dugometražnim hrvatskim filmom u prošloj godini (Screenshot)
Hrvatsko društvo filmskih kritičara je porodičnu dramu 'Mater' Jure Pavlovića proglasilo najboljim dugometražnim hrvatskim filmom u prošloj godini (Screenshot)

Nakon zapaženih kratkometražnih filmova te brojnih nagrada, među kojima se posebno ističe nagrada Evropske filmske akademije koju je dobio za kratki film Piknik, hrvatski scenarista i reditelj Jure Pavlović svoj uspješan filmski put nastavio je debitantskim dugometražnim ostvarenjem Mater.

Pavlovićevu nagrađivanu porodičnu dramu, koja je radnjom smještena u dolinu Neretve, Hrvatsko društvo filmskih kritičara proglasilo najboljim dugometražnim hrvatskim filmom u prošloj godini.

“Nagrade su uvijek nekakava lijepa potvrda da netko cijeni, prepoznaje vaš rad. Mi, redatelji, filmove, prije svega, radimo da sami budemo zadovoljni, jer uvijek je to proces gdje jedan dio svoje duše ubacujete u umjetnički rad. Poslije toga su, naravno, nagrade koje su priznanje filmu i njegovoj kvaliteti. Nagrada kritike za najbolji hrvatski film mi je osobno jako bitna, jer su kritičari ljudi iz struke”, kaže Pavlović.

  • Reakcije kritike su nam poznate, a kakve su reakcije publike?

– Film je dosta, ajmo to tako reći, umjetnički i rekao bih da nije lagano štivo za gledanje. To je ipak film koji zahtijeva jednu određenu koncentraciju i pažnju jer je malo sporijeg ritma, napravljen je estetikom gdje cijelo vrijeme u krupnom planu, u dugim kadrovima pratimo lik, tako da zapravo ima jedan vrlo strog i formalan redateljski koncept i u tom smislu nije lagan za gledati. Zbog toga je mene iznenadilo koliko ga je čak i obična publika dobro primila i koliko se puno ljudi moglo prepoznati.

Mislim da je to najviše povezano s likovima i mentalitetom, jer film, iako je vrlo umjetnički, govori o jednoj temi koja je jako bliska mnogim ljudima te radi na taj način da ima jako puno vrlo autentičnih likova, čak ima mnogo prirodnog humora koji proizilazi iz života.

Inače, mi smo u Hrvatskoj imali čak i relativno uspješnu kinodistribuciju, imali smo preko 4.000 ljudi, što je pristojna brojka za hrvatski art film, ali to je možda najviše povezano s tim što smo išli s distribucijom u ljetna kina. Film je dosta dobro prošao, radnja se odvija u Dalmaciji pa dosta dobro korespondira s dalmatinskim mentalitetom. Taj dio je relativno uspješno odrađen, a odnedavno je u Hrvatskoj i BiH krenuti igrati u kinima. Paralelno smo krenuli s distribucijom preko interneta, što je danas, s obzirom na COVID okolnosti, postalo primarni izvor gledanja filmova.

  • Odakle interes za ovu temu, s obzirom na to da, pored režije, potpisujete i scenarij film, a da donosite jednu porodičnu dramu ispričanu iz ženskog ugla? Da li je bilo teško ispričati ovu priču iz ženske pozicije?

– Da, to je vrlo zanimljivo. Imam već kratki film koji je posve ispričan iz ženske pozicije i u principu ljudi kad pogledjau komentiraju da ne mogu vjerovati da je taj film napisao i režirao muškarac, jer je “toliko ženski”. Bilo je nekih sličnih komentara i na ovu temu, ali ja bih prvo rekao da sama nekakva ideja, inspiracija je proizašla iz stvarnog života i meni osobno su ženski likovi užasno zanimljivi i užasno bliski kao umjetniku i autoru.

Pavlović: Inspiracija je proizašla iz stvarnog života (Davor Višnjić / Pixsell)

Baš mi je bilo gušt raditi i stvarati taj svijet i mislim da tu, u smislu nekakve umjetničke perspektive, nema velike razlike. Uostalom, neke od najboljih muških filmova su radile žene redateljice, dok su i neke najbolje ženske filmove radili muškarci. Moje mišljenje je da je bitnije da je neko kvalitetan umjetnik i redatelj, spol je manje bitan, meni je to samo dalo neku dodatnu zanimljivost i zadovoljstvo da se pokušavam što više staviti u žensku perspektivu i otkriti neke zanimljivosti.

  • U odnosu majke i kćerke prikazujete nam tamnu stranu matere – koja je inače sinonim za ljubav – od čije je prgave naravi kćerka i pobjegla u Njemačku. Jasna je također majka, a kroz njene razgovore sa djecom, vidimo kako se bori da ne postane poput svoje majke. Postajemo li na kraju poput svojih roditelja?

– Mislim da je to jako dobro pitanje. Ja osobno mislim – i film djelomično tako završava – da ne možemo u potpunosti pobjeći od nečega što je jako duboko zapisano u našem genetskom kodu. Koliko god da se mi trudimo, a naravno, trudom možemo mnogo toga promijeniti, uvijek postoji taj dio toga od kojeg ne možemo pobjeći.

Mislim da je ta tema dosta aktualna za ove prostore, jer smo mi u regiji navikli živjeti u tim nekim dosta tradicionalnim odnosima dominantnih očeva ili, kao što je u ovom slučaju gdje oca nema, dominantnih majki. One znaju imati tamne strane i raditi krivo, jer nekada snažnu ljubav ne znaju kanalizirati na normalan i društveno prihvatljiv način. Tu često dolazi do tih sudara roditelja sa svojom djecom. Tako da je to vrlo zanimljivo pitanje, taj bijeg od roditelja je nešto što mnogi ljudi pokušavaju, ali na kraju se opet potkrade negdje to od čega bježe.

  • Osim Darie Lorenci Flatz, Neve Rošić i Vere Zime, ostali glumci su naturščici. Zbog čega ste se odlučili na taj potez?

– Ti likovi su bili užasno zanimljivo i zamišljeni i napisani, a želio sam dobiti neke lokalne autentičnosti. Puno vremena smo proveli u probama i izboru glumaca i kad smo stvarno izabrali te autentične likove, bio sam uvjeren da će stvarno oni, s tom energijom iz stvarnog života i dijelom svoje stvarne ličnosti, stvarno na neki način obogatiti film nečim novim, prirodnim.

Zapravo sam jako guštao u radu s njima i bilo je jako zanimljivo i inspirativno raditi, s jedne strane s Darijom koja je vrhunska glumica i Nevom koja je velika pozorišna glumica, a s druge strane natruščicima koji glume na neki svoj način, dolaze sa nekim izgrađenim likom kojeg onda moderirate po sceni. Mislim da je baš zbog toga na kraju postignut jako dobar miks i zanimljivo je recimo stranci, kad gledaju film, uopće ne mogu shvatiti ko je natruščik, a ko ne.

  • Zanimljivi su i mikroskopski krupni planovi Darije čije je lice konstantno u fokusu, dok u isto vrijeme druge likove vidimo jedva ili polovično.

– U princpiu, moja osnovna ideja je bila napraviti film koji će tu temu maksimalno ispričati kroz refleksiju doživljaja glavnog lika i u tom smislu sam pokušao maksimalnu koncentrirati gledatelja za glavnu protagonisticu Jasnu, na neki njen doživljaj, a manje na neko objektivno klasično sagledavanje situacije gdje bi se vidjeli i jedan i drugi lik.

Mislim da sam dobio jedan efekt koji je vrlo zanimljiv, a to je da s jedne strane gledatelju treba neko vrijeme da se privikne, da uđe u taj lik, da jednostavno prihvati to da neće vidjeti ono što ga možda sad zanima, ali s druge strane ga prisili na pažnju, usmjeri na čitanje emocije, da čak i druge likove nekako dosta gleda kroz emotivne reakcije Jasne. Meni, osobno, je to nekako puno zanimljiviji način gledanja filma i daje mi nekako veću emotivnu nagradu na kraju.

  • Kakvi su Vam dalji planovi?

– Trenutno radim na dokumentarnom filmu Posljednja reprezentacija, koji govori o zadnjoj jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji, čuvenoj generaciji koju svi znamo, a zapravo dosta govori o raspadu jedne države kroz mikrosituaciju raspada jednog tima. Tako da, to je nekakav idući projekt.

Pandemija je malo poremetila planove, u smislu da je jako teško organizirati snimanja i sve, ali trudimo se, radimo koliko možemo poštivajući sve mjere. Mislim da treba gledati s optimizmom naprijed, prilagođavati se situaciji, pokušavati i dalje raditi i živiti svoj život.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO