Knjiga Ive Komšića: Franjo Tuđman je od 1991. dijelio Bosnu i Hercegovinu

U svojoj knjizi, baziranoj na haškim dokumentima, sociolog Ivo Komšić pojašnjava motive nastanka i razmjere UZP-a na čijem čelu je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Tužilaštvo je dokazalo, a sudska vijeća prihvatila, da je na čelu UZP-a bilo najviše državno rukovodstvo Republike Hrvatske, s Franjom Tuđmanom, Gojom Šuškom i Jankom Bobetkom, piše Ivo Komšić u knjizi (EPA)

“Tužilaštvo je dokazalo, a sudska vijeća prihvatila, da je na čelu UZP-a bilo najviše državno rukovodstvo Republike Hrvatske, s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom. Svu trojicu je smrt spasila haškog suđenja” (I. Komšić)

Politika koja u suštini svog djelovanja nosi zahtjev za podjelom Bosne i Hercegovine starija je od same države, a ideja o razbijanju zemlje na tri nacionalne republike bila je predmet razmatranja čak i prije nego je zaživjela ideja o političkoj borbi za nezavisnost i suverenost. Jedan od ključnih aktera takve politike bio je Slobodan Milošević, ali ono što je najširoj javnosti možda manje poznato jeste činjenica da je partnera u svim svojim planovima o razbijanju Bosne i Hercegovine Milošević imao u hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.

Zbog tih je aktivnosti Franjo Tuđman, od strane Haškog suda, označen kao vrh političko-vojne piramide koja je organizovala i sprovela aktivnosti udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Pored njega, kao najodgovornije osobe za uspostavljanje paradržavnih i paravojnih tvorevina na području Bosne i Hercegovine označeni su hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, načelnik štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko i vojno-politički vrh paradržave Hrvatske republike Herceg-Bosne.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

U svojoj knjizi Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH bosanskohercegovački sociolog Ivo Komšić poduzeo je i sam veliki poduhvat da iz dokumenata Haškog tribunala ispiše historiju uspostave paradržavne tvorevine Hrvatske republike Herceg-Bosne. Otkrivajući mehanizme uspostave nelegitimnog i nelegalnog vojno-administrativnog entiteta Komšić je raskrinkao genezu nastanka ideje o podjeli Bosne i Hercegovine opisujući zatim mehanizme kojima se Franjo Tuđman, uz pomoć svojih pomagača, koristio kako bi obesmislio legalne institucije Bosne i Hercegovine i u potpunosti kompromitovao volju građana.

‘Humano preseljenje naroda’

U provedbi plana o stvaranju etnički čistih teritorija Tuđman je vodio dvostruku politiku usmjeravajući sve svoje tajne planove samo u jednom smjeru – stvaranju paradržavne teritorije ekskluzivno nastanjene hrvatskim narodom. Taj plan je, kako to objašnjava Komšić u knjizi, podrazumijevao niz nasilnih akata usmjerenih prvenstveno prema bošnjačkom narodu, ali isto tako i sprovedu ideje o “humanom preseljenju” naroda kojim nisu bili obuhvaćeni samo Bošnjaci.

Tuđmanov plan o stvaranju HR Herceg-Bosne podrazumijevao je da će mnoge teritorije nastanjene hrvatskim stanovništvom, prema unaprijed osmišljenom zločinačkom naumu, biti “žrtvovane”, što znači da će biti prepuštene dominaciji druga dva naroda u zemlji. Tajnim dogovorom sklopljenim sa Slobodanom Miloševićem, Tuđman je planirao, a kako historija pokazuje, i ostvario ideju da se srpskoj strani prepuste ogromna područja Bosanske Posavine naseljena hrvatskim stanovništvom kako bi bio osiguran “kontinuitet” teritorija od zapadne granice Bosne i Hercegovine do Srbije. Zauzvrat je, kako to opisuje Komšić, Tuđmanu zagrantovano preimućstvo u bosanskim opštinama naseljenim pretežno srpskim stanovništvom koje se nalaze uz granicu sa Hrvatskom – Glamoč, Bosansko Grahovo i Drvar. Cilj tih teritorijalnih razmjena bio je stvaranje “sigurne” pozadine regiji Dalmacije.

(EPA)

Istim planovima, kako to opisuje Komšić, bazirajući svoj historiografski narativ na činjeničnoj interpretaciji haških dokumenata, Tuđman je nastojao političkim i vojnim sredstvima prisiliti legalnu bosansku vlast da odustane od koncepta multietničke države i pristane na etničku podjelu zemlje. Bošnjacima je namijenio prostor u samom središtu zemlje i taj administrativni obzor nazvao je “središnja republika”. Tim je planom Tuđman bio spreman “bošnjačkoj strani” prepustiti cijeli prostor srednje Bosne, a hrvatskom je stanovništvu regije namijenio egzodus ili “humano preseljenje” na područja koja je dogovorom sa Slobodanom Miloševićem definirao kao “hrvatski etnički prostor”.

Odustajanje od Sarajeva, promoviranje Gruda

Tuđmanovim su planom sve hrvatske nacionalne i kulturne institucije trebale biti “preseljene” iz Sarajeva u Grude, tim je planom čak i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić trebao sjedište katoličke crkve izmjestiti iz Sarajeva u zapadnu Hercegovinu, a ono što je kuriozitet, i danas gotovo zaboravljena i nepoznata činjenica, jeste da su u slučaja protivljenja pripadnici HVO-a imali naredbu da kardinala uhapse i izmjeste u Grude. Nizom primjera o ponašanju Tuđmanove politike prema Hrvatima srednje Bosne i Posavine, Komšić pokazuje koliko je ta politika bila destruktivna i za hrvatski nacionalni korpus i koliko je, kako sada vidimo, bila usmjerena na uništavanje kulturnog i političkog bića bosanskih Hrvata.

Rat koji je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) vodilo gotovo punu godinu dana sa Armijom RBiH bio je rat kojim su se nastojale oblikovati unaprijed zacrtane teritorijalne raspodjele. Haški sud je dokazujući namjeru i provedbu UZP-a nedvosmisleno dokazao da su u ostvarenju tih planova počinjeni mnogobrojni zločini, a najodgovorniji ljudi za provedbu tog plana (Jadranko Prlić i ostali) u potpunosti su i bez ikakvog ostatka izvršavali naredbe koje je oblikovao Franjo Tuđman, sa najbližim saradnicima. Pozicije Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, koji su kroz cijelo razdoblje djelovali kao visoki dužnosnici Republike Hrvatske u strukturama HR Herceg-Bosne, nedvosmisleno dokazuju nerazdojivost politika Franje Tuđmana i rukovodstva paradržavne tvorevine HR Herceg-Bosna.

(EPA)

U obrazlaganju teze Komšić pedantno, minuciozno i taksativno opisuje razmjere UZP-a slijedeći temporalnu hronologiju. U djelovanju hrvatske politike, personificirane u liku Franje Tuđmana, prepoznaje jednu dijaboličku liniju čiji početak datira u 1991. godinu i dane prije bosanskohercegovačkog referenduma za nezavisnost. Naime, već tada Tuđman počinje HDZ-u BiH nametati ideju o formiranju posebne teritorijalno-administrativne jedinice, ali ti pokušaji ostaju pomalo u drugom planu ponajviše potisnuti iskrenim entuzijazmom Hrvata u borbi za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tek će smjenom kadrovika, koji ne dijele njegove političko-strateške ideje, i razbukatavanjem rata u Bosni i Hercegovini Tuđman otkriti prave namjere svoje politike.

Etnički čista hrvatska republika u Bosni i Hercegovini

Od samog početka vođenja te politike cilj je bio samo jedan. Stvoriti etnički čistu hrvatsku republiku u Bosni i Hercegovini i zatim uložiti sva politička i vojna sredstva kako bi se srušio državni legitimitet Bosne i Hercegovine, a njegovi legitimni politički prvaci bili natjerani da u političkim i mirovnim pregovorima nastupaju kao lideri svojih nacionalnih zajednica. Sredstva kojima se Tuđmanova politika koristila Haški je sud okvalificirao zločinačkim i Komšić u knjizi precizno iznosi sve detalje te politike.

Sa ciljem stvaranja HR Herceg-Bosna i podjelom države Bosne i Hercegovine na tri etničke republike hrvatska politika se koristila metodama političkog i vojnog nasilja, što je podrazumijevalo sprovođenje organizovane kampanje etničkog čišćenja i progona bošnjačkog stanovništva sa teritorija koji su definirani kao ekskluzivno hrvatski – prostor srednje Bosne, opština Prozor, opština Donji Vakuf/Uskoplje, opština Vareš, gradovi Stolac i Mostar. Na svim tim mjestima HVO je počinio niz neisprovociranih zločina kojem je cilj bio uspostava jednonacionalne hrvatske dominacije, a osim kampanje počinjenja masovnih ubistava hrvatska politika je organizovala niz koncentracijskih logora u kojima su bile zarobljene desetine hiljada Bošnjaka.

(EPA)

Zamka Owen – Stoltenbergovog plana

Posebno kritički Komšić piše o Owen – Stoltenbergovom mirovnom planu za kojega je ustvrdio da je pokušao legitimirati koncept etnonacionalne podjele Bosne i Hercegovine prema planu koji su imali Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Oslikavajući historijske okolnosti, Komšić opisuje bezizlaznost u kojoj su se u jednom trenutku našle legalne bosanskohercegovačke vlasti gotovo prisiljene pristati na podjelu zemlje.

Ali, dva ključna događaja očuvat će opstojnost države Bosne i Hercegovine – to su održavanje Bošnjačkog sabora, na kojem je plan odbijen, i stvaranje “Sabora Hrvata u BiH” u Sarajevu, kojima je stvorena snažna alternativa Tuđmanovoj rušilačkoj politici. Ratni događaji i porast svijesti međunarodnih aktera o istinskim konsekvencama Tuđmanove politike prisilit će hrvatskog predsjednika da odustane od svojih ciljeva u Bosni i Hercegovini, uspostavi “lukavu” saradnju sa Bošnjacima i legalnim vlastima Bosne i Hercegovine, kojima će biti zaustavljen bošnjačko-hrvatski sukob, formirana Federacija Bosne i Hercegovine i stvoreni preduslovi za borbu protiv Miloševićevih i Karadžićevih ciljeva.

Dosljedan svojim iluzijama o mjestu u historiji Tuđman će i u posljednjim danima rata, tokom “Oluje”, i kasnije tokom pregovora o miru u Daytonu nastojati, u nekim segmentima ipak uspješno, inaugurirati politiku etničke podjele Bosne i Hercegovine kao vrhunski princip u organizaciji državne suverenosti.

(EPA)

Komšićeva knjiga se pitanjem politike Franje Tuđmana u Bosni i Hercegovini bavi na nekoliko razina uvijek sa ključnom idejom kako je riječ  o zločinačkoj politici. Refleksije te politike pogubne su na nekoliko različitih nivoa. Komšić, koristeći se haškom dokumentacijom, objelodanjuje kako je Tuđmanova politika u Bosni i Hercegovini najveću štetu nanijela Hrvatima, lišavajući ih prvo osjećaja pripadnosti državi, zatim konfrontirajući ih sa političkim i vojnim saveznicima Bošnjacima, a onda ih survavajući u zločinački ambis, gdje zavedeni idejama etnoteritorijalne dominacije gube humanost i moralni status žrtve i branjenika. Pored toga, Komšić je tu sasvim jasan: UZP sproveden u Bosni i Hercegovini djelo je hrvatske države, jer zločine jesu činili pojedinci, ali kontekst njihovog djelovanja omogućila je politika Republike Hrvatske oličena u predsjedniku Franji Tuđmanu.

“Haški sud (MKSJ) je nedvojbeno dokazao da je Herceg-Bosna bila u funkciji ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao cilj formirati hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini, s apsolutnom dominacijom Hrvata u njemu, što je trebalo postići etničkim čišćenjem, te takav entitet priključiti Republici Hrvatskoj”.

Sociološka studija bazirana na haškim dokumentima

Knjiga Ive Komšića Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH daleko je od historijske hronike rata u Bosni i Hercegovini. Bazirajući pristup na interperetaciji činjenica iz haških dokumenata, Komšić je napisao sociološku studiju koja u mnogim elementima “raskrinkava” narativ o bosanskohercegovačkom ratu. Pored toga, knjiga donosi novinu u interpretiranju hrvatskih politika u Bosni i Hercegovini, pokazujući da je osim one Tuđmanove, rušiteljske i zločinačke, uvijek postojala i jedna društveno-progresivna i državno-afirmativna hrvatska politika.

Izlazak knjige koincidira sa političkom krizom koja se sve učestalije opisuje kao “najveća od završetka rata”, pa knjiga može poslužiti i kao instrument za razumijevanje onog što bi se fukoovskim jezikom definiralo kao arheologija takve politike. Knjiga upozorava na historiju jednog pristupa u bosanskohercegovačkoj politici koji svoj korijen ima u Tuđmanovom nastojanju da podijeli Bosnu i Hercegovinu i stvori jedan nacionalno ekskluzivan politički entitet.

(EPA)

Tu je politiku Franjo Tuđman prvi put verbalizirao u decembru 1991. godine na sastanku sa vrhom bosanskohercegovačkog HDZ-a, ta se politika temeljila na tajnom dogovoru sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine i tu politiku, može se iščitati iz tajminga objavljivanja Komšićeve knjige, danas aktivno sprovode Dragan Čović i Milorad Dodik.

Uz tekst sociološko-historijske studije u knjizi su objavljeni i originalni dokumenti: tri haška dokumenta (Druga izmijenjena optužnica, Sažetak presude Pretresnog vijeća, Hag 29. 5. 2013. godine i Sažetak presude Žalbenog vijeća, Hag, 29. 11. 2017. godine) kao i dva stenograma razgovora koje je Franjo Tuđman vodio sa predstavnicima HDZ-a BiH iz decembra 1991. godine i sa predstavnicima Herceg-Bosne iz februara 1994. godine.

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO