Kako je Turska postala centar za izgnanike Arapskog proljeća

Turska je dom za milione izbjeglica – većinom Sirijaca – zajedno s arapskim aktivistima, novinarima i političkim ličnostima.

Više od 500.000 uglavnom sirijskih izbjeglica živi u turskom gradu Gaziantepu, na jugu zemlje (AFP)
Više od 500.000 uglavnom sirijskih izbjeglica živi u turskom gradu Gaziantepu, na jugu zemlje (AFP)

Piše: Patrick Keddie

Kao karizmatični revolucionar iz ratobornog kairskog naselja, Ahmed Hassan je bio jedna od zvijezda dokumentarca The Square iz 2013. godine, autora Jehane Noujaima, koji je pratio grupu egipatskih aktivista dok su svrgavali dugogodišnjeg vladara Hosnija Mubaraka 2011. godine, a potom se borili da održe na životu svoju slabašnu revoluciju.

Ovaj film je osvojio tri nagrade Emmy i nominiran je za Oscara. Ali, Hassanov je život postao teži nakon izlaska ovog filma. Njegov rad kao kinematografa i režisera je presušio jer su ga produkcijske kompanije prestale angažirati, možda zato što je bio na crnoj listi.

Morao je napustiti filmski projekt nakon što je primio prijetnje. Nije mogao nositi kameru na ulici a da ga ne maltretiraju. Većina njegovih prijatelja je bila u zatvoru, a neki su umrli.

‘U Turskoj možete nositi kameru…’

“Osjećao sam da sam veoma blizu zatvora”, Hassan je rekao Al Jazeeri.

U 2018. godini je prigrlio priliku da pobjegne i otišao je u Tursku, koja je postala glavni centar za arapske izgnanike, jer su mnogi od ustanaka Arapsko proljeće, koji su se prvi put pojavili prije deset godina, skliznuli u nasilje i represiju.

“U Turskoj možete nositi kameru. To je, zapravo, prelijepo…Ovdje hodam i osjećam se slobodnim. Osjećam da postoji vlada. Vidim policiju, ali se ne plašim, nije kao u Egiptu. Osjećam da ovdje postoji zakon”, kazao je Hassan.

Ali, život je i težak. Hassan kaže da za njega Turska izgleda kao lubenica sa živopisnim, poticajnim crvenim mesom.

“Ali, kada je zagrizete, slana je, nije slatka.”

Hassan je 2018. iskoristio priliku da pobjegne i otišao je u Tursku (EPA)

Značaj serija i popularne kulture

“Ne postoji takav arapski grad, s velikim populacijama iz različitih dijelova arapskog svijeta koji imaju alate kulturološke i političke ekspresije, kao što je trenutno Istanbul”, rekao je za Al Jazeeru Mohanad Hage Ali, istraživač i saradnik u Bliskoistočnom centru Carnegie.

Kazao je da se ovaj trend prvo pojavio iz diplomatskih politika, koju su slijedili predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova Partija pravde i razvoja (AKP), na vlasti od 2002. godine, koja je radila na tome da proširi turski utjecaj i odnose u regiji kroz veću diplomatiju, investicije i obrazovne projekte.

Ovim nastojanjima je pomogla popularna kultura, jer su turske serije postale popularne širom Bliskog istoka i često su glorificirale Istanbul i uzdizale njegovu otomansku prošlost.

“Pogledajte Tursku prije Erdogana, [nije bila] u srcu arapskog svijeta na način na koji to sada jeste”, kazao je Ali.

Trend arapskih izgnanika koji idu u Tursku ubrzan je zbog posljedica Arapskog proljeća. Turska je sada dom za oko četiri miliona izbjeglica, većinom Sirijaca, zajedno s aktivistima, novinarima i političkim ličnostima iz država širom arapskog svijeta.

Istanbulske četvrti su transformirane prilivom arapskih zajednica i biznisa, a arapska populacija u ovom gradu vjerovatno premašuje milion. Turska je dom za, kako se procjenjuje, 700.000 Iračana. Više od 500.000, većinom sirijskih izbjeglica, živi u turskom gradu Gaziantepu, na jugu zemlje.

Glas mujezina koji poziva na molitvu

Turska je podržala ustanke Arapskog proljeća, posebno kao oštri protivnik sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i pristalica egipatske vlade Muhameda Mursija povezane s Muslimanskom braćom, a koja je bila kratkog vijeka.

Istanbul je postao značajan centar Muslimanske braće, posebno nakon što je Mursija zbacila vojska predvođena generalom koji je postao predsjednik Abdul Fattahom el-Sisijem 2013. godine.

Islam Akel, egipatski novinar i TV prezenter, umalo je poginuo u augustu 2013. godine, nakon što je ustrijeljen i metak mu je dopro do pluća na mirnom protestu na kairskom trgu Rabaa za Mursija, na kojem su najmanje 1.000 ljudi ubile sigurnosne snage.

Pobjegao je u Liban i proveo neko vrijeme u Sudanu, prije nego što je otišao u Tursku 2014. godine. Sada radi kao prezenter na kanalu Watan TV u Istanbulu, povezanom s Muslimanskom braćom. Akel je hvalio Tursku jer je prihvatila izgnanike.

“Kao egipatskom arapskom muslimanu, boraviti u Turskoj meni nije bilo teško, jer boravak u zemlji u kojoj čujem glasove mujezina koji pozivaju na molitvu i na svakom ćošku nalazim džamije pitanje je osjećaja sigurnosti, povezanosti i integracije”, rekao je on.

Trend arapskih izgnanika koji idu u Tursku porastao je s posljedicama Arapskog proljeća (Reuters)

‘Niko drugi to nije htio’

Hamza Zawba, bivši glasnogovornik Mursijeve Stranke slobode i pravde, stigao u je u Tursku 2014. godine i sada vodi emisiju na TV kanalu Makameleen.

“Turska nas je prihvatila da živimo ovdje kao izgnanici, niko drugi to nije htio”, rekao je Al Jazeeri, dodajući da mu je Turska pružila ključni prostor da osporava Sisijev narativ.

“[Moja emisija] je prostor u kojem izražavam svoje poglede i dajem analizu, da se suočim s tvrdnjama medija vezanim za državni udar i da podignem svijest u vezi svega što se dešava”, kazao je on.

Egipatski liberalni reformistički političar Ayman Nour također se preselio u Istanbul i uspostavio svoj televizijski kanal Al-Sharq TV.

Istanbulsko Udruženje arapskih medija ima više od 800 članova. Izgnanici iz država kao što su Libija, Jemen i Sirija također su uspostavili svoje medijske ispostave, ekspertske organizacije, škole, humanitarne organizacije i nevladine organizacije. Istanbul je postao mjesto gdje se neki Arapi koji su članovi zajednice LGBTQ osjećaju sigurnim da žive otvoreniji život.

Ali, dok su se neki izgnanici veoma dobro snašli, drugi su naišli na probleme i uloga Turske kao sigurnog utočišta promijenila se tokom desetljeća.

‘Prostor koji se smanjuje’

Bassam Alahmad je izvršni direktor neprofitne organizacije Sirijci za istinu i pravdu, koja dokumentira kršenja prava svih strana u Siriji. Došao je u Tursku iz Sirije 2012. godine.

“Bila je to dobra atmosfera za nas da djelujemo i radimo”, kazao je on.

Kaže da je atmosfera postala ograničenija vremenom, posebno nakon prve turske direktne vojne intervencije na sjeveru Sirije 2016. godine, pa je osjetio da više ne može objavljivati neke od slučajeva kršenja ljudskih prava koje je zabilježio. Rekao je da su ga turske sigurnosne službe ispitivale u vezi njegovog rada 2018. godine.

Turski vojnici patroliraju sjevernim sirijskim kurdskim gradom Tal Abyadom, na granici između Sirije i Turske (AFP)

Primio je i prijetnje od nekoga za koga vjeruje da je povezan s Assadovim sigurnosnim snagama, ali kaže da, iako je to prijavio policiji, oni nisu ništa poduzeli. Ubistva istaknutih aktivista u Turskoj također su uznemirila neke izgnanike i potkopala reputaciju ove države kao sigurnog utočišta.

Glasnogovornik turskih medija je rekao da oni neće odgovarati na specifične Alahmadove tvrdnje, ali je prenio izjavu višeg turskog zvaničnika, koji kaže: “Turska pruža sigurno utočište za blizu četiri miliona sirijskih izbjeglica. Poduzimamo sve nužne korake da osiguramo da se tražitelji azila osjećaju odomaćeno i sigurno.”

Antiarapski rasizam kao problem

Alahmad je, također, rekao da su stavovi u Turskoj postali ogorčeniji, više neprijateljski i rasistički prema sirijskim izbjeglicama kako prolazi vrijeme. Mnogi Sirijci se, također, bore za pristup uslugama i obrazovanju, uglavnom ne mogu dobiti državljanstvo i često ih izrabljuju na neformalnim poslovima.

“Osjetili smo da je to prostor koji se smanjuje”, kazao je Alahmad.

On i supruga su uspjeli dobiti azil u Francuskoj i preselili su se tamo 2019. godine.

“Ovdje možete napisati ili reći bilo šta.”

Hassan je hvalio Erdogana i Tursku zbog velikodušnosti u prijemu tako mnogo izbjeglica i disidenata, ali je spomenuo antiarapski rasizam kao značajan problem.

“Kada čuju da govorite arapski, stvari postanu čudne. Ljudi vas gledaju i tretiraju drugačije. Kada sam s prijateljima, nekada ne pričamo na arapskom u javnom prevozu”, kazao je on.

Turska je sada dom za oko četiri miliona izbjeglica (Reuters)

Neki su se izgnanici, također, promijenili živeći u Turskoj.

Mustafa Menshawy, istraživač i postdoktorski saradnik na projektu SEPAD, na Univerzitetu Lancaster, rekao je Al Jazeeri da su mnogi obični članovi Muslimanske braće postali manje konzervativni u svojim pogledima ili su čak napustili ovaj pokret nakon što su bili izloženi socijalno liberalnijoj klimi u Turskoj. Kaže i da su Muslimanska braća postala manje hijerarhijska i otvorenija za debatu nego u Egiptu.

‘Arapsko iskustvo završava s Erdoganom’

“Činjenica da Turska, koja je autoritarna u načinu na koji tretira svoje medije, dozvoljava članovima Muslimanske braće da imaju glas. Koliko je to demokratski, pomalo je paradoksalno”, rekao je on.

“Turska daje glas pojedincima kojima ova organizacija ili režim u Egiptu nisu dali glas, i to je revitalizirajuće.”

Ali, Menshawy karakterizira odnos ove grupe s turskim vlastima kao “brak iz interesa”. I on i drugi kažu da je status Turske kao arapskog centra ranjiv na promjenjive političke trendove.

“Vidim ovo [arapsko] prisustvo kao korisno da se projektira moć i stavi Tursku naprijed kao glavnog igrača u arapskoj politici”, rekao je Ali.

Kaže da udomljavanje tako mnogo arapskih disidenata može postati problem i “veoma ograničavajuće za opcije Turske” ako odluči krenuti putem približavanja Sisiju ili Assadu, koji sada izgledaju ukorijenjeni u vlasti, kao i nepopularni u domovini.

Također je dodao da je uloga Turske, kao tako snažnog arapskog centra, umnogome zavisna od Erdogana na vlasti.

“Ovo arapsko prisustvo i ovo arapsko iskustvo završava s Erdoganom”, kazao je on.

‘I dalje se osjećam usamljeno…’

Akel je rekao da izgnanici poput njega brinu najviše o “političkoj nestalnosti i strahovima u vezi uspona nacionalista” nauštrb AKP-a.

U međuvremenu, dok Hassan ima mnogo prijatelja Turaka, većina njegovih najdubljih prijateljstava je s ljudima u Egiptu.

“I dalje se osjećam usamljeno u Turskoj”, kazao je on.

Također ga muče ekonomski problemi koji su zadesili ovu državu, uključujući veliku inflaciju, niske plate i manjak prilika za zaposlenje. Nije uspio dobiti dozvolu da snima scene za dokumentarac koji pravi i kaže da će pokušati otići u zapadnu državu kada se završi pandemija korona virusa.

“Ne mogu ostati ovdje još dugo, postalo je kompliciranije, nije lako snimati osjetljive teme. I sve se odvija sporo, osjećam se nestabilno. Ali, bolje je nego u Egiptu.”

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO