Mostar vapi za antifašizmom
Dana 14. februara 1945. godine Mostar je oslobođen od fašizma u Drugom svjetskom ratu.
Toga dana oko podne prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar, a kasnije su im se pridružile 19. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija. Oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle su iz Mostara.
Mostar je u Drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio. Grad je imao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, što bi značilo da svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Grad je imao svoj bataljon, ilegalnu štampariju, dao je 14 narodnih heroja i sedmero obješenih boraca.
Građani iz istočnog dijela grada koji su htjeli dostojanstvenom šetnjom posjetiti Partizansko groblje u zapadnom dijelu suprotno obećanjima bili su spriječeni od strane MUP-a. Ponuđen im je autobuski prijevoz uz policijsku pratnju što na najbolji način pokazuje da fašizam ni 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata u Mostaru nije pobijeđen.
Mostar – ‘grad slučaj’
Nakon ratnih 90-tih Mostar je podijeljen grad, odnosno „grad slučaj“. U istočnom dijelu grada 14. februar se obilježava kao Dan oslobođenja od fašizma, dok se u zapadnom obilježava ubistvo sedam fratara. Dok je istočni dio grada i dalje u ruševinama, u zapadnom dijelu nazivi ulica i škola i dalje podsjećaju na tekovine Nezavisne države Hrvatske.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
“Želim naglasiti da Bosna i Hercegovina može biti ponosna, jer je kraj Drugog svjetskog rata dočekala u redovima antifašističkih pobjednika. Određeni događaji, poput ubistva fratara, što je nesumnjivo zločin bez presedana, ne mogu se prihvatiti kao „klica“ za restauraciju fašizma. Herceg-Bosna je ipak samo tipičan izraz velikohrvatske politike, koja svoj korijen ima u 19. stoljeću, odnosno u vremenu kada se oblikovala hrvatska nacionalna politika prema Bosni i Hercegovini“, kaže na početku razgovora dr. Adnan Velagić, redovni profesor historije na Univerzitetu Džemal Bijedić.
Da bismo razumjeli dešavanja tokom Drugog svjetskog rata koja su ponovljena još brutalnije u okviru samoproglašene Herceg-Bosne potrebno je da razjasnimo historijske procese koji su doveli do toga.
“Ako pogledate hrvatske ideološke koncepcije u 19. st. i u prvoj polovini 20. st. vi ćete primjetiti velikonacionalnu konstantu, koja se, uz izvjesnu pauzu tokom socijalističkog perioda, proteže sve do današnjih dana. Tako je, još 1908. godine, hrvatski politički autoritet Stjepan Radić, u svome djelu Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, zapisao da su „nepripajanjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj stradali najviše hrvatski državni interesi“. Nakon ujedinjenja u Kraljevinu SHS, hrvatska politika je, kroz djelovanje Stjepana Radića, permanentno nastojala da Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake uključi u krug hrvatskih nacionalnih interesa.“, smatra dr. Velagić.
Dodaje kako su vlasti NDH dodatno razradile velikohrvatske ideje i iskoristile ratne okolnosti za realizaciju svojih ciljeva.
‘Tipičan izraz’
“Fašistička NDH je bila tipičan izraz velikohrvatskih težnji implementiranih u ratnom periodu. Uključivanje Bosne i Hercegovine u njen sastav samo je to potvrdio. Rasni zakoni, segregacija i potpuna nacionalna indoktrinacija nehrvata u NDH dali su sve predispozicije za konzervaciju jednog dijela fašističke politike. S druge strane, slično je bilo i kod velikosrpske politike u Drugom svjetskom ratu. U takvom obliku fašizam je preživio epohu socijalizma i svom snagom izašao na površinu krajem 80-ih godina, kada su ga u svoje krilo prihvatile već razmahane nacionalističke politike u Jugoslaviji. Zbog toga ne treba da nas čudi što sve ove velikonacionalne ideje u sebi nose prepoznatljivu dozu fašizma. Naime, na fašizmom zaraženom tlu, one su prihvatile fašizam kao svoju ideologiju. Takva je bila i Herceg Bosna za čije osnivanje najveću odgovornost snosi Hrvatska u doba Franje Tuđmana“, objašnjava dr. Velagić.
On ističe kako je podjela BiH, odnosno osnivanje tzv. Herceg-Bosne bio samo nastavak aspiracija susjedne Hrvatske na teritorij BiH.
“Herceg-Bosna je nastala kao produkt kompromisa velikohrvatske i velikosrpske politike (sporazum Boban – Karadžić) prema Bosni i Hercegovine, a sve zbog procjene da niti jedna od ove dvije velikonacionalne koncepcije neće moći priključiti cijelu Bosnu i Hercegovinu sebi. Ova paratvorevina je, sa svojim zakonskim propisima, logorima, političkim ciljevima o etnički čistoj teritoriji, predstavljala tipičan primjer realizacije fašističke ideologije. No, ako u obzir uzmemo činjenicu da historijski događaji nisu puki izraz slučajnosti nego kontinuitet procesa koji su međusobno povezani, onda ćemo uočiti da je Herceg-Bosna, u krajnjoj instanci, ipak samo puki izraz velikohrvatske politike, nemoćne da cijelu Bosnu i Hercegovinu priključi Hrvatskoj. No, kao i sve velikonacionalne ideje i Herceg Bosna se pokazala preambicioznim projektom njenih utemeljitelja. To što danas zvanična politika bosanskohercegovačkih Hrvata slavi ovu tvorevinu samo pokazuje tačnost navedene konstatacije, o kontinuitetu rigidnih ideologija. Ipak jedno je neupitno, na stranicama historije hrvatske politike ostat će samo mrlja Herceg Bosne, čiju će veličinu i oblik davati haška presuda za zločine koji su sprovođeni u ime ove paratvorevine“, zaključuje dr. Velagić.
Žrtva fašizma
Zaključuje kako je Mostar i dalje žrtva fašizma jer ova idelogija i dalje živi kroz nazive ulica, škola, institucija.
“Vrijednosti antifašizma su najhumanije tekovine koje baštini demokratski svijet. No, s druge strane, mora se znati da je fašizam najvitalnija antidemokratska, antiliberalna i antiljudska ideologija, koja je sposobna da se prilagođava aktuelnoj situaciji. Ako postoji i najmanja mogućnost on će oživjeti i iskazati se u svome obliku, rušeći sve civilizacijske vrijednosti. Zbog toga, današnji demokratski svijet, i u miru vodi preventivnu borbu protiv fašizma. Međutim, naše društvo je zaraženo virusom fašizma i nije u stanju da adekvatno odgovori na sve izazove koje ova ideologija plasira kroz različite oblike. Naime, u Bosni i Hercegovini postoje različiti primjeri fašističkog ispoljavanja, od ispisivanja parola ili skandiranja fašističkih poruka na sportskim događajima, do institucionalnog djelovanja u fašističkom obliku. Jer, kako bismo mogli drugačije nazvati davanje naziva ulica po fašističkim prozelitima ili uvođenje zabrane jednom narodu da uči svoj jezik u školi, nego fašizam“, poručuje na kraju razgovora dr. Velagić.
Dvostruka agresija na Mostar
Štefica Galić je urednica portala tacno.net i višegodišnja aktivistkinja za ljudska prava. Ona je česta meta napada zbog svojih stavova.
“Danas je potrebnije više nego ikada govoriti baš o tim teškim i ponosnim danima antifašističkog otpora ‘41-‘45. i Danu oslobođenja Mostara. Ta borba je bila od početka do kraja organizovani svenarodni zbratimljeni otpor i želja da se pobijedi fašizam. U ratu devedesetih bilo je upravo suprotno. Mada se ne zna pouzdano, ali duplo više Mostaraca je izgubilo živote u zadnjem ratu, vođeni bolesnom osvetničkom mržnjom čuvara ideja poraženih u Drugom svjetsko ratu: mržnjom prema svakoj drugosti, prema zajedničkom gradu, srpskohrvatskom agresijom i na kraju kriminalnom pljačkom svega što je izgrađeno u Titovo vrijeme”, kaže ona.
Navodi kako aktuelna vlast u Mostaru zadržava status quo koji odražava ratne granice.
“Trgovinom dviju nacionalističkih stranaka HDZ i SDA, lažima, medijskim napuhavanjem mržnje i stalnim strahom od novog rata drže građane Mostara u agoniji već trideset godina. Negiranjem haških presuda, sistemskim slavljenjem svojih zločinaca kao heroja, korupcijom u svim segmentima društva, obrazovanjem mladih da mrze, bahatost, nesigurnost i nepravda doveli su nas do ovoga što imamo danas“, smatra Galić.
Nastavak agonije
Mostar je u periodu između dva svjetska rata važio za socijalističku avangardu i u bivšoj zajedničkoj državi bio je simbol zajedništva. Međutim, kroz ratne 90-te Mostar je najgore prošao i ta agonija se nastavlja.
Na pitanje ima li nade da se vrati dostojanstvo čovjeku u gradu na Neretvi, naša sagovornica smatra da će se to desiti kad se sruši nacio kriminalna banda s vlasti i njihovi poslušnici, kad se vratimo na ‘fabričke postavke’ u granice moralnih normi, ideji dobra za svakog čovjeka, te dodaje:
“Mostarci su željni normalnog, dostojanstvenog života, ali moraju zato ustati iz kafića, ne pristajati na nametnute zadatosti najgorih među nama, ne birati ‘lakši put’.“
Njena poruka mladima na kraju razgovora glasi “Pokrenite se, preskočite zidove, propitujte sve, družite se, učite i borite se za bolji i pravedniji svijet.“
‘Rezervni Srbi’
Milan Jovičić bio je predsjednik Gradskog vijeća Mostara od 2000. do 2004. godine, vijećnik u dva mandata. On je predratni privrednik koji je kao elektroinžinjer i ekspert za automatizaciju procesa učestvovao u izgradnji šest velikih investicija u Srbiji i BiH. On za sebe kaže da je mostarski Sarajlija i bosanski Srbin. Upravo zbog toga njega i ostale Srbe koji su rat proveli u Mostaru politički predstavnici iz manjeg entiteta i Pravoslavna crkva nazivaju „rezervnim Srbima“.
Iako su jako dobri odnosi HDZ-a i SNSD-a, Srbi nisu konstutivni narod u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, a Srpska lista koja je Dodikov instrument doživjela je fijasko na izborima.
„Oni nisu svjesni šta se u Mostaru dešavalo na relaciji Hrvati-Bošnjaci od 09. maja 1993. godine, niti su osjetili ubitačne i grozne logoraške scene i aktivnosti svojih agresorskih pajdaša, po oružju, zločinima i genocidnim radnjama. Njima su sada i Republika srpska i Herceg Bosna, kao genocidne tvorevine, svetinje njihove, a ubijeni i stradali Bošnjaci, kao nevine žrtve su im zajedničko nužno zlo. Sada bi oni primjenili istovjetnu i zajedničku ideologiju, da oni sami biraju svoje čistokrvne Srbe i Hrvate u sistemu vlasti, kako bi lakše rasturili državu BiH, ništa drugo ih ne interesuje“, zaključio je Jovičić.
On je autor knjiga Prognanik u svome gradu i Pisma sa Neretve, a priprema još dvije knjige.
Izvor: Al Jazeera