Igra ruskog prijestolja

Vladimiru Putinu će 18. marta na megdan izaći Ksenija Sobčak, Pavel Grudinjin i Vladimir Žirinovski (EPA)
Vladimiru Putinu će 18. marta na megdan izaći Ksenija Sobčak, Pavel Grudinjin i Vladimir Žirinovski (EPA)

Ishod predsjedničkih izbora očito je poznat i prije nego što će biti održani – Vladimir Putin i narednih šest godina vladat će Rusijom, jednom od najvećih svjetskih sila. I predizborne ankete, i analitičari, i sâm Putin, baš svi uvjereni su u pobjedu “novog ruskog cara” već u prvom krugu, moguće i s dvotrećinskom većinom. U to, doduše, ne vjeruju oprobeni kandidati – Ksenija Sobčak, Pavel Grudinjin i Vladimir Žirinovski. Ne vjeruje u Putinovu pobjedu ni Aleksej Navaljni, no on je izbačen iz utrke zabranom sudjelovanja na izborima do 2028. godine.

Navaljnog su i vidjeli kao najozbiljnijeg protukandidata, no uvjetna presuda za navodnu sječu državne šume i prodaju drveta na crnom tržištu za 250.000 eura onemogućila ga je da “izađe na crtu” Putinu. Uzalud se pozivao na presudu Europskog suda za ljudska prava, koji je ocijenio da suđenje nije bilo pošteno. U međuvremenu Navaljni je pozvao i na bojkot izbora, najavljujući kako neće priznati rezultate, no sve to očito neće puno utjecati na stajališta ruskih birača, barem onih koji dođu pred glasačke kutije, koji su godinama skloni Putinu.

Ako je Putinova pobjeda posve izvjesna, a ključna pitanja koliko će povjerenje dobiti i kakva će biti izlaznost, najvažnije pitanje ostaje, kao svojevrsni zalog za budućnost, tko će zauzeti drugu poziciju. Upravo na te indikatore raspoloženja ruskog biračkog tijela ukazuje vanjskopolitički komentator Boris Varga, napominjući kako su se političke okolnosti u Rusiji od prošlih izbora prilično promijenile. U tom smislu navodi aneksiju Krima, hibridni rat s Ukrajinom, zahlađenje odnosa sa Zapadom, a pogotovo američke sankcije, koje će “u najbliže vreme pogoditi i najbliže Putinovo okruženje”.

Komunisti traže novi identitet

Činjenicu da Pavel Grudinjin dolazi iz Putinove stranke, pa čak i da je igrao važnu ulogu u njegovom dolasku na vlast sada već daleke 2000. godine, konstatira i Boris Varga. Navodi kako ga se „opravdano može smatrati njegovim čovekom, iako komunisti pokušavaju da ga predstave kao vanpartijsku ličnost, uspešnog rukovodioca i biznismena“.

„Komunistička partija traži svoj novi identitet u uslovima globalnog uspona desnice. Mislim da je izbor Grudinjina pokušaj primene kineskog modela u Rusiji. Upravo o kineskom modelu pragmatičnog komunizma čuju se pohvale unutar Partije“, ukazuje Varga.

I Branimir Vidmarović napominje kako je Komunistička partija „još uvijek poprilično snažna i dosta često se upušta u oštru kritiku režima i vladajućih“, budući da imaju „snažan kapital simbolizma iz prošlosti SSSR-a“. „Partija se kadrovski obnavlja i nije zadovoljna ulogom sporednog igrača. Osjetili su da su okolnosti na njihovoj strani, jer najnovije istraživanje pokazuje da čak 58 posto Rusa žali za SSSR-om, što je više nego prethodnih godina“, konstatira.

“Vremenom to može da poremeti unutrašnju političku dinamiku u Rusiji, ali ne u korist liberalnih, proevropskih i demokratskih snaga. Upravo suprotno, a to pokazuje i rejting Žirinovskog, koji, po istraživanjima javnog mnjenja za izbor predsednika, sada zauzima drugo mesto, na kom je skoro tradicionalno od uvođenja višepartijskog sistema u Rusiji bio Genadij Zjuganov”, govori Varga.

Putin kao Jeljcin

I Branimir Vidmarović, stručnjak za međunarodne odnose, koji je doktorat stekao upravo u Moskvi, ukazuje kako nitko ne sumnja da će Putin pobijediti, no hoće li to biti u prvom ili drugom krugu zapravo je pitanje koje “u posljednje vrijeme muči političke redatelje u Kremlju”. Po njemu, pobjeda u prvom krugu pokazala bi Putinovu nadmoć.

“Kada bi doista htjeli pokazati razvoj parlamentarizma, pluralizma i demokracije, ‘arhitekti’ bi svakako pustili Putina u drugi krug. Tako bi se pokazalo postojanje neke narodne alternative i djelomično ušutkali kritičari. Nadmoć Putina bi bila poljuljana, ali bi mu dodalo svježine i društvenog, naprednjačkog kapitala. Ipak, u situacijama kada u drugom krugu postoje principijelno različiti kandidati ili svježa lica, odaziv je u pravilu velik, što, opet, ne odgovara Kremlju. Okršaj Putin – Žirinovski bio bi sveopća besmislica i toga su svi svjesni, no okršaj Putin – Grudinjin daleko je riskantniji”, prognozira Vidmarović.

Ne dovodeći, ipak, u pitanje Putinovu pobjedu, podsjeća i kako će mu to biti posljednji uzastopni mandat. U tom smislu ukazuje i kako bi se mogao ugledati na svog prethodnika Borisa Jeljcina, pa nakon nekog vremena ponovio onu njegovu: “Umoran sam, odlazim i umjesto sebe ostavljam…”

A kakvi su rezultati predizbornih anketa ukazuje Timur Blohin, novinar Sputnjika. Pozivajući se na Fond za javno mnijenje i rezultate ankete provedene početkom prosinca, navodi da bi u tom trenutku 68 posto Rusa glasalo za Putina. Do sličnog rezultata, doduše dva mjeseca ranije i znato prije nego što je Putin potvrdio kandidaturu, došla je i nevladina organizacija Levada Centar. Iza Putina ostali su Žirinovski (tri posto) te Navaljni i Genadij Zjuganov (dva posto).

Na izborima i direktor sovhoza

Sobčak: Zašto se Kremlj boji opozicije?

Kao novinarka, Ksenija Sobčak prijavila se na redovitu godišnju medijsku konferenciju predsjednika Vladimira Putina i postavila mu pitanje zašto se ne pojavljuje u debatama, zašto opstruira oporbene čelnike i zašto se Kremlj, zapravo, boji oporbe.

„Ljudi koje spominjete su ruske verzije Mihaila Saakašvilija [bivšeg gruzijskog predsjednika koji je u međuvremenu postao čelnik ukrajinske oporbe]. Želite li da se Rusija suočava sa situacijama kao što je Majdan u Ukrajini? Rekao sam da opozicija mora imati pozitivne prijedloge. Gdje su vam“, pitanjem je odgovorio Putin.

Navaljni je ispao iz utrke, a vječito drugi na izborima Zjuganov se odrekao kandidature u korist Grudinjina i odlučio voditi njegovu kampanju. Upravo je priča Pavela Grudinjina, kandidata Komunističke stranke Rusije, vrlo zanimljiva. Pred raspad Sovjetskog saveza počeo je raditi u sovhozu “Lenjin” u Podmoskovlju, a od 1996. godine upravlja tim državnim poljoprivrednim dobrom, koje slovi za najvećeg proizvođača jagoda u Rusiji.

“U tom sovhozu Grudinjin gradi mali socijalizam, koji podrazumeva besplatni obrok u školama, besplatne lekove u domovima zdravlja, manje cene komunalija – i sve to o trošku sovhoza, koji se inače bavi prodajom povrća, voća i šumskog voća, kao i sokova u Moskvi i Podmoskovlju. Grudinjin je protivnik liberalnih ekonomskih modela, u više navrata je bio poslanik u parlamentu Moskovske oblasti i u Državnoj dumi”, priča Blohin.

Podsjeća i kako je Grudinjin svojevremeno bio član Jedinstvene Rusije i sudjelovao u jednoj Putinovoj kampanji. Napustio je stranku, postao veliki kritičar Putinovih poteza, počeo surađivati s komunistima, ali nikad nije preuzeo njihovu člansku iskaznicu.

O Grudinjinu kao “svježem licu i neobičnom čovjeku” govori i Vidmarović. Kompaniju kojom upravlja opisuje kao socijalističku oazu u svijetu kapitalizma, čiji zaposlenici imaju veća primanja od prosjeka u sektoru, stambeno su zbrinuti, imaju široki socijalni paket i osiguranje te su, preko akcija, suvlasnici kompanije. Na širokom području koje zauzima kompanija, navodi, postoje i škola, besplatna poliklinika, dječja igrališta, a dobit od prodaje Grudinjin reinvestira, ne trošeći ništa na statusne predmete i osobni luksuz.

“Njegov mentalitet i stil rada vrlo su primamljivi mlađim i sredovječnim nostalgirajućim biračima, koji se nisu snašli u bespućima privatizacije i izrastanja oligarhata i za koje je kapitalizam pogrdna riječ. Predstavlja čvrstu moralnu vertikalu i dokaz da biznis može poštovati malog čovjeka. Nije prijetnja Putinu, ali je svakako loša vijest za neinventivnog i ispuhanog Žirinovskog i za mladu i progresivnu Sobčak”, objašnjava Vidmarović.

Ksenija protiv ‘strike Vove’?

No, prava enigma mogla bi biti Ksenija Sobčak, novinarka i TV voditeljica, bivša glumica, povremena prosvjednica protiv aktualne vlasti, ali i ruska verzija Paris Hilton, kako je znaju nazvati zapadni mediji. Ono što je važnije u cijeloj predizbornoj priči jeste činjenica da je Ksenija kći Anatolija Sobčaka, prvog demokratski izabranog gradonačelnika Sankt Peterburga i svojevrsnog političkog oca Vladimira Putina i njegovih najbližih suradnika. Sudjelovala je u prosvjedima protiv vlasti, prije dvije godine najavila da će pobjeći iz Rusije zbog straha od atentata, no ostala je i odlučila ući u predsjedničku utrku.

Je li Kremlj upleten u kandidaturu Ksenije Sobčak?

Branimir Vidmarović ne vjeruje u upletenost Kremlja u kandidaturu Ksenije Sobčak. Podsjeća da je iznimno poznata osoba, odrastala je uz Vladimira Putina, a nakon smrti oca postala je dio elitističkog establishmenta. Ne pozicionira se kao jedna od oporbenih opcija, već kao spajalica koja treba konsolidirati apsolutno svu oporbenu scenu.

„Ona poznaje hodnike vlasti, načine donošenja odluka, mutne dogovorčiće, slabosti i nedostatke visokog činovničkog kruga. Kontroverzna i osebujna, Sobčak doista može probuditi veliko zanimanje za izlazak na izbore, što nikako ne odgovara vladajućem krugu. Kod velikog odaziva (ne u totalitarnim režimima) rezultat postaje neizvjesniji i teže ga je namjestiti. Onaj tko namješta mora uložiti puno više truda i resursa u namještanje koje u tom slučaju postaje primjetljivije“, ukazuje Vidmarović. Smatra i da ima neizravno političko iskustvo te joj je cilj završiti na brončanoj stepenici.

No, bliskost s Putinom iz prošlih vremena i navodno oslovljavanje sa “striko Vova” one sumnjičave usmjerili su na tvrdnje da je Sobčak u službi Putinove kampanje. Blohin je uvjeren da je takva priča “još jedna teorija zavere”, podsjećajući na njezin službeni moto “Protiv svih”. Ukazuje na procjene Levada Centra iz listopada, po kojima je njezinu kandidaturu podržavalo jedan posto birača, ali i odgovor devet posto njih koji ne isključuju mogućnost da će glasati za nju.

Varga ne misli da je Sobčak kandidatkinja koja ugrožava Putinovu popularnost, naprotiv. Ukazuje na rezultate drugog istraživanja javnog mnijenja, po kojem je ona “među novim licima najprepoznatljiviji kandidat”. Po istom istraživanju, većina ispitanika o njoj ima negativno mišljenje.

“Sve je to predstava da postoje liberali i opozicija, kojima je ubistvom Borisa Njemcova dat jasan signal gde im je mesto i dokle mogu da idu. Kandidatura Sobčak je tu za unutrašnje potrebe, samo da stvori privid da u Rusiji postoje demokratski izbori”, kaže Varga.

Može li se pojaviti ‘ruski Trump’?

Ako je već poznato tko je pobjednik predsjedničkih izbora, koji će biti održani 18. ožujka, vjeruje se da će pravi izazov u Rusiji biti naredno odlučivanje o prvom čovjeku Rusije, koje je na rasporedu 2024. godine. Varga očekuje jačanje desnice i očekivani pada utjecaja komunista te prognozira “pojavu nekog ruskog Donalda Trumpa”.

“Ako se i pojavi, ruski Trump (ili je on već tu – Žirinovski?) sigurno neće biti volja birača, već dogovor na vrhu, što je u Rusiji praksa od Oktobarske revolucije”, konstatira.

Žirinovski, u Rusiji poznat kao ultranacionalist (iako mu se stranka zove liberalno-demokratska), na Balkanu poznat kao prijatelj čelnika srpskih radikala Vojislava Šešelja, a u svjetskim okvirima netko tko je puno prije izbora vjerovao u Trumpa kao čovjeka koji će smiriti tenzije između Washingtona i Moskve, procjenjuje da će osvojiti najmanje 30 posto glasova. Otkako je na političkoj sceni, znao je šokirati i Rusiju, i svijet (na prve izbore 1991. godine, kad se suprotstavio Borisu Jeljcinu obećavao je sniženje cijene vodke), ali i sa svojom strankom imati značajnog udjela u Dumi, tukao se s političkim protivnicima pred kamerama, divio se diktatorima.

No, Putin je Žirinovskog marginalizirao, Navaljnog izbacio iz utrke, za Sobčak se ne zna kakav imaju odnos, ali mu ona očito nije posebna prijetnja, kao što mu to ne bi trebao biti niti Grudinjin. Novi ruski car će očito na prijestolju ostati još šest godina, navršavajući gotovo četvrt stoljeća u Kremlju. Nakon toga, kako to najavljuju i Al Jazeerini sugovornici, uslijedit će vrlo zanimljiva “igra (ruskog) prijestolja”.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO