Fukuyama: Napad Saudije na Al Jazeeru je pogrešan i glup

Francis Fukuyama tvrdi da će Donald Trump odustati od 'novog svjetskog poretka' (Al Jazeera)

Jedan od tvoraca američke geopolitičke ideologije i mislilac, koji je početkom 1990-ih slavodobitno proglasio kraj historije i pobjedu liberalne dmokratije u dijalektičkoj borbi društvenih sistema, Francis Fukuyama, boravi u Sarajevu, gdje će na Fakultetu političkih nauka govoriti o idejama svoje knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek, njenim filozofsko-političkim dometima i aktuelnosti u političkom svijetu 25 godina nakon što je napisana i objavljena.

Fukuyamina reputacija ideologa savremenog američkog neoimperijalizma zasnivala se na njegovoj, kako su kritičari često isticali, nekritičkoj primjeni Hegelovih ideja povijesti, u kojima se društvena stvarnost historije završavala stvaranjem demokratskih društava anglo-saksonskog svijeta, koji su zatim proglašeni kao idealan društveni tip i jedini koji na dosljedan i valjan način omogućava i štiti lične slobode svakog pojedinca.

Ideje Fukuyamine teorije postale su važno oružje za američki neoimperijalizam, koji je potrebu za svjetskom ekonomskom i političkom dominacijom objašnjavao željom da realizira principe liberalne demokratije u svim dijelovima svijeta. Fukuyamino shvatanje političkih odnosa u savremenom svijetu i njegov ustroj društva zasnovanog na Lockeovsko-Hegelovskom konceptu društvenih sloboda postali su, kako su to mnogi kritičari njegovog djela primjetili, najpoznatiji američki izvozni proizvod u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća.

Dvadest pet godina kasnije, u razgovoru s Fukuyamom, postaje jasno da su neke velike teme njegove knjige danas potpuno irelevantne i da je sam autor revidirao mnogobrojne stavove.

  • U knjizi pišete o liberalnoj demokratiji kao zadnjem stadiju društveno-političkog razvoja u historiji. U kakvom se stanju danas nalazi država liberalne demokratije i s kojim se izazovima susreće?

– Najveći izazov liberalnoj demokratiji danas, onoj koja se razvija u Evropi i SAD-u, jesu forme nacionalnih populazima, gdje demokratski izabrani lideri koriste svoje demokratske mandate kako bi potkopali modernu državu, uvodeći viski nivo korupcije i političkog pokroviteljstva u svoje sisteme. Mislim da će na kraju ovaj izazov demokratija preživjeti, ali to je nešto sasvim drugačije od onoga što sam predviđao prije 25 godina, a to je da se demokratski sistem može urušavati jednako kao što se može i razvijati.

  • Pisali ste o vezi moderne ekonomije i liberalne demokratije. Tvrdili ste da će liberalna demokratija proizvesti modernu ekonomiju na svakom mjestu planete. Ali, mnogi kažu da se ‘laissez fair’ ekonomija koristi ideologijom liberalne demokratije kako bi prisvojila sva bogatstva svijeta?

– Kompliciran je odnos između liberalne demokratije i modernog kapitalizma. Vjerujem da nije obavezno da imate liberalnu ekonomiju kako biste imali moderni kapitalizam. Kina i Singapur demonstriraju tu činjenicu. Ni jedna od te dvije države nema liberalno-demokratski društveni sistem, ali su u svojoj historiji imale izuzetno uspješne kapitalističke etape. Osim toga, mislim da postoji prirodna tenzija između kapitalističke tržišne ekonomije i demokratije. Ako se tržišna ekonomija prepusti svojim mehanizmima, stvorit će nejednakost, stvorit će se, s jedne strane, veliki dobitnici, a s druge, gubitnici.

Razlog zašto morate upariti tržišnu ekonomiju i demokratiju jeste da tržišna ekonomija mora imati političku kontrolu, mora imati regulatora i mora biti u stanju distribuirati benefite od ljudi koji su pobjednici onima koji su društveni gubitnici, jer će sisitem u suprotnom eksplodirati. Jedan od razloga što se Marxovo predviđanje o kontradikcijama kapitalističkih država u 19. stoljeću nije ostvarila jeste da ste imali demokracije koje su učinile da čista tržišna ekonomija ne zaživi, pa imate socijalnu demokratiju i državu blagostanja, koja se javila u Evropi i SAD-u. Uparivanje demokratije s modernim kapitalizmom je ključna stvar.

  • Pisali ste da je neizbježno da komunizam kolabira i da će na tom kolapsu izrasti nacionalizmi. Da li ste očekivali da će ti nacionalizmi, kao što su bili srpski i hrvatski, tokom raspada Jugoslavije biti toliko krvavi i destruktivni?

– Pa vidite, nisam predvidio taj specifični konflikt koji se desio na Balkanu tokom 1990-ih, ali sam prepoznao da će nacionalizam biti još uvijek jaka sila i da nije pobijeđen kako se tada vjerovalo, bar u smislu kako liberalna demokratija mora izrasti iz tih novoprobuđenih nacionalizama. Svijet pun nacionalističkih država je veoma nasilan i nestabilan svijet i mislim da je razlog zbog kojeg trebate liberalizam jer je to jedina forma političke institucije koja će dozvoliti i omogućiti različitim ljudima da jedni s drugima žive u miru.

  • Industrijalizacija će učiniti homogenizaciju države, pisali ste, ali u globalnom svijetu vidimo da sve postaje nalik jedno drugome i da se život gotovo unificirao. Da li je to loša strana procesa i zar ne mislite da bi svijet bio bolji s kulturnim, ekonomskim i političkim različitostima?

– Mislim da trebate obje svtari. Potrebna su vam homogenizacija, a potrebna vam je i diversifikacija. Svi žele biti dio jedne homogene zajednice i žele živjeti s ljudima i biti solidarni s ljudima koji dijele njihovu kulturnu tradiciju, jezik i hranu, praznike… To nikada neće nestati, ali isto tako, ljudi žele imati visokorazvijene države, što znači da moraju biti u stanju trgovati, putovati i razmjenjivati robe i ideje. Ja sam uvjerenja da će stagnirati svaka kultura, ili svaka politička zajednica, koja se odsiječe od ostatka svijeta i od ideja koje dolaze iz drugih dijelova svijeta. Morate imati balans između loklanih zajednica i globalnog ustroja. Mislim da smo u većem dijelu sve to usvojili tokom posljednjih 30 godina, ali je napravljen mali disbalans u korist globalnog koncepta i globalizma i sada vidimo reakcije koje će ojačati nacionalne zajednice.

  • U Hegelovom konceptu gospodara i roba, koji ste prisvojili, rob mijenja svijet i stvarnost svojim radom, a u tom procesu postaje samosvjestan svog mjesta u društvenom procesu. Kako objašnjavate da se radna etika zamijenila čistim konzumerizmom u zapadnoj kulturi?

– To je dio problema s liberalizmom, jer u liberalnim društvima vlada ne diktira šta je dobar život. Ne sugerira ljudima šta je, po njenom nazoru, bolji način života, nego su stvari takvog izbora prepuštene građanima – dakle da sami donesu odluku kako da žive. Mislim da u takvom društvu ljudi razviju sklonost prema konzumerizmu i prema stanju u kojem će samo udovoljavati svojim željama prije nego će se odlučiti za dublju formu zajedništva. To je uvijek bio izazov liberalnom ustroju, jer nemamo jasno razvijen osjećaj za zajedničke vrijednosti, koje razvijamo jedni s drugima.

  • SAD i Veliku Britaniju ste navodili kao primjer zemalja liberalne demokratije. Kako onda objašnjavate da je George W. Bush uveo ministarstvo domovinske sigurnosti, što je policijski mehanizam koji se isključivo bavio uskraćivanjem ljudskih prava američkim građanima?

– Veoma je jednostavno odgovoriti na Vaše pitanje i objasniti tu pojavu. Imali smo 11. septembar 2001. godine i napad na tornjeve bliznace u New Yorku i uspon globalnog džihadizma. Mislim da nije iznenađujuće što se SAD okrenuo većem sigurnosnom nadzoru, ali istakao bih da to je okretanje bilo osporavano i da su mnogi nalozi za nadzor koje je Bushuva administracija htjela provesti bili blokirani na sudovima. To nije dovelo da značajnijih narušavanja građanskih sloboda u Sjednjenim Američkim Državama.

  • Predvidjeli ste da će problem imigracije biti veliki izazov za države liberalne demokratije. Imigracija se danas nalazi na samom vrhu političke agende predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Da li je dobro za liberalnu demokratiju da sprečava dolazak ljudi u njeno okrilje?

– Mislim da se nigdje u demokratskoj teoriji ne kaže da možete imati neograničenu imigraciju. Mnoga su društva odlučila otvoriti granice za imigraciju, jer su mislila da im to ekonomski koristi, da će na taj način dobiti radnu snagu i da je raznolikost ljudi dobrobitna za njihove ekonomije. Argument protiv toga je strah od kulturalne promjene. Kulturalno domicilni ljudi iznenada se nađu u situaciji da se njihove navike mijenjaju, jer su preplavljeni strancima, koji su drugačiji od njih i govore drugim jezikom. Iznenada se nađu u situaciji da osjećaju kako gube svoje kulturne temelje i to uopće nije nerazumno. Mislim da imigracija funkcionira dok god imigranti prihvataju norme društva u koje dolaze.

U jednom smislu Balkan je ilustracija za to. Ovdje nemate integraciju i ovdje imate različite etničke zajednice, koje nikada nisu uspjele razviti zajednički osjećaj državljanstva i razviti nacionalni identitet koji će biti iznad partikularnih. Nešto takvo se pokušalo učiniti u bivšoj Jugoslaviji, ali je očito da to nije uspjelo, što najbolje dokazuje kolaps i nestanak Jugoslavije. Imigracija može funkcionirati, ali samo pod određenim uslovima.

  • Pisali ste da društvo liberalne demokratije i demokratska država nisu kompatibilni s islamom. Zašto tako mislite?

– Ja to nisam nikada napisao, ili rekao, i ne mislim da je to ispravno. Nema naslijeđenog konflikta između stanovitih historijskih interpretacija islama i demokratije, očigledno je da fundamentalističke interpretacije islama nisu kompatibilne, ali ne vidim nijedan razlog da imate demokratske institucije u zemljama koje su kulturološki muslimanske.

  • Da, ali u knjizi ste eksplicitno pomenuli samo Tursku kao zemlju sposobnu da ima liberalnu demokratiju u cijelom islamskom svijetu. Ako želite, mogu Vam citirati to mjesto u Vašoj knjizi?

– Da, nema potrebe, ali razumite da je to napisano 1991. godine. Sada imate i druge muslimanske zemlje koje imaju uspješnu demokratiju. Recimo Indoneziju. To je vjerovatno najveća islamska zemlja na svijetu. Nigerija, koja ima ogromnu muslimansku zajednicu, demokratska je zemlja, Senegal, zatim Indija, zemlja koja ima drugu najveću populaciju muslimana od svih zemalja na svijetu. Nema inherentnog sukoba između demokratije i islama, mislim da sve to zavisi od drugih stvari. Najviše od mogućnosti da zajednički koegzistiraju.

  • Pola stoljeća smo imali bipolarno organiziran svijet, a nakon kolapsa komunizma svijet je postao unipolaran i SAD je postao jedina svjetska super sila. Kako vidite odnos političke moći u današenjm svijetu?

– Mislim da je unipolarni svijet završio 2008. godine, s američkom finasnijskom krizom, i sada se lagano vraćamo prema multipolarnom svijetu. Najvažnija nova sila je Kina, zemlja koja će u narednih 20 godina imati znatno jaču ekonomiju od SAD-a. Imate i druge centre moći, kao Rusiju i Evropsku uniju, koji prkose moći SAD-a. Te su pojave sasvim normalne i mislim da je ovaj period američke hegomonije, koji je trajao od 1991. do 2008. godine, bio u jednom smislu neobičan i nenormalan.

  • Kako komentirate izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a i kako razumijevate njegovu političku agendu koja se zasniva na antagonizmu prema muslimanima, na netoleranciji prema imigraciji iz Latinske Amerike i otvoranju novog političkog fronta s Rusiijom?

– Moje je lično mišljenje, od samog početka, da nisam mogao zamisliti nikoga s gorim karakterom da bude predsjednik Amerike. Mislim da je Trump narcisoidna i egocentrična osoba, koja neprekidno laže. Njegove političke ideje su siromašne i neformulirane, lijen je i nije zainteresiran da se educira i informira o složenim političkim pitanjima, kakvo je, recimo, reforma zdravstvene zaštite. Rezultat svega toga je da je on veoma slab i neefikasan predsjednik u provedbi agende s kojom je tražio glas ljudi na izborima. Nadam se da će tako i ostati, jer ne želim ga vidjeti kako počinje rat protiv imigracije, ili kako uvlači SAD u trgovinske sukobe, prvo s Kinom, a onda i s Meksikom. Želim vidjeti kako SAD nastavlja podupirati savezništvo s NATO-om i kako nastavlja njegovati savezništva koja ima s raznim državama diljem svijeta.

  • Na jednom mjestu uporedili ste ga s nekadašnji predsjednikom Srbije i Savezne republike Jugoslavije Slobodanom Miloševićem?

– Jedinu usporedbu koju sam pravio između Trumpa i Miloševića jeste da sam rekao kako su obojica veoma lukavi poduzetnici, da su lukavi poduzetni ljudi, koji su prepoznali da im može koristiti nacionalistički populizam – što su, obojica veoma dobro iskoristila.

  • Da li je moguće da Trump svojim ponašanjem uništi svijet i uništi ‘novi svjetski poredak’, koji je SAD u prošlosti s toliko ljubomore branio?

– Mislim da će on slabiti [novi svjetski poredak], jer je za nastavak novog svjetskog poretka potrebno američko liderstvo, a Trump nije pretjerano zainteresiran da to provodi. Ali, on lično, za razliku od Miloševića, mnogo je više ograničen američkim institucijama, kakve su sudovi, ili mediji, pa čak i obavještajnom zajednicom, Federalnim istražnim biroom… Tu je mnogo snažnih institucija u SAD-u i Trump neće biti u stanju realizirati mnoge svoje političke namjere, što je dobro, jer mislim da su njegovi instinkti veoma loši i štetni.

  • U knjizi pišete o post-historijskom svijetu i historijskom svijetu. Postoji li još uvijek ta distinkcija?

– Da, ta distinkcija još uvijek postoji i paradoksalno je da nas Trump želi vratiti u historijsko doba, među zemlje historijskog doba, gdje nemate liberalni svjetski poredak. Mislim da je to veoma loša stvar. Iz mnogo razloga, kada već pričamo o Trumpu, drago što me intervjuira Al Jazeera, jer mislim da je ovaj napad na Vašu medijsku kuću, koju provode Saudijska Arabija i njeni saveznici, potpuno pogrešan i glup. To se dešava samo zato što Saudijci ne vole nezavisne medije i nadam se da će Al Jazeera preživjeti.

  • Hvala na podršci… SAD je, kako pišete, zemlja s najrazvijenijom demokratijom, ali najveći američki saveznici u geopolitici su autokratski režimi, kakav je ovaj u Saudijskoj Arabiji. Zašto se SAD još uvijek vodi principima Kissingerove real-politike?

– Ne mislim da je to teško objasniti. SAD je nacionalna država, koja ima svoje sebične interese, a promoviranje demokratije i liberalnog poretka samo je jedan od mnogih nacionalnih ciljeva. Imamo interes za stabilnošću Bliskog istoka, zatim dostupnost nafti, pa borba protiv terorizma. Sve te stvari tjeraju ili prisiljavaju SAD da uspostavlja savezništva sa zemljama koje i nisu baš domokratske. Ali, ja ne mislim da je to nelegitimno, jer zemlje imaju svoje interese. Problem nije u principu, nego u porgrešnoj državnoj politici, a to [američki državni sekretar Rex] Tillerson dobro razumije. Jasno mu je da je zaljevska kriza nepotrebna i da je sukob s Katarom kontraproduktivan. Samo Trump punim srcem podržava Saudijsku Arabiju i lično mislim da je to u potpunosti pogrešno.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Fukuyamina teza o kraju historije izgleda da se ostvaruje u sirijskom gradu, gdje su sve vrijednosti svijeta dovedene u pitanje.

Mišljenje autora
Published On 01 Dec 2016
Više iz rubrike TEME
POPULARNO