Oni rade dok mi spavamo

Huski nije mrsko ni prije šest ujutro zaredati parkovima i zaliti cvijeće (Ustupljeno Al Jazeeri)
Huski nije mrsko ni prije šest ujutro zaredati parkovima i zaliti cvijeće (Ustupljeno Al Jazeeri)

U gluho doba noći, kada većina ljudi spava, niz vijugavu cestu koja od Tatara vodi do centra cazinske čaršije, žuri niski crnomanjasti čovjek. Svojim brzim i kratkim korakom za tili čas se stvori u čaršiji i počne da zalijeva cvijeće.

„Ja ne gledam koje je doba noći. Ako trebam zaliti cvijeće, onda idem da to uradim prije šest sati ujutro. U ljetnom periodu ustajem oko ponoći, a nekad oko tri ili četiri sata“, počinje priču jedan od najpoznatijih Cazinjana, Huska Tatarević.

Huska je čistač ulica, ali i veoma vješt cvjećar. Nakon završenih osam razreda osnovne škole zaposlio se u komunalnom preduzeću. Pozvali su ga da proba da radi u parku ne sluteći da će tu ostati narednih 30 godina.

„Kada su me pozvali iz preduzeća da vide kako radim u parku, samo su rekli: ‘Više ne ideš nikuda’. Ponudili su mi posao i tako sam tu počeo da radim. Dosta firmi me zvalo da napustim ovo preduzeće i da pređem kod njih, ali sreća da nisam jer su sve propale“, prisjeća se Huska svog početka.

Dok razgovaramo, prolaznici se javljaju Huski i pozdravljaju ga. To je jedan od onih likova koji obilježe postojanje i vrijeme jednog mjesta, oni koji svojim osmijehom i poštenim radom zasluže poštovanje svih. Srećemo i njegovog šefa koji će samo dobaciti: „To je pravi momak.“

Kontrolu na poslu nema i priznaje da nadređeni imaju puno povjerenje u njega:

„Meni šefovi kažu: ‘Ti znaš šta trebaš. Kad vidiš korpu punu isprazni je, kad vidiš cvijeće, oplijevi ga i zalij i tako redom.’ Ja sam na raspolaganju uvijek – u svako doba dana i noći.“

Razgovor sa cvijećem

U svom radu Huska je prepoznatljiv: uvijek žuri i čas mete ulicu, čas siđe u potok da skloni flaše sa mreže, čas čisti travu oko cvijeća. A, posla ne manjka. U zimskom periodu radi u zimskoj službi, a kada se posljednji snijeg digne sa zemlje, Huskin posao se najviše veže za cvijeće.

„Mene kad cvijeće vidi, odmah bolje raste. To je kao kad imate neku malu životinju pa je pazite. Tako i cvijeće“, reći će sa osmijehom i priznati da sa cvijećem razgovara: „Cvijeće se meni obraduje.“

Huska priprema cvijetnjak

Osim cvijetnjaka po Cazinu, Huska ima i vlastiti cvijetnjak jer smatra da sve kreće od nas samih. Zbog njegove spretnosti i dobrog rada, ljudi ga traže da im nakon svog redovnog posla uredi vrt ili okućnicu:

„Manje sada radim to jer sam uvijek zauzet po gradu.“

Vrijedne Huskine ruke neće pauzirati ni za 1.maj. Cvijeće će trebati vodu, a i bit će nesavjesnih građana koji će ostaviti smeće na mjestima koja nisu za to:

„Mnogi će na izletišta sa punim prikolicama, a rijetki će vratiti ambalažu. To će opet završiti u Uni (rijeka) ili po trnju“, žalosno konstatira.

No, osmijeh na lice mu se navuče na upit da li je sretan u svom poslu.

„Ja sam zadovoljan svojim poslom i sretan sam, a posebno jer sad sve cvjeta, buja i lista. Ali, imam tu i podršku svoje supruge Merse“, iskren je.

Za Huskine vrijedne ruke čuli su mnogi. Na takmičenjima koje organiziraju komunalna preduzeća uvijek osvoji neku od nagrada. Sve glasnija su šaputanja da bi mu i Cazin mogao dodijeliti specijalno priznanje.

Na pomen ovoga, osmjehnu se i oči mu zasjaše. Na kraju samo reče:

„Od rada se može živjeti. Najgore je sjediti skrštenih ruku, uzeti skupi mobitel i  govoriti: ‘Bože daj’, a ništa ne raditi.“

Svojim žurnim korakom uputi se ka jednom od mnogobrojnih cazinskih cvijetnjaka. Sunce je okupalo raznobojne latice sa kojima Huska svaki dan razgovara i koje pazi kao svoje ljubimce. Možda zbog te ljubavi tako i raste.

I, dok Huska prije zore žuri da zalije cvijeće i pokupi pokoju bocu koja ostane nakon noćnih derneka, na drugom kraju cazinske čaršije gori svjetlo i izvija se dim iz dimnjaka. Pekar Refik Abazović je othranio porodicu praveći kruh, a zanat je naučio i njegov sin Adnan.

Njihova pekara je jedna od rijetkih na ovom području koja je zadržala stari, tradicionalni način spremanja kruha i peciva. Peć je zidana samo za ovu namjenu, a loži se najkvalitetnije drvo.

„Ostali smo vjerni dosadašnjem načinu pripremanja kruha jer se sve radi ručno i u kruh ne dodajemo nikakve aditive“, počinje priču Refik.

Dok svi spavaju

Slane kifle, pletenice posute makom i kruh hrskave rumene korice koju mu daje plamen vatre budi sjećanje na djetinjstvo, na školske užine i porodične doručke vikendom. A, da bi to sve bilo dostupno kada se probudimo, sam proces pripreme počinje veoma rano. Onda kada mi spavamo.

„Oko deset ili jedanaest sati uvečer potkuhamo tijesto. Nakon sat do dva sata vremena se počinje prekuhavati i pripremati. Oko šest već imamo prvi gotovi kruh“, objašnjava Refik.

Pekara je prostrana, uredna i čistih plahti kojima su obložene police. Vatra u peći pucketa, sa radija se čuje muzika noćnog programa, a u pekari se malo priča. Svako je zadubljen u svoje misli i radi svoj dio posla. Tijesto se važe, a onda oblikuje u jednake kifle i kruhove.

Kako noć odmiče, tako se i posao povećava. Kruh se slaže u peć i  nakon određenog vremena izvlači iz užarene peći.

„Za krušnu peć je najbolje je bukovo drvo, ali i ostale vrste su dobre“, kratko će pekar Refik.

Domaći kruh u krušnoj peći

Već iza šest sati Adnan pakuje kruh i vozi ga na prodajna mjesta. O tome za kojim proizvodom imaju veću potražnju, Refik kaže:

„Potražnja je različita. Kada dolaze ‘stranci’ (ljudi iz dijaspore), onda više idu peciva. Inače, kruh se traži uvijek.“

Priznaju da najveću čar osjete za vrijeme mjeseca posta kod muslimana, ramazana. Tada se ispred njihove pekare formiraju redovi nestrpljivih postača i onih koji to nisu, ali koji sa ogromnim užitkom jedu ramazanske lepine. Tajnu ramazanskih lepina čuvaju u krugu svoje porodice.

Kako bi one zadržale svoj okus i toplotu, umotavaju ih u papir od vreća brašna i stavljaju u platnene cekere.

„Njihov kruh je divan i jedini ima miris pravog domaćeg kruha, a njihove lepine imaju i miris i okus ramazana“, kaže Fatima koja je i stalna mušterija pekare „Abazović“.

Pekarski posao nije fizički lagan posao, a najveći problem je to što pekari mijenjaju dan za noć. Noću, dok svijet spava, njihove vrijedne ruke mijese kruh koji će nas svojim mirisom obradovati s jutra. Refik i sam priznaje da je posao težak:

„Posao jeste težak i sigurno se odrazi na zdravlje. Smiješno mi je kada neko kaže da ne može spavati preko dana. Neka proba da ne spava cijelu noć pa ćemo vidjeti da li će moći da ne spava preko dana.“

Težak je to posao

Kako pekarski poziv podrazumijeva i podijeljene uloge u porodici pošto jedni spavaju dok drugi rade, Refik ističe da je podrška porodice najbitnija:

„U ovom poslu mora biti potpuno razumijevanje porodice. Moja supruga Halima i ja smo uspjeli iškolovati svoju djecu ovim poslom. Dvije kćerke su završile fakultete, a sin se okrenuo ovoj tradiciji i nastavio je. Posao nije nimalo lagan i ne može se od njega puno zaraditi, ali može dovoljno da se živi, a i mi smo imali motiv.“

Sunčano aprilsko jutro. Sedam sati je i Refik ispraća unuka u školu. Vruće kifle mu je spakovao za užinu i maše mu sa prozora. Kruh iz njegove pekare je već na stolovima, a i kifle su razgrabljene dok su bile vruće.

Refik će na zaslužen odmor do predvečer kada počinju pripreme za još jednu radnu smjenu u pekari. Dok većina ljudi prati vremensku prognozu i priprema se za proslavu 1. maja, pekari će vrijedno raditi:

„Moramo raditi jer narodu treba kruh“, sa osmijehom završava Refik.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO