Uvrede, poniženja i nerealna obećanja

Do sada je sedam zvučnih i isto toliko manje zvučnih imena najavilo kandidaturu za predsjednika Srbije

Kampanja za predsjedničke izbore u Srbiji počela je još davno prije raspisivanja izbora, a kandidati su svatko na svoj način krenuli po glasove birača. I odmah se dalo naslutiti da ni ova kampanja neće donijeti bitne novosti – malo ili nimalo programa, puno obećanja i najviše prozivanja i vrijeđanja protivnika. Istovremeno, kandidati su se utrkivali tko će s više potpisa doći pred Republičku izbornu komisiju, iako to nije jamstvo i konačnog rezultata.

Glavni favorit i aktualni premijer, ujedno i predsjednik Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić u stalnoj je kampanji, obilazeći svaki kutak Srbije, no pažnju javnosti privukla su dva predizborna spota koja je objavio – prvi u avionu (bez pilota) i drugi za šankom (bez nazdravljanja).

Donedavni zaštitnik građana Saša Janković je ušao među narod, ali je više na društvenim mrežama, bivši šef srbijanske diplomacije Vuk Jeremić po skupovima, a Vojislav Šešelj još uvijek u parlamentu gdje je i predvodio zborno antieuropsko i prorusko skandiranje za vrijeme govora europske povjerenice Federice Mogherini. Ostala zvučna imena kampanje – Saša Radulović, Boško Obradović i Nenad Čanak još su u fazi priprema.

‘Majstori za vrijeđanje’

Komentirajući početak kampanje u borbi za poziciju predsjednika Srbije, politolog Duško Radosavljević, profesor Fakulteta za pravne i poslovne studije „Dr Lazar Vrkatić“ u Novom Sadu, ukazuje kako se vladajuća Srpska napredna stranka „nastavila ponašati kao pokret za osvajanje vlasti, nesposobna da se transformiše u modernu političku partiju desnog centra“.

„Iz toga sledi i nastavak ‘permanentne kampanje’, gde je najvažniji cilj omalovažiti, poniziti i diskvalifikovati političkog oponenta. Kako u izborima za predsednika ponajmanje ima programskih načela, to se ‘prljava’ kampanja sama po sebi podrazumeva“, kaže Radosavljević.

I direktor agencije Faktor Plus, Vladimir Pejić podsjeća kako je „kampanja, i pre nego što je formalno počela, bila vrlo intenzivna i blago rečeno žustrija u odnosu na prethodne izbore, gde kandidati u svom predstavljanju biračima više u fokusu drže političkog protivnika, nego što se bave ne samo programima, već i odgovorima na konkretna pitanja“.

„Mislim da je politički nekorektno, a i neproduktivno baviti se tuđim spotovima i nastupima, umesto da se ponude konkretna rešenja na postojeće probleme“, smatra Pejić.

Glavni urednik lista Danas Dragoljub Draža Petrović primjećuje kako se „srpski političari najviše vole međusobno vređati zato što su u suštini ‘seljaci’ kafanskog tipa, a to obožava i krvožedna publika srpskih medija“.

„Najveći majstor za vređanje je nesrećni Vojislav Šešelj. Vučić je završio njegovu osnovnu školu politike, pa tako i nastupa: on već vređa opoziciju, novinare koji ga kritikuju, ali to je dokaz da ga hvata paničica zbog mogućeg raspleta. Neko ko je toliko samouveren, ponašao bi se šmekerski“, kaže Petrović.

Ovlasti engleske kraljice

Kao i drugdje u regiji, dužnosti predsjednika nisu posebno važne ni u Srbiji, no svatko od njih čini maksimalne napore da se u javnosti predstavi kao netko u čijim je rukama vlast. Bez obzira na tu činjenicu, postavlja se i pitanje mogu li građani prepoznati da im kandidati nude programe koje ne mogu jednog dana ostvariti jer u rukama nemaju izvršnu vlast.

„Borba za predsednika Srbije u normalnim uslovima života bila bi borba za status kraljice Elizabete, ali je još za vreme Slobodana Miloševića dokazano da je to, ako je stranka koncipirana liderski, najvažnija funkcija u državi. Posle je taj šablon koristio Boris Tadić, postavljajući slabog premijera zarad svog uticaja na Vladu“, podsjeća Petrović.

Ipak, nastavlja, „Vučić jedini može da obećava stvari koje nisu u ovlašćenju predsednika jer on vlada Vladom, opštinama, mesnim zajednicama, a po potrebi i kućnim savetima“.

„U pitanju je autokrata, maher za gaženje osnovnih postulata demokratije, ‘od Silvane do Nirvane’ koncipiran tip, a ostali će, ako pobede, morati da osvoje i mesto premijera. Jasno je da će Vučić biti istovremeno i predsednik, i premijer, i predsednik opštine Mali Zvornik… ako pobedi“, konstatira Petrović.

Pozivajući se na Ustav Srbije, Radosavljević navodi kako su ovlasti predsjednika u toj državi na razini prerogativa koje politička teorija svrstava u tzv. slabe predsjednike, pa imaju „ceremonijalna ovlašćenja koja nisu nebitna, ali su daleko od pompe i gungule koja prati svake predsedničke izbore“.

„Programi u kampanji su daleko od svake stvarnosti. Odnosno, oni više mogu naznačiti smer promena kojim će ići Vlada, ako pobedi kandidat vladajuće koalicije, ili da naznače smer demokratskih promena. Budući da imaju jak simbolički značaj, u sam karakter izbora i činjenicu da je pozicija predsednika ‘slabašna’, birači ne mogu proniknuti, niti im se to dozvoljava, jer je uvek nužna masovna mobilizacija da se podrži ‘naša stvar’. Imajući u vidu revolucionarni karakter vlasti, svako izborno izjašnjavanje oni shvataju kao ‘za’ i ‘protiv’ njih. Mora se priznati da su, zbog toga, velikom merom u pravu“, primjećuje Radosavljević.

‘Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti’

Iako je, uz spomenutih sedam kandidata, još najmanje toliko najavilo izlazak na izbore, posve je jasno kako će svim političkim protivnicima Aleksandra Vučića primarni cilj biti ulazak u drugi krug. Pejić smatra da su „Vučićevi protivnici previše fokusirani na samog Vučića i da se u većoj meri bave kalkulacijama, nego što se nude alternative Vučiću i uopšte kao neko ko može uspešno da vodi zemlju kao predstavnik naroda, a ne kao ‘super bića'“.

„Recept za pobedu generalno ne postoji, ali se mora uzeti u obzir da reč pobeda nema za svakog u opoziciji isto značenje. Za nekog je pobeda srušiti Vučića sa vlasti, za nekog je pobeda plasiranje na političkoj sceni Srbije, a za nekog je pobeda dobro pozicioniranje u okviru opozicije pred neke nove izbore“, smatra Pejić.

„Greška je opozicije što ne bojkotuju izbornu trku u kojoj vlast ima prednost od 100 metara u trci na 200 metara. Oni mogu samo da se mole Bogu da će ih neko primetiti u ‘vučićiziranim’ medijima i da će na birališta izaći neopredeljeni birači, tradicionalni neglasači, kojima se sve smučilo. Ako se to desi, ode Vučić! Ipak se bojim da se neće baš tako lako desiti. Građanima Srbije zgadila se politika, a posebno im je utihnula nada“, napominje Petrović.

I Radosavljević smatra da bi se za pobjedu nad Vučićem predstavnici opozicije „prvo morali dogovoriti o bojkotu predstojećih izbora, dok se ne sredi situacija sa elementarnom demokratskom infrastrukturom u Srbiji, kao što su izborni proces, finansiranje stranaka, mediji, rešavanje najkrupnijih afera, i čitav niz pratećih zakona“.

„Ovako samo postaju fikus na izbornoj (?) pobedi naprednjaka, nezavisno od dobre namere pojedinih učesnika u izborima. I zato, kako nas je poučio Grunf u znamenitom stripu Alan Ford: ‘Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti'“, duhovito zaključuje Radosavljević.

Izvor: Al Jazeera