Stiglmayer: Silovanim ženama život je pretvoren u vječnu tugu

Deseci hiljada žena i djevojaka širom Bosne i Hercegovine silovani su u okviru etničkog čišćenja i njima sada trebaju priznanje, razumijevanje i pomoć jer su i dalje mete stigmi i neshvatanja i porodice i okoline i društva, smatra Alexandra Stiglmayer, poznata novinarka i nekadašnja glasnogovornica OHR-a u Sarajevu, a sada saradnica Instituta za evropsku stabilnost (ESI) iz Brisela.

Uvod u njenu knjigu Masovna silovanja: Rat protiv žena u BiH, objavljenu 1994, nedavno je doživio novo, dopunjeno izdanje u knjizi Breaking the Silence: Gender and Genocide, koju je dobrotvorna britanska organizacija “Remembering Srebrenica” objavila ove godine povodom 22. godišnjice genocida u Srebrenici.

U razgovoru za Al Jazeeru Stiglmayer govori o radu na knjizi, sagovornicama i teškoćama koje one prolaze i danas.

• U knjizi Masovna silovanja: Rat protiv žena u Bosni i Hercegovini ne prenosite samo stavove vladinih i nevladinih organizacija već i svjedočanstva žrtava, kao i Vaša osjećanja. Koliko je bilo teško govoriti o tome? Kakvi su Vaši utisci nakon razgovora s tim ženama?

– Bilo je jako teško razgovarati sa ženama i djevojkama koje su doživjele seksualno nasilje. Za njih je to značilo da su se morale prisjetiti svega, proživjeti još jednom sve to. To je bilo mučno.

Za mene je pritom bilo teško pridržavati se novinarskih pravila i provjeriti je li priča istinita, tako da bih postavila neka pitanja o sporednim detaljima dva puta s razmakom – ako neko laže, rijetko se sjeti laži drugi put, pogotovo ako je neki nevažan detalj u pitanju.

Ja se samo nadam da je razgovor olakšao nekim od mojih sagovornica; nekad razgovor može imati takav efekt.

• Koje Vas je svjedočenje posebno pogodilo, možete li neka od njih izdvojiti?

– Najteži, najemocionalniji razgovor bio je s jednom djevojkom od 17 godina iz Višegrada koju je zloglasni Milan Lukić i jedan njegov kolega u junu 1992. odvukao iz stana u hotel “Vilina vlas” i tamo zlostavljao. Ona je ispričala svoju priču polako, kolebljivo, s puno pauza i suza i ja sam sve vrijeme plakala s njom… Bilo je jako potresno.

S njom su bile odvučene njena mlađa sestra od 15 godina i jedna drugarica koja je bila kod njih tog dana. Dok je moja sagovornica nekom srećom puštena nakon jedne noći, njena sestra i drugarica nikad nisu pronađene. To što se dogodilo slomilo je moju sagovornicu. Razgovarala sam s njenom majkom nekoliko godina kasnije. Nikad sebi nije oprostila što je ona puštena, iako za to nije odgovorna već je riječ samo o sreći, a njena mlađa sestra, za koju se osjećala odgovornom, nakon puno patnje vjerovatno je ubijena. Posljednje što je čula od nje bio je njen plač iz hodnika – kako ju je očajno zvala u pomoć. Moja sagovornica trebala je ići na studije, ali nije mogla.

Samoubistvo Praljka ne dokazuje nepravičnost Tribunala

• Koji je Vaš komentar na posljednja dešavanja u Haškom tribunalu i samoubistvo Slobodana Praljka?

Šokirana sam. Nisam poznavala g. Praljka ni stanje njegovog uma, no očito je da je odbio biti proglašen ratnim zločincem i prihvatiti da su njegova djela bila ratni zločini. To je psihološki veoma teško. Sigurna sam da je bio uvjeren da je radio ispravne stvari tokom rata.

No, ne bih dovodila u pitanje rad Tribunala; njegovo samoubistvo je tragedija, ali ne dokazuje nikakvu “nepravdu”. Tužno je da čelnici svih strana koje su ratovale u Bosni i dalje osuđene iz redova svog naroda smatraju nevinima, a slave svaku osuđujuću presudu pripadnika drugog naroda. To je također suludo, to bi značilo da Tribunal radi dobro kad je riječ o drugima, no kad je riječ o vlastitom narodu, onda je odjednom pogrešan i pristran.

Ljuta sam i na osobu koja je g. Praljku donijela otrov. Nadam se da će ta osoba biti pronađena i kažnjena. Koji su bili njeni motivi? Praljak se predao sudu u aprilu 2004. i odslužio je već više od 13 godina u zatvoru. Sa dobrim ponašanjem izašao bi za nekoliko godina uprkos izrečenoj kazni od 20 godina. Zašto, onda, da mu neko pomogne pri samoubistvu?

Sud se može kritizirati za mnoge stvari. Procesi su bili veoma dugi, optužio je tek djelić ljudi koji su počinili ratne zločine u Bosni…

No, postoje razlozi za to i sigurno to nije bio politički sud da bi se usmjerio na jednu određenu zajednicu.

U jednoj noći Lukić je uspio slomiti jednu cijelu porodicu i pretvoriti njihov život u neprestanu tugu.

Drago mi je da je tribunal u Hagu osudio Lukića 2009. na doživotnu kaznu, iako to nije bilo za silovanja nego za druge zločine koje je napravio u Višegradu. Ali, kazna je kazna i nju je dobio.

• S koliko ste žrtava razgovarali? Prema Vašim podacima, koliko je osoba silovano tokom rata u Bosni i Hercegovini?

– To je jako teško reći jer mnogo žena i djevojaka to taji. Boje se reakcija sredine, osuda i misle da su one to nekako ‘isprovocirale’. Nekoliko mojih sagovornica reklo mi je da će meni ispričati što se dogodilo, ali da neće reći nikome drugom, koji put čak ni suprugu, i da, naravno, ne smijem objaviti ime ili detalje po kojima bi ih se moglo prepoznati.

Nažalost, u pravu su: po jednom istraživanju UNFPA-e (Populacijski fond Ujedinjenih nacija) iz 2015, dvije trećine žrtava koje su doživjele seksualno nasilje u ratu i to priznale doživjele su neugodnosti. To je, naravno, pogrešno. Seksualno nasilje ostaje nasilje, jako mučno i ponižavajuće nasilje, jedna vrsta torture, mučenja. Nisu žrtve odgovorne za to što im se dogodilo, nego počinitelji.

Žrtve trebaju priznanje, razumijevanje i pomoć.

U takvoj situaciji jako je teško procijeniti koliko je osoba to doživjelo. Procjene se vrte između 20.000 i 50.000. Ono što mogu kazati jest da je taj način nasilja bio jako raširen. Svugdje gdje je bilo etničkog čišćenja bilo je silovanja, i to ne malo. Seksualno nasilje bilo je dio etničkog čišćenja.

Razgovarala sam s nekih 20 žena i djevojaka. Nikad nisam razgovarala s muškarcem koji je bio seksualno zlostavljan. Znam da je bilo i toga, pričala sam s doktorima koji su tretirali takve slučajeve, ali kod muškaraca je stigma možda još više izražena nego kod žena, oni to nikako ne žele priznati.

• Jeste li upućeni kako se žrtve s kojima ste razgovarali nose sa današnjim životom?

– Većina se jako teško nosi s time što su doživjele, teško su traumatizirane. To znam iz razgovora sa ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu koje sam kasnije upoznala.

S većinom mojih sagovornica iz vremena rata izgubila sam kontakt. S njima sam razgovarala krajem 1992. i početkom 1993. u raznim izbjegličkim centrima u srednjoj Bosni i Sarajevu. U to vrijeme nije bilo mobilnih telefona, a protjerani ljudi puno su se kretali. Neki su otišli u Hrvatsku, pa dalje, drugi su se premjestili negdje drugdje u Bosni.

Pokušala sam kasnije naći neke od mojih sagovornica, ali bez uspjeha. U izbjegličkim centrima nisu znali kamo su otišle.

Znam za djevojku iz Višegrada koja je ostala teško traumatizirana; ona je otišla u Zenicu, a onda za Sarajevo. Znam i za jednu sada stariju gospođu iz blizine Prijedora, koja sada živi s trojicom sinova i njihovim porodicama u SAD-u. Dvojica sinova prošla su kroz logore, gdje su bili prebijani i mučeni. To znači da se svi oni nose s posljedicama. Jedan sin još ima noćne more i razne fizičke probleme. I ta porodica prošla je kroz pakao i bori se sa dugoročnim posljedicama.

• Kako bh. društvo tretira žrtve silovanja? Pomaže li im na pravi način?

– Nažalost, ne u dovoljnoj mjeri. Kao što sam već rekla, postoji društvena stigmatizacija i žene pate od straha kako će reagirati partner, djeca, okolina ako otkriju što im se dogodilo. A to ima utjecaj na puno njih u smislu da se i one počnu osjećati nekako krivima za to. Nedostatak društvenog priznanja za strahote koje su preživjele grozna je stvar. A nema ni neke velike institucionalne pomoći.

Svjetska organizacija za ljudska prava Amnesty International prije dva mjeseca objavila je izvještaj o situaciji žrtava seksualnog nasilja i silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini pod nazivom “Trebamo podršku, a ne sažaljenje”. Po njihovim istraživanjima, samo 800 preživjelih žrtava seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini uspjelo je ostvariti status civilne žrtve rata, uglavnom u (bh. entitetu) Federaciji BiH. U Republici Srpskoj to je gotovo nemoguće, a u Brčkom jako teško. Nije to jednostavno ni lako u Federaciji BiH, o čemu govori mali broj onih kojima je to uspjelo, ali je tamo nešto lakše. Samo, taj status isto ne znači puno, samo nosi malu finansijsku pomoć i kakav-takav pristup zdravstveno-socijalnim mjerama, ali je to sve malo i nedovoljno, dugo se čeka… Žene još ne dobivaju podršku i pomoć koju trebaju.

Uzaludne rasprave o stvarima koje ništa ne mijenjaju

• Kako tumačite aktuelno stanje u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da ste dosta vremena proveli u toj državi tokom angažmana u OHR-u?

Istovremeno sam pogođena time koliko je postignuto i koliko je malo postignuto. Bosna je prošla dug put od rata. Najvažnija stvar je da je mir, uspostavljen 1995, potrajao. To je velikih uspjeh koji se nikada ne smije zaboraviti. Društvo je sazrelo, o mnogim temama se razgovara i razmišlja kao i u svim drugim demokratskim državama.

Međutim, ima velikih političkih i ekonomskih problema. Mnogo se vremena troši na uzaludne rasprave o veoma osjetljivim “etničkim” pitanjima čije rješenje ionako ne bi donijelo mnogo promjena. Primjeri toga jesu implementacija presude Sejdić–Finci ili odluke Ustavnog suda o izbornom zakonu proteklog ljeta ili stotine drugih manjih pitanja koja spadaju u ovu kategoriju.

Čelnici Bosne i Hercegovine još nisu našli snage i hrabrosti da stave ovo sve po strani i u potpunosti se koncentriraju na pitanja koja će unaprijediti svakodnevni život građana, kao što su dobro obrazovanje, dobar zdravstveni sistem i sistem socijalne pomoći, efikasna uprava, ekonomski razvoj, stvaranje radnih mjesta i proces priključenja EU-u, koji bi doveo do unapređenja u svim tim područjima.

Amnesty International, UNFPA, ali i druge organizacije zalažu se za to da se izradi strategija, program na državnom nivou i osiguraju sredstva za implementaciju da žrtve ratnog seksualnog nasilja dobiju pristup kvalitetnoj psihosocijalnoj i zdravstvenoj pomoći.

A trebalo bi i olakšati hrabrim ženama koje žele i mogu sudski goniti počinitelje. Neke su svjedočile u Hagu i jedan broj silovatelja je osuđen, što je dobra stvar kao priznanje silovanja kao ratnog zločina. Ali to ni blizu nisu svi, to je simboličan broj i Haški sud se zatvara. Gonjenje ratnih zločinaca – a silovanje je ratni zločin – mora se nastaviti u Bosni. Postoji i mogućnost da žrtve dobiju kompenzaciju za traumu koja im je nastala od strahota kojima su bile izložene. Ima neki mali broj pozitivnih sudskih odluka – po Amnesty Internationalu, dosad četiri – ali nijedna žrtva nije dobila kompenzaciju. Počinitelji uglavnom nemaju sredstva.

Mogao bi se stvoriti jedan fond solidarnosti za takve slučajeve, gdje država onda uskoči i plati kompenzaciju. To ne trebaju biti neke velike svote, važno bi bilo priznanje koje bi to predstavilo.

• Silovanje je posebno gnusan i težak zločin. Slažete li se da ono ne predstavlja samo fizički napad, već i psihičku torturu?

– Žene su često žrtve silovanja i u miru, a uvijek su na meti tokom rata. Svako silovanje jest pokušaj demonstriranja moći na najteži i najponižavajući način, no u ratu takvo nešto često ima dodatne motive. Kad je riječ o Bosni, silovanja su bila dio etničkog čišćenja. Cilj ovakvog “čišćenja” jest protjerivanje etničke zajednice koja je neželjena, i to na način da se ti ljudi nikad ne vrate. Osim brutalnog terora, mučenja, masovnih ubistava, pritvornih logora i deportacija, jedno od sredstava etničkog čišćenja tokom rata bilo je i silovanje.

Silovanja šire strah, primoravaju ljude na bijeg, ponižavaju, demoraliziraju i uništavaju ne samo mete napada već i njihove porodice i zajednice. Silovanje ubija svaku želju za povratak.

Rusi su masovno silovali njemačke žene tokom invazije na Berlin 1945, a ključni motiv bio im je osveta, želja da slome ponos kod njemačke “više rase”. Kod Amerikanaca u Vijetnamu motiv je bila vjerovatno frustracija jer su morali voditi rat koji ne razumiju.

No, u Bosni je motiv bila želja da se protjera i uništi jedna zajednica, a ta namjera u nekim slučajevima dobila je razmjere genocida, kako je ustanovio Haški sud. Silovanje je bilo oružje.

Izvor: Al Jazeera