Sindikat: Mešetari žele Ditu za male pare

Piše: Edis Bulić

Fabrika koja slovi za ”posljednjeg Mohikanca” jugoslovenske manufakture – tuzlanska Dita, trenutno je na prodaji. Cijena na koju je procijenjena Dita iznosi nepunih devet miliona eura. Krajnji rok prodaje je 6. juni, a ukoliko se do tog roka ne nađe pravi kupac, Vijeće povjerilaca mora donijeti odluku o slobodnoj prodaji.

Emina Busuladžić, sindikalni vođa i pokretač proizvodnje u Diti, za četiri decenije radnog vijeka propratila je firmu i u dobru i u zlu. Za Al Jazeeru je govorila o samom procesu prodaje i mogućnostima tranzicije ove bosanskohercegovačke firme.

• Ovo je treći krug prodaje. Šta se desilo sa prethodna dva pokušaja prodaje Dite?

– Prva i druga procjena Dite su bile ispod svih normi, jednostavno, mi nismo mogli dati firmu tek tako. Sama činjenica da Dita ima 8,4 hektara zemlje sa kompletnom infrastrukturom koja je u skladu sa aktuelnim standardima i evropskim normama ne može se obezvrijediti namještanjem tendera.

• Koji je stav radnika i sindikata Dite prema aktuelnom, trećem krugu prodaje preduzeća?

– Naš stav je ostao isti kao i prije godinu dana, nastavak proizvodnje i privređivanja u punom sastavu radnika. Trebaju biti svjesni da radnici nikada neće pristati da daju fabriku budzašto. Nas je već jednom prevarila Lora i naš stari menadžment, i mi smo naučili lekciju – koga su zmije ujedale i guštera se boji.

• U čijem se vlasništvu sada nalazi Dita?

– Dita nema pravog vlasnika, Dita je stečaju, glavni i odgovni je stečajni sudija. Iza stečajnog sudije se nalazi Skupština povjerilaca koja je birala Vijeće povjerilaca, Vijeće povjerilaca se sastoji od tri radnika Dite među kojima sam i ja. Vijeće imenuje stečajnog upravnika, a s obzirom da smo imali izuzetno loše iskustvo sa stečajnim upravnicima, odlučili da postavimo vlastitog upravnika koji će odgovarati nama. U krajnjem slučaju, glavnu riječ će, ipak, imati radnici Dite.

• Da li postoje naznake ko bi mogao biti kupac?

– Imam informaciju da je taj neko kome se sprema fabrika želi kupiti Ditu za male pare. Jer Dita je, očigledno od početka bila političko pitanje, i spremljena joj je sudbina firmi koje su fizički i ekonomski nestale sa prostora naše države. Da ima ozbiljan kupac, javio bi se na vrijeme i ponudio traženu cifru, nastavio proizvodnju na obostranu korist. Sve su se do sada javljali mešetari koji žele Ditu za male pare. Ko kupi Ditu za male pare, daje do znanja da nikada neće ući u nju, već planira da je rasproda i povede sudbinom drugih uništenih preduzeća. U našem slučaju samo radnik može sačuvati svoje radno mjesto. Ako nas neko može uništiti to je jedino moguće preko tržišta.

• Da li postoji strateška akcija koja bi mogla Ditu vratiti na noge?

– Postoji teoretski – da Dita ostane svojim radnicima uz dobrog investitora odnosno, investicionog partnera. Želja radnika i sindikalnog vodstva je da nađemo poštenog strateškog partnera koji će dati razumnu cifru i zadržati proizvodnju. Pravi poslodavac zna da su radnici najveći kapital i da su oni ti koji donose dugoročnu zaradu.

• Dita je primjer kako radnici mogu preuzeti inicijativu i dići firmu na noge. Smatrate li to adutom u pregovorima za strateškog partnera?

– Mislim da je Dita pionir te pojave na prostoru Balkana. U kontaktu sam sa firmama iz regije koji nam ”skidaju kapu”. Ako je iko sumnjao da nismo časni i pošteni, mi smo dokazali suprotno, i mi znamo, hoćemo i možemo. Najveći kapital Dite je znanje, jer da nismo imali radnike koji znaju da rade i da su ”bezobrazno uporni”, pregazila bi nas sudbina sličnih preduzeća iz naše države. Ditu tretiramo kao živo biće, ona je nas hranila sve ove godine, i mi joj se moramo odužiti, moramo u nju ulagati. Borila sam se za nju da bih dobila od nje, i dok se svi ne založimo tako za društvenu imovinu nema nam napretka. Milijardu da nam date – ne damo Ditu bez nastavka proizvodnje.

Izvor: Al Jazeera